Kakve veze drvo smokve i Sylvia Plath imaju s Gen Z snovima?

I’ve been tearing around in my fucking night gown, 24/7 Sylvia Plath, pjeva Lana Del Rey u jednoj od meni omiljenih pjesama, Hope is a dangerous thing for a woman like me to have – but i have it. Upravo ovi stihovi bili su moja karta za plovidbu u svijet Sylvie Plath, spisateljice i pjesnikinje melankoličnije i od Lane – i bila sam očarana. Ne znam ostavlja li išta snažniji dojam na djevojku od spoznaje da još neka druga prolazi kroz slične boli. Nedugo nakon što sam čitala njezinu poeziju, koja je tako očito inspirirala stvaralaštvo Lane Del Rey, posegnula sam za romanom The Bell Jar, prevedenim kao Pod staklenim zvonom, doista potresnim djelom o tome što znači biti žena i boriti se s dihotomijom između društvenih pritisaka i vlastitih očekivanja. I jako mi se svidio.

Plathin roman prati devetnaestogodišnju Esther Greenwood, studenticu koja je upravo dobila praksu u prestižnom njujorškom magazinu. No, ono što je u početku izgledalo kao uzbudljiv život odraslih, polako se pretvara u noćnu moru zbog brojnih očekivanja koja društvo ima od ove mlade žene, a koja su u sukobu s njezinim vlastitim željama i snovima. “Vidjela sam svoj život kako se grana preda mnom, poput zelenog stabla smokve iz priče”, piše Sylvia, nabrajajući različite životne puteve kojima njezina protagonistkinja Esther može krenuti. Od uspješne književne karijere, preko posla u uredništvu, do sretne obitelji, pred sobom vidi sve opcije onoga što bi mogla postati u budućnosti. No, preopterećena tolikim mogućnostima izbora, na kraju se ne odlučuje ni za jednu. “Vidjela sam sebe kako sjedim u podnožju te smokve i umirem od gladi, samo zato što se nisam mogla odlučiti koju smokvu da uberem.” I ova prekrasna, teška metafora posebno rezonira s generacijom Z, mladim ljudima koji već u svojim dvadesetima žale za propuštenim prilikama, dijeleći svoja razmišljanja na društvenim mrežama.

Povezano: Quarter-life crisis, FOMO i druge anksiozne agonije

Courtesy of Warner Bros.

Danas me ta metafora pogađa mnogo više nego kada sam prvi put pročitala Pod staklenim zvonom, jer tada sam, čini se, bila odlučnija i sigurnija u to što budućnost nosi. Sada, sa 24 godine, kao da već osjećam posljedice propuštenih prilika, obuzeta sveprisutnim dojmom da sam odlukama koje sam donijela prije nekoliko godina već zacementirala svoju budućnost. To je to – moja smokva – a sada s njom mogu jedino praviti pite. Ipak, s druge strane, vjerujem da sam još mlada, da imam vremena isprobati sve što poželim i da zapravo nikada nije kasno za potpunu promjenu. Upravo ta dvojnost – strah i nada – koji se u mojim mislima isprepliću, baš kao u ranije spomenutoj pjesmi Lane Del Rey, čini da se osjećam bespomoćno i da ne činim ništa po pitanju tih osjećaja. Sylvia je ovom slikovitom metaforom savršeno uspjela dočarati težinu nesigurne budućnosti, snova i želja koje se gube pod pritiskom društvenih (ali i vlastitih) očekivanja, što nas stežu poput čvora u želucu i ne dopuštaju nam da okusimo nijednu od smokvi koje stoje pred nama.

Mrzim što ne mogu znati svaki jezik na svijetu, završiti svaki fakultet, pogledati svaki film ikad snimljen, upoznati sve ljude, pročitati svaku knjigu, imati deset karijera i svirati sve instrumente. Takve i slične objave (prečesto) viđam na društvenim mrežama i redovito ih dijelim sa svojim prijateljicama, jer se, baš poput tih korisnika, i mi osjećamo isto. Sve imamo barem tri jezika otvorena na Duolingu i streak koji zamrzavamo već pet dana, jer od posla, fakulteta, vježbanja, druženja, veza i prekida ne stižemo naučiti kako se na talijanskom kaže Tvoja mačka pije kavu. (Il tuo gatto beve il caffè, za sve koje zanima.) U vremenu kada kao mlade žene imamo toliko mogućnosti, vrlo se lako izgubiti u kovitlacu onoga što same želimo i onoga što drugi očekuju od nas. A uvijek je prisutan i onaj strah da ćemo za trideset godina pogledati unatrag na svoj život i poželjeti da smo sve napravile potpuno drukčije.

Courtesy of Touchstone Pictures

Kao da nam, baš kao i Esther, vlastiti potencijal zabija nož u leđa. One najsretnije među nama odabrat će svoju smokvu, a da ni ne znaju da s njom konzumiraju i crva koji će im za nekoliko mjeseci šaptati da je smokva s više grane bila slađa. A nikada nećemo znati je li to doista tako. Zanimljivo je upravo to što ova metafora kao da nije zaobišla nikoga – Pod staklenim zvonom čita i Sabrina Carpenter, a ja iskreno ne mogu zamisliti da ona razmišlja o tome je li negdje pogriješila u svojim izborima, dok puni arene i nosi couture kreacije šivane po mjeri – ali možda bi upravo ona voljela pisati za Vogue ili, poput Nare Smith, praviti domaće žitarice i Coca-Colu dok se njezina djeca igraju u dvorištu s mužem koji uvijek ima čačkalicu u ustima.

Paraliza izbora jedna je od velikih boljki današnjice, i ne ogleda se samo u tome koju ćemo kavu danas odabrati, za što, usput rečeno, meni također treba deset minuta jer, što ako naručim macchiato, a cappuccino bi mi danas baš savršeno odgovarao? No, preplavljene strahom i tjeskobom izazvanom društvenim očekivanjima, ponekad zaboravljamo da je količina izbora koju danas imamo zapravo privilegija. Brojne žene prije nas borile su se upravo za to – da mi danas možemo biti što god poželimo: astronautkinje, domaćice, umjetnice, dizajnerice, uzgajivačice koza, majke, otkačene tetke iz inozemstva… Mogućnosti su gotovo beskrajne. A odlučiti se za bilo što osim onoga što istinski želimo i osjećamo u danom trenutku bilo bi nepravedno prema ženama koje su došle prije nas i koje nisu imale toliku slobodu izbora.

Sofie Rasmussen

Ono što Plath ne spominje u svom romanu, a što sam ja naučila da je jedini način za nositi se s tom tjeskobom, jest spoznaja da vremena ima sasvim dovoljno i da u bilo kojem trenutku života možemo krenuti ispočetka. Ne trebamo biti robinje vlastitih odluka, niti se moramo uklapati u jedan kalup, ma koliko to društvo od nas očekivalo. Istina je, ne možemo pojesti baš svaku smokvu na svijetu, ali vjerujem da tijekom života možemo sakupiti jednu lijepu košaricu voćki, vođene onim što se u tom trenutku nama čini kao pravi izbor.