Na valu indie ljeta, (tek sad) sam otkrila Wet Leg

U vremenu kada mi se čini da sve u pop kulturi podsjeća na nešto već viđeno i kada često pomislim kako je neki novi album o kojem svi govore samo suvremena verzija nekog ikoničnog albuma iz prošlosti, a pojedini glazbenici čak otvoreno sampliraju stare hitove, rijetko se pojavi izvođač koji me istinski iznenadi. Zato se često vraćam svojim starim, provjerenim albumima, onima koje volim godinama i čiji me zvuk nikada nije razočarao. No indie bend Wet Leg nedavno me je prenio u potpuno novi svijet, podsjetivši me zašto sam oduvijek voljela otkrivati nove izvođače.

Danas, nažalost, većinu novih pjesama i izvođača otkrivam putem društvenih mreža. Zapravo, taj bih proces prije opisala kao nametanje nego kao otkrivanje, jer u 90% slučajeva to nije moj izbor, ali telefon ipak spustim s nekim zaraznim stihom u glavi. Do toga je došlo da više ni lijepe događaje ne pamtim po pjesmi koju sam tada slušala, već po kratkoj melodiji koja mi se tih dana vrtila po glavi. Čak sam se na svoj rođendan probudila pjevušeći refren pjesme koju nikada nisam čula u cijelosti, jednostavno zato što je tada bila u trendu. Ali Wet Leg sam otkrila na znatno prirodniji način – promatrajući lineupe velikih festivala. Štoviše, možda bi mi i promaknuli da ovog ljeta nisu apsolutno svuda, od Glastonburyja do milanskog I-Daysa, gdje su nedavno nastupali prije Olivije Rodrigo, i da, baš svatko čiji glazbeni ukus cijenim nije podijelio barem jednu njihovu pjesmu. Naime, Wet Leg su prije nekoliko dana objavili svoj drugi studijski album Moisturiser, koji, sudeći po objavama na društvenim mrežama, nitko ne prestaje slušati, a otkad sam ga prvi put čula, ne prestajem ni ja. Zaista živimo jedno pravo indie ljeto.

@wetlegband

Prva pjesma koju sam čula – stari fanovi, nemojte me odmah osuđivati – bila je Davina McCall, a njezin opušten, sanjiv zvuk naveo me da dublje zaronim u diskografiju benda. Slušajući starije hitove s prvog albuma Wet Leg (nagrađenog s dva Grammyja!), polako sam se počela zaljubljivati u njihov prepoznatljiv zvuk i estetiku ovog indie rock benda iz Engleske. Ipak, novi album Moisturiser daleko mi je bliži po senzibilitetu. Pjesme možda nisu toliko britke, sarkastične i – recimo to tako – indie-sleazy kao ranije, ali su melodične i zavodljive, dok bend ostaje vjeran svom duhovitom, buntovnom i pomalo bizarnom lirskom izrazu. Novi album posvećen je ljubavi, queer odnosima i rocku – i upravo tom kombinacijom su me potpuno osvojili.

Stihovi novih pjesama nalaze se na tankoj granici između romantičnog klišeja i iskrene nježnosti – ponekad gotovo preslatki za inače melanholični indie rock žanr. Od You are my favourite human being, preko I like you / Every day starts and ends with you, pa sve do I don’t mind where we’re going / If it’s your hand, baby, I’m holding. Ipak, kombinirajući te rečenice s Rhianinim zavodljivim, šaputavim vokalom, energičnim punk-instrumentalom i bizarnim metaforama, Wet Leg od romantičnih pjesama uspijeva stvoriti gotovo sasvim novi žanr – onaj koji zaobilazi patetiku i kliše. Wet Leg su oduvijek bili inspirirani horor filmovima, nadrealnim svjetovima i čudnim, gotovo jezivim elementima, što se ovog puta reflektira i u njihovim ljubavnim pjesmama. Tako je pjesma Jennifer’s Body oda opsesivnoj, sveprožimajućoj ljubavi, dok Liquidize ljubavi pristupa provokativnije i otkačenije. Upravo se u toj pjesmi pojavljuje stih za koji vjerujem da savršeno sažima cijelu energiju albuma: So many creatures in the fucking world, how could I be your one? Be your marshmallow worm?

@wetlegband

S novim albumom i sve brojnijom publikom, Wet Leg dokazuju da je indie rock živ i zdrav (Tumblr djevojke, na noge!). Zapravo, otkako sam prvi put vidjela Rhian Teasdale, ne mogu prestati razmišljati o Tumblr eri i estetici indie sleazea koja je tada vladala jer ova glazbenica je njezino savršeno utjelovljenje. Ima izrazito dugu ružičastu kosu s narančastim dip-dye pramenovima i stil koji se može opisati kao moderni soft grunge: s nakitom na noktima i zubima, te jednostavnim, pomalo neurednim outfitima koji djeluju kao da je upravo stigla s after partyja. S druge strane, Hester njeguje opušteniju estetiku, donoseći savršen balans ovom indie duetu. “Cijelo vrijeme razmišljam: Je li se naša sreća istrošila? Je li ljudima još uvijek stalo do naše glazbe? Mnogo smo napredovali od prvog albuma, zaista je bilo frustrirajuće. Ali osjetila sam ljubav”, rekla je Rhian za Vogue o očekivanjima za novi album. S obzirom na to da sam tijekom pisanja ovog članka naišla na još desetak objava o grupi Wet Leg, kao i snimaka s nedavnih koncerata, zbog kojih me muči nevjerojatan FOMO, stječem dojam da se glazbenica ne treba brinuti. Novi album naišao je na mnoštvo pozitivnih reakcija starih i novih fanova i lansirao bend upravo u centar pažnje. A ako mene pitate, Wet Leg je stigao baš u pravo vrijeme da oboji svjetsku glazbenu scenu i moju ljetnu indie playlistu.