Logo
Please select your language

Predimenzioniran kaput i šešir sa floralnim printom, Moschino. Cipele s potpeticom,Christian Louboutin.
Music

Senidah za Vogue Adria: "Želim pripadati svima."

Teodora Jeremić

Kraljica Balkana, trap queen, Balkanka… Senidah je jedno od onih imena za koje postoji toliko nadimaka da je teško znati gdje završava mit a gdje počinje osoba, i obrnuto. U ljetnom kovitlanju između festivala i koncerata, snimanja i odmora, Teodora Jeremić je razgovarala s njom o beskraju inspiracije, ružama djevojkama i trenucima mira

Kada sam prvi put čula stih tebi seansa, meni renesansa, sjećam se da sam pomislila kako je to zaista odlična želja i poruka samoj sebi u onom trenutku u kojem se prije ili kasnije svi nađemo, kada je raskid već potpuno neizbježan. Dostojanstveno je, snažno i samoohrabrujuće. Kad sam nešto kasnije i sama prošla kroz jedan prilično bolan raskid, podjela je bila nešto drugačija u pogledu toga što pripada meni, a što drugoj strani, ali preporod je ipak ostao. Ostao je kao obećanje i kao ideja da će možda vrijeme koje prolazi donijeti, ako ne rješenje, onda barem olakšanje. Fastforward, sjedim u renesansnoj vili Corsini u Firenci, gdje smo snimali ovu priču. Mjesto koje mi je tijekom cijelog snimanja postalo najdraže bila je fotelja u dvorani Pandolfo Sacchi, ponajviše zato što se iz tog kuta sve nekako povezuje. Iz te jedne točke mogla sam istovremeno promatrati strop na kojem je, možda slučajno a možda i ne, kroz freske ispričana čitava priča o Kronosu, bogu vremena, a s druge strane mit o Psihi i Amoru, oslikan na sada već pomalo oštećenom zidu sobe do. “Privlače me nesavršenosti, one ponekad i pjesmu učine savršenom. Volim kad je nježno, ali ne volim kad je savršeno”, rekla je kroz smijeh Senidah. Pomislila sam koliko je duboka i nimalo slučajna veza između ta dva mita. U potrazi za Ljubavlju (Amor), Dušu (Psiha) muče Samoća i Tuga, Venerine sluškinje, dok Vrijeme istovremeno proždire samo sebe, ali i neprestano stvara novo. Promatrajući freske bez treptanja, razmišljala sam koliko puta i mi sami možemo ponovno roditi sebe. Rađamo li se kada uspijemo nekoga preboljeti, kada počnemo živjeti u skladu sa sobom ili kada se napokon usudimo zakoračiti na put koji nas je dugo plašio i koji smo stalno odgađali? Ili su svi ti trenuci male smrti i mala nova rađanja? Sve to, i još mnogo više, sadržano je u priči o Senidi.

Haljina s otvorenim leđima i trakama za vezivanje, Dsquared2

Imam teoriju da ljudi koji imaju dar za stvaranje imaju i sigurniju priliku za nove živote, kao i da ljudi koji vole stvarno više od ljubavi znače, i iako i mene samu često posrami uvjerenje da je ljubav stvarno najvažnija sporedna stvar na svijetu, morala sam to podijeliti odmah na početku razgovora i početi ga nekako neplanirano, od kraja. Ako stvaraš nešto toliko strasno, snažno i silovito, je li ljubav pokretač? Bubnula sam gotovo odmah na početku razgovora. „Život je pokretač”, počela je Senidah i nasmijala se. „Sve što se događa, bilo ružno ili lijepo, može biti od koristi, a ljubav u tome ima veliku ulogu. Uglavnom kad sam jako zadovoljna u životu, ja to nekako uvijek nesvjesno pokvarim. Ako mi je sve super, nešto se mora dogoditi. E kad se to nešto loše dogodi, kad ja nešto napravim pogrešno, kad sam u bedu, tada kreću najbolje pjesme. Kad sam presretna, ništa se neće desiti, ali emocije, patnja, suze, to daje najbolje pjesme, kao na primjer ‘Moj mesec’, ‘Moj si high’, ‘Da li ti nedostajem’. Te pjesme su još prošle godine nastale, u periodu kad mi je emotivno bilo užasno teško. Sad je malo lakše. Kad čovjek izbaci emociju, bude mu malo lakše.” Nisam joj željela reći da nisam sigurna da je to baš toliko nesvjesno, ponajviše zato što osobno razumijem poriv da se nešto pokvari iz čista mira. Đavla u sebi ne zaboravi. Uostalom, nije li baš i Psiha sve pokvarila iz čiste radoznalosti i želje za promjenom, i prošla more iskušenja ne bi li ponovo zaslužila ljubav? A Amor, sam sebe pogodio vlastitom strelicom? Kad su ove stvari u pitanju, nitko nije pošteđen.

Haljina s floralnim printom, šal od umjetnog krzna i cipele s visokom potpeticom, Dolce & Gabbana. Vintage korzet, vlasništvo stilista

Nije slučajno ni to što se ovo snimanje odvija u okruženju ispunjenom slojevima povijesti i mitologije. Senidah je mitologija za sebe, i to je svima bilo jasno još od „Slađane”, a sada posebno. “Ni sama ne znam kako se to dogodilo. Radila sam s bendom Muff i uvijek sam se morala malo prilagođavati, paziti da zvuk odgovara svima nama, da ne bude previše ‘ja’. I onda mi je jednom Cazzafura pustio jednu stvar, i kad sam čula taj beat, znala sam da je to to, da iz mene može izaći ono što do tada nije moglo. Objavili smo tu pjesmu i nekoliko dana se nije događalo ništa. A ja sam dala cijelu sebe u to, i ništa. I onda je odjednom eksplodiralo, svi su me počeli zvati. Nisam htjela potpisivati ni s kim, željela sam da moj tim iz Ljubljane ostane dio cijele priče u koju sam krenula, i znala sam da želim nešto veće. Odbijala sam čak i nastupati dok nemam vlastiti repertoar. Nisam htjela pjevati tuđe pjesme, nego samo svoje.”

Kaput, Dries Van Noten.

Svojom pojavom na regionalnoj sceni i nevjerojatnim umijećem da spaja nespojivo, Senidah je ušla u mitološki registar kao netko tko je vlastitom autentičnošću stvorio jedinstveni lik. A to je posebna vještina. Odolijevati kategorijama, a ipak uspjeti zahvatiti iz svake ponešto. “Kod nas je tako. Ljudi te stalno žele svrstati u neku ladicu. Ili si narodnjak, ili pop izvođačica. Ja ne želim biti ni jedno ni drugo. Želim biti nešto treće, nešto svoje. Volim kombinirati. Netko mi je jednom rekao da sam kao Šemsa iz New Yorka, i to mi je sasvim okej.”Rekla sam joj da mislim da je to daleko više od “okej” i da je zapravo biti Šemsa iz New Yorka izuzetno teško, jer to znači dvostruko dokazivanje kvalitete. S obzirom na njezinu kombinaciju nasljeđa i podrijetla, vjerojatno se ni nije moglo očekivati ništa drugo osim bogatog višeglasja. Nekim je ljudima dana složena uloga da balansiraju između nigdje i svugdje. “Često sam tijekom života imala osjećaj da ne pripadam nigdje. Svi su bili u fazonu ‘ti nisi naša’. Istina je, nemam slovensko ime i prezime, a iz Slovenije sam. Imam bosansko ime, ali nisam iz Bosne. Porijeklom sam iz Crne Gore, kao mala sam često išla u Makedoniju kod rodbine, a opet, Srbija za mene ima posebno mjesto. Tamo sam se uvijek osjećala kao kod kuće. S vremenom sam shvatila da je to moja velika prednost. Mislim da se to vidi i u mojoj glazbi. Imala sam privilegiju da u Sloveniji odrastam uz stranu glazbu. Slušali smo Guns N’ Roses, Michaela Jacksona, pa rap, od 2Paca nadalje. S druge strane, kad god bih otišla u Crnu Goru, moji su uvečer voljeli pjevati sevdalinke. Sve se to spojilo u meni. I to sam sve ja. Želim pripadati svima. Stvarno se tako osjećam. Sve je to baš kako treba.”

Kožne rukavice do lakta,Rhanders. Korzetski top s naglašenim strukom i duga suknja s prugastim printom, HG/LF Pamučna košulja lepršavih rukava i duge ravne kožne čizme, Ann Demeulemeester.

Ako je nešto Balkan, onda je to upravo ova rečenica: „To se sve iskombiniralo u meni.” Mnogo toga se kombiniralo i još uvijek se kombinira u svima nama, i ako su negdje granice izuzetno besmislen pojam, onda je to upravo ovdje. Balkan je apsorbirao toliko proturječnosti da je vrlo često nemoguće objasniti što sve on jest, ali znamo da podrazumijeva istraživanje osobne „unutarnje drugosti” i njeno pretvaranje u snagu. Imaginarni Balkan, koji ne umijemo definirati, proteže se dalje i šire od geografskih granica, prepoznat je po specifičnostima koje nisu samo vizualni kodovi. Senidah uspijeva u suvremenom trenutku utkati i deliju koji je sila vjetrova, i rano mraz djevojku, i širi krila kao vila s neba sila. „Ja stvarno volim to cjelokupno nasljeđe, to su prekrasne riječi. Toliko postoji lijepih riječi u svim jezicima i treba ih koristiti. Iz svakog jezika uzeti ono najljepše što daje. Dok sam radila samo na slovenskom, nisam imala pristup svim tim riječima, eto trideset i nešto godina. Nisam se tako mogla izražavati, a jedva sam čekala, od svih tih sevdalinki uz koje sam odrasla. To je prekrasno. Zašto ne bismo stavljali samo najljepše riječi u pjesme? Danas, kad čujem što se sve pjeva, osobno to nikad ne bih otpjevala, jer stvarno želim slušati samo lijepe riječi. Osim ako zanemarimo jebeni magic“ (smijeh). Svakome je potreban magic i to je sve očitije u današnjem svijetu, ali ne uspiju ga svi pronaći, osim onih ljudi koji imaju sluha za sve. Puno sam razmišljala o sintagmi ruža-djevojka i zaključila da dugo nisam čula nešto toliko lijepo, precizno i nježno. Ako je nešto magično, onda je to nježnost i snaga koju ta konstrukcija nosi. Ruža koja se spominje u gotovo svakoj ljubavnoj pjesmi s ovih prostora postala je više od atributa. Personificirana je. „Za mene su to žene s ovih prostora. Toliko miline i toliko stava. Ruža kad raste, ona raste uspravno, raste s trnjem i prekrasnim cvijetom. Stoji uspravno. Raste sa stavom. To smo mi.”

Unikatna haljina od vintage materijala s heklanim detaljima i šešir od prenamijenjenih tkanina, Les Fleurs.

Klimnula sam glavom jer to definitivno zvuči kao mnogo žena koje poznajem, a koje prije svega jesu snažne. „Znaš, uvijek je pitanje što zapravo znači biti snažan. Za mene je snaga borba. Proći kroz sve što život donosi i ostati borac, biti dostojanstven. To sam gledala kod svoje majke. Moja mama je s manje od trideset godina ostala udovica, s dvije djevojčice, i bila je prava ruža djevojka. Ona mi je vječna inspiracija. Uvijek je bila sređena, dotjerana, nikada nije otišla na posao bez frizure i bez šminke, iako je imala toliko problema. Bila nam je i mama i tata, u svemu je bila sama, ali uvijek s podignutom glavom. Za mene je to sinonim za ženu s Balkana.”

 

Asimetrična haljina Jisoo Baik. Cipele Dries Van Noten.

Teško je zamisliti ovakvu osobu u mekšim, ranjivim trenucima, i baš zbog toga zanimalo me postoji li Senidah koju „znamo” u trenucima nesigurnosti ili nervoze, te što radi u danima kada nije snažna. „Ne događa se to baš često” (smijeh). „Najčešće sam nervozna zbog ljudi i kad nešto nije po mom. Mogu dugo trpjeti i šutjeti, ali onda puknem. Moram izreći što me muči i onda prođe. Sve loše faze prođu tako što izgovorim problem. S druge strane, umori me ponekad i to što se stalno nešto događa. Prekrasno je, ali i naporno. Tad mi treba dan ili dva da se isključim, da ne gledam nikoga. Ostajem doma, ne izlazim ni do trgovine, a to i javim. Kuham kod kuće, ne javljam se na telefon. Gledam neku seriju ili film, a ponekad mi i tišina odgovara. Ide neka pozadinska buka, ali mozak potpuno ispraznim. To mi je neophodno.”

Predimenzionirana haljina od jastučićasto prošivenog materijala, Marine Serre.

Logično, pomislila sam i izgovorila, kao i to da je još jedna kategorija kojoj se uporno opire ta dihotomija između introvertnosti i ekstrovertnosti. Nikada ne znam jesu li ljudi koji tako samouvjereno vladaju scenom više u svom prirodnom okruženju dok stvaraju pjesmu, dok pišu, dok preslušavaju demo verzije, kada je mirno, ili pak na samoj sceni? „Kako kad. Jako volim taj drugi dio, kad se popnem na binu i mogu uživati u svojim pjesmama, u onome što sam napravila, u svojoj karijeri. Volim sam taj vrhunac, taj završetak, scenu i ljude. Ali isto tako jako volim i samu nulu, kad stvari tek počinju. Onaj prvi trenutak kada započinjem stvaranje. Tad stvarno uživam. Mogla bih provesti sate u studiju. Najveći problem mi je dio između, kad se krene sa snimanjem, to mi je muka. Nekad bih najradije objavila pjesmu čim se prvi put javi, tako sirovu. Ništa ne može zvučati tako iskreno kao kada tek otvorite dušu.”

 

Duga transparentna haljina s volan detaljima, Charles de Vilmorin. Tabi Bianchetto cipele s potpeticom od napa kože, Charles de Vilmorin.

A kad smo već kod duše, kada je ona najviše na svom mjestu, kada se osjeća najviše svojom.?Mi s strane uživamo u njenoj autentičnosti, ali kada je ona sama sebi najviše Senidah. Odgovor me je nasmijao, ali ne i iznenadio. „Kad se spremam za nastup, stvarno volim taj proces. Od malena sam voljela igrati se s barbikama, a danas na taj način oblačim sebe” (smijeh). „Ponekad dobijem ideju za cijeli stajling samo od jednog modnog dodatka. Inače sam sportski tip i bilo bi mi previše takvog spremanja za svaki dan, ali kad sam na sceni, veselim se što mogu birati što ću biti. Stvarno uživam, kad sam slobodna za eksperimente, osjećam se kao Wonder Woman na sceni.” Zapravo, kao da staviš kostim superjunakinje i svaki put predstavljaš novu osobu? „Tako nekako. Kako kaže pjesma Sve žene u meni žive… Ima nas tu mnogo.” I doista, ima. Tog dana vidjela sam ženu koja sa takvom lakoćom može biti sasvim jednostavna i skromna sugovornica, apsolutna diva na snimanju, a nekoliko dana kasnije i suverena kraljica publike. Na putu kući razmišljala sam da je, uz glazbu, možda najveći dar koji može dati svima, dokaz koliko je veličanstveno živjeti sve verzije sebe.

 

Predimenzioniran kaput i šešir sa floralnim printom, Moschino. Cipele s potpeticom,Christian Louboutin.

Talent: Senidah

Foto: Lois Cohen

Kreativna direkcija: Filip Koludrović

Moda: Nikita Vlassenko

Šminka: Giulia Carini

Kosa: Henry Olivier

Kreativna produkcija: Marita Bobelj

Post produkcija: White Retouch

Asistent stiliste: Macarena Arias Silva del Pozo

Asistenti fotografkinje: Luke van Wijk, Maja Tadla

Lokacija: Villa Corsini a Mezzomonte

VOGUE RECOMMENDS