Je li nas svijet koji gori natjerao da volimo drugačije zvijezde?

Navikla sam da se zvijezde, posebno u Hollywoodu, rađaju iznenada, poput eksplozije, negdje između kasne srednje škole i prve turobne selidbe na fakultet. Postanu slavni, lijepi i nedodirljivi upravo kad mi otkrivamo akne i probleme s identitetom. Godinama ih pratimo kako se mijenjaju, griješe, snimaju loše (ili odlične) filmove, ponovno se uzdižu, i sve to dok se i mi sami mijenjamo, griješimo i rastemo uz njih. Slava je uvijek bila rezervirana za mlade. Ili se barem tako činilo. Ali u posljednje vrijeme, nešto se mijenja. Nova vrsta zvijezda tiho preuzima scenu, oni koji su već dugo tu, ali ih je tek sada “stigla slava”. Samo neki od njih, a oni za kojima je svijet u posljednje vrijeme najviše poludio su Pedro Pascal, Colman Domingo i Walton Goggins. Glumci s desetljećima iskustva iza sebe, s karakterističnim licima, glasovima, stilovima i nekom dubokom, tihom harizmom. I sad ih odjednom svi vole. S pravom!

Photo: Phil Oh

Stavit ćemo sa strane to što sam oduvijek bila ta osoba u društvu koja nekako uvijek završi s opsesijom nekim dosta starijim celebrityjem jer moja fascinacija ovom temom ovaj put nije došla iz neke teorije ni trenda, već potpuno prirodno. Budimo realni, Pedro Pascal sigurno zauzima 70 % mog TikToka svaka dva mjeseca kad algoritam odluči podsjetiti me da vječni zaddy ne odlazi nigdje. Štoviše, što je stariji, to izgleda bolje i to ne samo fizički, iako nećemo biti naivni, to je veliki plus, nego i u načinu na koji nosi sebe. Nema tenzije, nema pretencioznosti, samo ono fino znam tko sam držanje. Pedro Pascal zaista je savršen primjer za ovu temu. Njegovo lice vjerojatno ste vidjeli još prije deset godina, ali tada nije bilo editova s njegovim smijehom, niti titule internet daddy. Igrajući agenta u Narcosu bio je prvi znak da se tu krije nešto više. A kad je zaigrao u Game of Thrones, a zatim u The Mandalorian i The Last of Us, sve se počelo kotrljati. I to ne na onaj nametnuti, instant način na koji ti PR tim kroji karijeru. Pedro je postao popularan jer je ljudima stvarno odgovarao, toplinom, dozom melankolije, samoironijom i činjenicom da izgleda kao da mu je konačno zabavno.

Photo: Getty Images

Slična je priča s Colmanom Domingom. Nakon desetljeća u kazalištu, neovisnim filmovima i upečatljivim sporednim ulogama, čini se da je tek sada došlo njegovo pravo vrijeme. Njegova uloga u Rustinu donijela mu je nominaciju za Oscara, a izgleda kao da se tek zagrijava. GQ ga je nazvao “najzabavnijim muškarcem u Hollywoodu”, i to nije prazna etiketa, on točno zna što radi, ima što za reći, ali nikad ne djeluje kao da pokušava impresionirati.

I Walton Goggins se savršeno uklapa. Gledali smo ga u svemu i svačemu, od Justified do The Righteous Gemstones, ali tek kad se pojavio kao glamurozni, polu-bizarni prodavač tableta u Falloutu, sve je kliknulo. A White Lotus ga je lansirao na sve naše feedove. Sada je lik o kojem ljudi pričaju na Twitteru, koji ima fanart, koji se citira. Zamišljen je kao sporedni lik, ali sa svojih 52 godine zapravo je postao zvijezda. Ali zašto baš sada? Što je to što publiku danas toliko privlači kod zvijezda koje su već prošle sve ono što mlade zvijezde još pokušavaju prebroditi? Možda je riječ o zasićenju. Umorni smo od savršenih lica, istih obrazaca, dosadnih pitanja na intervjuima koja se, čini se, samo iznova recikliraju za svakog novog glumca koji se pojavi u industriji.

Možda tražimo autentičnost. Ljude koji su istinski zaljubljeni u ono što rade i konačno doživljavaju priznanje za to. Ili možda naprosto tražimo muškarce koji znaju kako odjenuti sako bez stilista.

To su sve pitanja na koja je nemoguće dati odgovor, jednostavno se dogodio neki pomak, a ako ste kao i ja na fakultetu svake godine kao izborni predmet uzimali socijalnu filozofiju, ili ukratko ako ste mazohist, ostaje vam da lutate vječitim labirintom koji opsjedaju mogućnosti. Kad smo već kod možda, možda smo i mi stariji, možda su se potrebe industrije promijenile i konačno smo spremni gledati ljude na ekranu koji sa zadovoljstvom prihvaćaju svoje godine, nisu više samo neki klinci koje je otkrio neki producent ili redatelj, ali nisu ni deset svjetlosnih godina udaljeni od nas i jašu konje u nekim crno-bijelim teksaškim pustinjama s kojima nemamo ništa zajedničkog. Ima nečeg utješnog u gledanju nečijeg uspjeha koji nije eksplodirao s 19, nego se kuhao godinama, pa procvjetao taman kad se činilo da možda i neće. To nije samo inspirativno, to je stvarno. Jer većina nas zapravo živi upravo tako: bez velikog “trenutka”, već u nizu pokušaja, upornosti, čekanja da netko konačno primijeti naš trud ili talent. Starimo, i to je činjenica. Skinuli smo ružičaste naočale jer nas je svijet koji gori natjerao na to. Previše vijesti, previše cinizma, previše izdanih očekivanja. Teško je u ovakvim vremenima imati strpljenja za idealizirane, romantične slike na ekranima, likove bez bora i problema, koji sve riješe u trećem činu i izgledaju kao da mirišu na badem, svježe urađen tretman lica i pravdu. Umjesto toga, tražimo nešto sirovo. Nešto što ima grešku, ali i moć i istinu. Nešto što nam daje smisao, koliko god to zvučalo bizarno, jer znamo da je život utrka između Kojota i Ptice Trkačice. Ali u toj jurnjavi nam treba taj kratki „rush“, taj impuls, koji dobijemo od ljudi za koje nam se čini da žive autentično i koji će nas barem na sat i pol podsjetiti da možda ni mi nismo zakasnili.