Nakon povratka s otvorenja u Splitu, Vlasta Delimar sjela je s Josipom Bubaš i podijelila svoje misli o starenju, seksualnosti i autentičnim iskustvima tijela. Fotografije: MARKO SUVIĆ
Rad Vlaste Delimar poznavala sam, naravno, i prije nego što sam ju osobno upoznala kad me pozvala da sudjelujem u njezinom performansu „Dolina“. To je bilo izazovno i intenzivno, urodilo je iskrenim i beskompromisnim performansom, ali i odnosom koji nastavljamo tijekom godina. Vlasta je hrabra, ponekad hirovita, posvećena, no prije svega osoba koja pomaže, sluša i nema straha ni pred sustavom ni pred biologijom. Nalazimo se u Zagrebačkom plesnom centru, u koji ulazi u žarkozelenoj košulji i matching naočalama. Dugo se nismo vidjele i razgovor pomalo vrluda između osobnog i profesionalnog, baš kao što vrluda i naša koncentracija koja se pokušava prilagoditi prvim ljetnim vrućinama.
Josipa: Hvala ti što si došla u Zagrebački plesni centar. Znam da ti baš i nije bilo praktično s obzirom na to da pripremaš novi performans. Stalno si aktivna. Kako si, što te zanima sada?
Vlasta: Nisam baš dobro, prije devet dana uginuo mi je pas i jednostavno ne mogu to još uvijek prihvatiti. Na racionalnoj razini, ok, ali na emotivnoj razini to je katastrofalno za mene. Za mene je to bio nadnaravan odnos zato što je životinja vrlo iskreno biće zahvaljujući kojem čovjek može svašta naučiti. Uz to, prošli tjedan bila sam u Splitu, gdje sam imala predstavljanje rada kroz filmove i performans u izlogu galerije Galić. Izvela sam „Pravo na orgazam nakon 69“ budući da sam sad u toj fazi. Bilo je prekrasno, dugo nisam doživjela takav razgovor sa publikom nakon otvorenja. Ostali smo u razgovoru i raspravi još nekih dva sata, dok nisam rekla da više ne mogu, ali bilo je stvarno vrlo, vrlo konstruktivno za publiku, vrlo edukativno. Bilo je dosta mladih s Akademije, pretežno cura, što mi je bilo jako drago. A performans je isti kao i „Pravo na orgazam iznad 60“, samo što sada imam više godina. Uvijek se odvija u javnom prostoru, u nekom izlogu. Stojim u izlogu odjevena i držim u ruci papir na kojem piše ta rečenica: „Pravo na orgazam nakon 69“, u ovom slučaju. Do sada je to za mene jedan od uspješnijih performansa i jedan od performansa kojem je publika najviše naklonjena. Nema ružnih reakcija i komentara.
Josipa: Misliš li da nema negativnih reakcija zato što ljudi danas drukčije pristupaju seksualnosti, zato što nema eksplicitne golotinje ili zbog važnosti same teme? Mislim da si, na našoj sceni, prva otvorila ta pitanja.
Vlasta: Čini mi se da sam doista otvorila jedno važno pitanje. Prilazile su mi žene koje bi mi zahvaljivale na tome što guram tu problematiku jer o tome se baš ne priča. Seksualnost u starijoj dobi na neki je način tabu tema ili izaziva zaziranje. Stvarno mislim da je to razlog zašto mi i žene i muškarci daju podršku.
Josipa: U tvome radu zanimljivo mi je to što vrlo dosljedno polaziš uvijek od sebe, baviš se vlastitim iskustvom. Sada je to orgazam u starijim godinama, u nekom trenutku to je bila trudnoća, pa ljubavna ili seksualna iskustva, a skupa smo radile i projekt kojim si također otvorila temu o kojoj se kasnije počelo više razgovarati u javnosti, a to je porodničarsko nasilje. Iako teme vučeš isključivo iz vlastitog iskustva, ipak kao da „namirišeš“ stvari koje postanu i društveno aktualne.
Vlasta: Cijeli je moj umjetnički opus autobiografski i mislim da je to jedino pošteno, da prvo polazimo od sebe, od svog iskustva. Ne mogu prenositi tuđe iskustvo, nešto što ne poznajem, ne bi to bila ista energija. Tema dođe spontano. Vidiš u kakvom trenutku života si ti, kakva je situacija oko tebe, na koji način žena ili zajednica živi, i onda vidiš da tu nešto ne štima. Kad sam bila u drugom stanju, napravila sam fotografiju sebe pred sâm porod, da se vidi to moje žensko tijelo koje se malo izobličilo u trudnoći. Naravno da tijelo u trudnoći ne može izgledati kao da se tu ništa ne događa. Ipak to biće koje nosiš u sebi ima 3-4 kg, pa mora se to negdje vidjeti. Mnoge žene imaju zazor od trudnoće jer razmišljaju što će se dogoditi s njihovim tijelom vizualno.
Mene nikad nije bilo strah transformacija tijela, ni izgleda. Uvijek sam pratila svoje tijelo, od prvih dana kad sam odlučila pokazati ga. Uvijek sam ga promatrala kao živu skulpturu koja kroz godine sa starenjem doživljava transformacije. Sve su to fenomenalne promjene koje treba prihvatiti i u kojima treba uživati, a ne se zbog toga loše osjećati.
Josipa: Da, zanimljiva mi je ta odluka za samoizlaganjem, gotovo bez filtera. Čak ti je i naziv retrospektive bio „To sam ja“, što pokazuje da cijeli opus nosiš svojom ličnošću, iskustvom, tijelom, ne opravdavaš se i ne pojašnjavaš teorijom, ekologijom, politikom iako je sve što radiš vrlo politično, ali istovremeno i jako osobno, kao da time ističeš kako je ljudsko iskustvo sa svim transformacijama zapravo art. Fascinantno mi je to povjerenje koje imaš sama u sebe, u tome je velika snaga i hrabrost.
Vlasta: Spomenula si hrabrost, ali ja to ne bih nazvala tako. Kao osnovnoškolka odlučila sam biti umjetnica, ali nisam znala kak’ će ta moja umjetnost izgledati jednoga dana. Zapravo, čak nisam ni znala što to znači biti umjetnica, ali mi je dolazilo intuitivno. Sve ovo što si nabrojila zapravo bih povezala s elementarnim načinom života. Kad sam upoznala Jermana, Demura i Marteka, oni su se bavili elementarnim procesima. Martek u poeziji, Jerman je radio elementarnu fotografiju, Demur je radio elementarno slikarstvo, pa je možda mene to povuklo da počnem razmišljati isto na elementaran način. Čak govorim o elementarnom kuhanju, razmišljanju, na način da i u kuhanju moramo imati elementarno jelo, bez ikakvih dodataka, bez ikakvih kompliciranja. Stoga mi se čini da je moja umjetnost cijelo vrijeme elementarna, a vučem inspiraciju iz sebe. Evo, ja bih to tako nekako objasnila. Imaš osnovni element, imam svoje tijelo, koje je elementarno, ali ono zapravo ima niz mogućnosti. Konačno, i ti možeš reći nešto o tome, kao teoretičarka i kao performerica. Baviš se, kroz teoriju, pokret i prostor, tijelom. Na koji si način ti došla do toga i za što ti svoje tijelo koristiš?
Josipa: Kako dolazim iz teorije, iz povijesti umjetnosti, uvijek mi se činilo da znanje koje se tamo producira ili usvaja ostaje samo na jednoj, neiskustvenoj razini. Kad sam se počela ozbiljnije baviti pokretom, potvrdila sam si da tijelo otvara drukčiji registar spoznaje koji racionalno često zanemarujemo. Iskustvo rada s prostorom i pokretom te iskustvo tijela otvara neki novi registar bivanja, nešto što je puno ranjivije i nekako poroznije.
Vlasta: Da, meni je recimo strašno važan prostor, a znam i da je tebi isto. Recimo, tvoj performans, koji ja nisam vidjela uživo, u Osijeku kad si radila na stubištu, na onim gelenderima. Na koji način si ti iskoristila, odnosno ukomponirala svoje tijelo nasuprot stepenica i onoga gelendera, to je fenomenalno!
Josipa: Govoriš o trosatnom performansu „Horror Vacui” koji sam tom prilikom izvela u sklopu Festivala Barutena u osječkom Muzeju likovnih umjetnosti. U njemu sam tijekom tri sata improvizirajući istraživala odnos tijela i cijelog prostora MLU-a, koristeći tijelo, riječ, glas. Zanima me kako pustiti tijelo u odnos s prostorom bez nekog pretjeranog predumišljaja. Imamo osjete koji neprestano prikupljaju informacije koje tijelo prerađuje, a velikog dijela tih aktivnosti nismo svjesni. Tim sam performansom htjela stvoriti situaciju u kojoj tijelo izravno prima iz okoline i istovremeno joj vraća, stvoriti feedback loop u kojemu tijeloum postaje protočan, gdje ima što manje upliva racija, automatizma i ega. U biti sam se bavila percepcijom i sudjelovanjem u prostornoj dinamici. To radimo svakodnevno, ali nismo toga svjesni. Htjela sam što više očistiti tijelo za sve što je u prostoru pa da bih to mogla primiti i onda dati ponovno na van te stvoriti kontinuiran dijalog. Na neki način, isto prilično elementarno iako ne privatno.
Vlasta: Meni je super to kad prvi put uđem u neki galerijski prostor, najprije ga moram dobro proučiti i „sprijateljiti“ se s njim. I onda ti se otvori kao da je živo biće. Neki umjetnici zaziru od prostora, da im je grozan, ne znaju što s njime napraviti, sve im smeta. Ja ne, ja kad uđem u prostor, i onaj „najgori“ prostor uspijem, neću reći pokoriti, ali sprijateljimo se i onda ti taj prostor naprosto šapne ili ti pomogne da zajedno, kroz tu zajedničku sinergiju napravite ambijent. Zapravo radimo slične stvari, osluškujemo, to je jako važno, osluškujemo taj prostor.
Josipa: Apsolutno, jer ako ulaziš u prostor s gotovom idejom, često možeš eliminirati neke mogućnosti koje tamo čekaju, jednostavno ih ne primijetiš jer si nekako sama ispred sebe. Naravno da neka ideja postoji, ali treba ju nježno prizemljivati. Kad radiš s tijelom, vidi se što je nekako nakalemljeno iz glave, a što je nastalo u kontaktu s trenutkom i prostorom izvedbe iz trenutka.
Vlasta: Stvarno je divno kad možeš u cijelom tom procesu baš uživati.
Josipa: Puno je parametara potrebno da neki rad stvarno zaživi. Primjerice, mislim da se to dogodilo s tvojim zadnjim radom u Štaglincu. Tamo si radila festival Moja zemlja Štaglinec, a kao grand finale srušila si kuću i zakopala temelje na mjestu gdje je bila sazidana. Meni je to kao čin i pročišćenja i nekakvog oslobođenja, ali i sadnje novog sjemena. Kako je priča sa Štaglincem u biti počela?
Vlasta: Moj je otac bio užar, izrađivo je užad, štrikove i imao je u mjestu Štaglinec kraj Koprivnice svoju radionicu užadi. Kad je umro, nisam imala pojma što napraviti s tim jer sam zapravo mrzila tu radionicu zato što smo kao djeca morali raditi s njim i on je imao ideju da bi mi trebali i mogli nastaviti to raditi. Međutim, naravno, moje ideje bile su drukčije. Htjela sam biti umjetnica, a ne izrađivati užad, iako bi se tu možda i tu dalo nešto napraviti, no, eto, na kraju sam ipak nešto napravila. Pet godina nakon njegove smrti, putovala sam u Beograd vlakom i kroz prozor sam gledala nepregledna polja kroz Slavoniju i Srbiju, koja su mi se činila prekrasnima. U jednom trenutku pomislila sam: „Pa i ja to isto imam!“ Kad sam se vratila u Zagreb, razgovarala sam s kustosom Marijanom Špoljarom da bih mogla ipak na toj mojoj zemlji, koja mi je ostala, nešto napraviti. A on mi je predložio da napravimo radionicu. I tako smo ti mi organizirali prvi Štaglinec, nas troje, Milan Božić, Galeta i ja, da vidimo ima li to uopće smisla. Došlo je par ljudi iz Koprivnice i pozvali smo ljude iz Zagreba jer u Koprivnici nema publike, i tako je krenulo. Potom se nakon dvije godine to pretvorilo u Međunarodni performans festival, na koji sam pozivala doslovno ljude iz cijelog svijeta, i svi su htjeli doći iako nismo imali novaca.
Josipa: Pa da, institucije rijetko pomažu, često uvjete stvaraju pojedinici. Ovde je bila na djelu kolegijalnost.
Vlasta: Da, i nikad nisu rekli „ne“. Uvijek su umjetnici prihvaćali poziv i rad za malo novaca jer su znali da stvarno toliko imamo, da smo iskreni. Festival je trajao 11-12 godina i za to vrijeme postao legenda. „Ako nisi bio na performans festivalu u Štaglincu, onda nisi cijenjen.“ Ozbiljno, takve su priče. Znači, ako si performer umjetnik, moraš biti kod Vlaste Delimar u Štaglincu. I onda nakon tih desetljeće i više rada, pogoršalo mi se stanje s kukovima i išla sam na operaciju. Više nisam mogla biti tamo aktivna, a Milan Božić, moj partner i ja doslovno smo radili sve sami uz pomoć Marijana Špoljara, ali pretežno smo svu logistiku, sve odrađivali sami. Naljutilo me što nam u početku Ministarstvo kulture uopće nije pomagalo. Kasnije su nam počeli pomagati, a čak smo i od Grada Zagreba kroz nekakvu međugradsku suradnju dobivali nešto novaca, ali to je bilo gotovo beznačajno. Uistinu smo postali veliki i imali veliku vidljivost, i stvarno smo uložili puno truda, no ništa. Tako sam se umorila, a novci su ostali na istome. I onda me to sve toliko iscrpilo pa sam rekla: „E ne mogu više.“ I to je bio zadnji rad. Odlučila sam da ću sve energije koje su se skupljale godinama i u toj radionici moga oca, znači u toj kući, i s nama, sve srušiti, zakopati i neka ta sva energija počiva ispod zemlje. I doista, ti kada dođeš tamo, kao da osjetiš tu energiju koja sad ispod zemlje izvire van. Kuća je zakopana i sad je tamo livada koja spava i koja širi svoju novu energiju. Čak sam s udrugom Domino razgovarala o tome da otvorimo, napravimo staklenu kuću pa da bude kao plesni centar. Ima jedna scena u Wendersovom filmu o Pini Bausch gdje usred šume jedan par par pleše u staklenoj kući. Ja sam rekla, evo to mi je životni san. Da se tamo napravi staklena kuća s plesnim centrom. Možda se jednog dana i to dogodi.
Josipa: Staklena kuća, prelijepo. Sad kad pričamo o toj prirodi tamo i kad si počela ovaj razgovor o psu, koji je nastradao… Sjetila sam se performansa u kojem si ubila kokoš. To je izazvalo dosta bure. I sad, s obzirom na to što si pričala o odnosima sa životinjama, i koliko te one mogu naučiti, evo, kroz tu neku leću zanima me zašto si ubila kokoš?
Vlasta: Da, radila sam performans gdje sam ju zaklala, kak’ mi kažemo u našem jeziku – to je interesantno, kažemo da ju nismo ubili, nego smo ju zaklali, zapravo stvarno ju zakoljemo nožem. Opet sam napravila nešto vrlo elementarno, a to znači da sam pripremala tu kokoš za jelo, kao što to rade ljudi i dan-danas na selu. To je radila moja mama, to je radila moja teta. Išla sam opet od tog elementarnog. I opet iz vlastitog iskustva jer moj me otac dok sam bila djevojčica naučio kako se to radi, rekao mi je jednog dana: „Sad ćeš i ti naučiti kako se kolje kokoš“, i objasnio mi je sve. Cijeli proces, moraš to napraviti znalački, da se životinja ne muči, i poslije proces kako se kokoš dalje priprema, kako se očisti perje itd. Nisam ništa izmislila i nisam radila zbog nekog spektakla i neke atrakcije, nego sam naprosto pokazala jedan elementaran proces u proizvodnji hrane. Znači, ako moraš jesti, što bi ti, recimo, Josipa, napravila, da se nađeš negdje i da nemaš baš ništa za jesti, a jako si gladna?
Josipa: Pa, nemam pojma, nešto bih pojela, valjda.
Vlasta: Ali da ste, recimo, u prostoru ti i kokoš.
Josipa: Pa, vjerojatno bih ju pojela. Ili bih jela travu budući da ne jedem meso. Možda bi kokoš pojela mene, tko zna?! (smijeh). Ali da, razumijem. Ne mogu ni zamisliti više u ovom kontekstu u kojem živimo da moram ubiti neko biće kako bih preživjela.
Vlasta: Ljudi nisu ni svjesni koliko su licemjerni, koliko obožavaju jesti tu kokoš, koliko obožavaju jesti svinjetinu, teletinu, a pojma nemaju kak’ je došlo do toga.
Josipa: Slažem se. Kad već govorimo o kontradikcijama, izjavila si da te feministkinje ne vole. Kako to objašnjavaš?
Nisam sigurna. Ja sam itekako aktivna u svome radu, samo što to mnoge feministkinje drukčije tumače. Ne prepoznaju da se Vlasta Delimar doista od prvog dana itekako bori za nepravednosti koje postoje u društvu u odnosu na nas žene, samo ju jednostavno ne prepoznaju.
Josipa: Misliš li da je to zato što si u nekim fazama ili radovima puno radila sa seksualnošću? Je li to bilo malo off za feministički diskurs? Uvijek si bila jako senzualna i direktna u tome, nisi skrivala seksualnost.
Vlasta: Može biti, zato što je već u samom mojem prapočetku s radom „Kurac volim“ bilo nevjerojatno koliko su me žene napadale. Ali to samo govori o njima, da svoju seksualnost nisu uspjele osvijestiti, emancipirati, jer žena mora emancipirati svoju seksualnost.
Josipa: Ali što znači emancipacija seksualnosti? Mislim kako je možda tumačeno da seksualnost koju koristiš, koristi istu pojavnost kao i ono protiv čega je feminizam išao, koja je locirala ženu kao objekt iako si ti itekako samosvjesno baratala seksualnošću.
Vlasta: Opet ću se vratiti na elementarno. Znači, seksualnost je naša biološka potreba i tu uvijek odvajam erotiku od seksualnosti. Seksualnost je stvarno jedna naša biološka potreba, orgazam, ne? Orgazam je naša najjača tjelesna senzacija. Nećemo ju negirati jer ona je jako važna. Svaki liječnik, od liječnika opće prakse, psihologa, psihijatra svako će reći da je orgazam jako bitna stvar za naše tijelo. To su neke tako važne elementarne stvari i za žene i za muškarce, ne znam zašto ne govoriti o njima. Zato smo mi vjerojatno bili u nekim nesporazumima jer kaj se tiče ovih nekih društvenih nejednakosti, naravno da sam tu prva koja se borila.
Josipa: Znam da si uvijek jasno istupala i otvarala teška, feministička pitanja.
Vlasta: Uvijek sam se bunila, od malih nogu, već u svojoj kući sam se bunila protiv te nepravde, nejednakosti između moje mame i tate. To je prva stvar koju vidiš. I onda nadalje s dečkima. Jermanu sam, kad me pitao hoću li se udati za njega, rekla samo pod uvjetom da zadržim svoje prezime. Kad sam počela živjeti s Martekom, rekla sam mu da će si sam peglati svoje košulje. Znači, to su te neke stvari za koje se moraš izboriti u svojoj kući i to moraš napraviti. Od pranja suđa, odgoja djece, sve to se mora nekako uskladiti. Sve ja to uzimam u obzir, da se ne misli kako samo mašem parolama. Seksualnost je jedna elementarna biološka potreba, onda idemo dalje na te neke društvene situacije, ravnopravnosti. Sigurno da se ne mogu složiti s time da muškarci imaju veću plaću i veća primanja. Ali kad je feminizam u pitanju, treba imati dijalog i s tim nesretnim muškarcima. Ne mislim da tu treba puno teoretiziranja.
Josipa: Da, iako teorija obogaćuje razumijevanje, ali nije sama sebi svrhom. Teorija je pomogla razumijevanju položaja žene i imaginaciji boljih mogućnosti. Napravljeno je puno, ali očito se sad vraćamo unazad. Danas su klinci konzervativniji od svojih roditelja i čini se da se za neka prava naprosto moramo ponovo izboriti.
Vlasta: Sad hoću nešto reći u vezi toga. Recimo, što se tiče pobačaja, meni već ozbiljno idu na živce sve te akcije protiv pobačaja. Žena ima pravo na svoje tijelo i odluku o pobačaju, to se podrazumijeva, međutim, problem je i zašto se ne govori o zaštiti da ne dođe do začeća? O tome se jako malo govori. Zašto se ne prebacimo malo na muškarce i na edukaciju i na njih pa da i oni snose odgovornost?
Josipa: Da, ali to je stvar obrazovanja koje zagovara konzervativne vrijednosti. Vjeronauk prije građanskog i seksualnog odgoja!
Vlasta: Upravo, gdje je to? Uvijek je sve na ženi, a danas stvarno postoji bezbroj načina i za muškarce. To je po meni jako važno. I pravo na abortus, ali i edukacija za sve.
Josipa: Voljela bih da malo popričamo o projektu koji si radila s Vesnom Stilinović, koja je dramska glumica i cijeli je svoj radni vijek u varaždinskom HNK-u. Projekt „Prema dostojanstvu (starenja)“ stvarno je prekrasan, obišao je cijelu regiju, primljen je bez pogovora i s oduševljenjem. Znači li to da Vlasta koja je mlada, trudna, seksi i provokativna u toj svojoj senzualnosti izaziva kontroverze, a Vlasta koja se bavi istim temama, samo iz perspektive nekih drugih godina, postaje bespogovorno prihvaćena?
Vlasta: Dakle, taj performans-predstava, tako smo to nazvale jer ja dolazim iz performansa, a ona dolazi iz predstave, vrlo je jednostavan. Podijeljen je u dva dijela – moj i njezin, a htjele smo problematizirati starost i starenje jer time se posljednjih desetak godina bavim. Nismo htjele ići u neku patetiku da smo mi sad jadne ostarjele žene, nego smo htjele pokazati da smo mi žene koje imaju neke godine, ali smo još uvijek radišne te itekako imamo još nešto za pokazati i uživamo u toj našoj starosti i starenju. Meni je to pitanje postalo važno još prije više od deset godina promatrajući svoju ostarjelu majku. Zanimalo me da vidim što to znači starenje, kako se ponašamo, kakav odnos imamo prema tome i možemo li nešto naučiti od tih naših starijih, možemo li učiniti da ta starost bude dostojanstvena. Da se ne moramo osjećati loše, nego da pokažemo kako starost može biti isto tako lijepa i zanimljiva te da se ne moramo pokriti po glavi po sistemu: „Ja sam stara i ja više ništa ne vrijedim, ja više ne funkcioniram u ovoj društvenoj zajednici.“ Mnogi se ljudi kad odu u mirovinu osjećaju beskorisno, usamljeno, napušteno i kao da ih nitko više ne treba. Mislim da je to najviše ponižavajuće, ta „beskorisnost“.
Josipa: U biti, čovjek može iskoračiti iz toga. Čini mi se da je velika opasnost od upadanja u određene obrasce, a treba uvijek imati na umu da se ne moraš ponašati onako kako misliš da se očekuje.
Vlasta: Upravo sam to htjela pokazati. Ja sam znala naći mamu kako sjedi u kući sama u mraku po zimi kraj radijatora i pitala sam ju: „Mama, zašto ne radiš nešto, ne slušaš radio, ne gledaš televiziju?“ Ona mi je odgovorila: „Čekam da idem spavati“. I rekla sam si da ne želim tako završiti, želim osmisliti svoj život u starosti. Toliko stvari možeš dok si zdrav. Da nisam umjetnica, ne znam što bih radila, možda bih i ja isto tako dudila u mraku kraj toplog radijatora i čekala da idem spavati, nemam pojma. Ja si ne mogu zamisliti život da nisam umjetnica, stvarno ne znam što bih, na koji bih način uopće postojala. Tako da je ovaj rad s Vesnom jako dobro prihvaćen jer su se ljudi nekako poistovjetili te shvatili ozbiljnost starosti i starenja. Performans koji sam nedavno izvela u Bonnu u jednoj privatnoj galeriji zvao se isto „Pravo na orgazam nakon 69“, s time da sam ga izvela na način da sam u biti uzela onu vizuru koju sam napravila u performansu „Magda“, gdje se ja pojavljujem pred publikom u peleni za inkontinenciju. U ovom performansu, kad su ljudi došli, najprije sam se kretala u nekoj zgodnoj haljinici, najnormalnije odjevena, i komunicirala s njima. Potom sam u jednom trenutku nestala i pojavila sam se s kapom na glavi i u toj peleni. Samo pelena i obnažene grudi – ljudi su bili šokirani. Nastala je takva tišina, takva nelagoda. Da razbijem tu nelagodu, počela sam pozivati ljude iz publike da se fotografiraju sa mnom i opet nitko nije htio. Ja sam pretpostavila i to pa sam rekla nekima prisutnima koje znam, kao što je Andre Mirčev, da priđu. Zatim su mnogi počeli prilaziti, čak i nekoliko obitelji s djecom. Znači, ta starost i starenje jedna je velika enigma koju isto treba razbiti i ja upravo radim na tome.
Josipa: Pogotovo sad kad nam kultura uvjetuje da budemo sve funkcionalniji. No i izvan toga teško je gubiti vlastite kapacitete. Čak i kad ti se dogodi neka glupa ozljeda, teško se suočiti s činjenicom da ne možeš nešto što si mogla do jučer.
Vlasta: Sad mi se dogodilo na ovom snimanju da sam pristala skinuti se do gola jer je to dio mojeg rada. Kad sam se skinula, cijela ekipa reagirala je: „Pa ti još uvijek dobro izgledaš!“. Rekoh: „Izgledam kako izgledam, ali zašto ste tak’ reagirali?“ Ja sebe doživljavam dobro, ne sramim se svojeg tijela, svojeg izgleda, nisam ljutita na sebe zato što mi neki dijelovi tijela vise, mijenjanju se, dapače. Dobro se osjećam, a to je zdrav odnos, i onda to i drugi ljudi osjete.
Josipa: U toj izjavi također vidim tvoju emancipaciju. Ponekad mi se čini da je najteže prihvatiti stvari kakve jesu, biti dovoljna samoj sebi, pogotovo ženama, zato, naravno, i cvatu različite industrije. Ti sebe voliš i prihvaćaš te nemaš nerealna očekivanja.
Vlasta: Od tijela nemam, ali od radova imam. Nečega sam se sad sjetila – u prvim danima kad me Jerman učio fotografirati, odmah me naučio kako se razvijaju i izrađuju fotografije te sam ih dugi niz godina sama izrađivala. I sve fotografije iz 80-ih i 90-ih sam izrađivala sama, i to na fotopapiru, kojeg danas više nema. Kad bismo radili fotografije velikih formata dnevnu sobu smo morali pretvoriti u fotolaboratoriji te bismo čak razmještali namještaj, micali kauče da si napravimo prostor te improvizirane kadice za kemikalije koje smo radili od debelog najlona. I onda kad bismo razvili veliku fotografiju, s obzirom na to da smo imali dvorište, zakačili bismo ju na štrik za veš i crijevom za vodu ispirali kemikalije te ostavili sušiti na štriku do jutra, a potom bismo ju stavili sušiti unutra (smijeh). Na taj smo način mi izrađivali fotografije. I radili smo ludosti, recimo, velike formate s laica formata. Pa su me fotografi profesionalci znali pitati otkud mi ta drskost da se od malog negativa usudim raditi format, ne znam, 150 x 100. Rekoh, vidite da se može. Uvijek sam bila drska.
Josipa: Prije bih rekla – slobodna u odnosu na stvari kojima si se bavila.
Vlasta: Bit će da je tako. Sjećam se jedne situacije kad sam iz Zagreba iz škole primijenjene umjetnosti odlazila u posjet roditeljima koji su od mene uvijek zahtijevali da se pristojno odijevam, po njihovom ukusu. Tata je tražio da nosim suknju, a ja sam samo rekla da se takvo odijevanje kosi s mojim svjetonazorima i da nema šanse. Potom smo se tako posvađali da sam otišla kući bez pozdrava i nismo se vidjeli nakon toga mjesecima. I u školi isto. Kad sam krenula na fakultet, na studij povijesti umjetnosti i etnologije, nakon tri godine studiranja počela sam već izlagati na veliko i jedan profesor mi je rekao: „Kolegice, ja vas više vidim golu u novinama nego na svojim predavanjima. Neću vam dati potpis, a ako nemate moj potpis, ne možete izaći na ispit.“ Ja sam u sebi rekla: „Fuck you“ i otišla sam s faksa. Samo hoću dočarati na koji sam način zapravo gradila svoju umjetnost, beskompromisno. Nema tu odstupanja ako imaš neke svoje ideje. Znaš s čime bih voljela da završimo razgovor? Urmedij. Bi li ti to možda mogla objasniti?
Josipa: Urmedij je tijelo, primaran, kako ti kažeš elementaran medij. Iskustvo ne postoji bez tijela, kao ni misao. Tijelo je u biti jedini medij kojime možemo doživjeti svijet, ne možemo doživjeti svijet kao neku apstrakciju izvan iskustva tijela. O tome su pisali mnogi, između ostalog i Shusterman. Bez tijela, mi (za sada i koliko nam je poznato) nemamo kapaciteta sudjelovati u svijetu bez činjenice da sjedimo, da pijemo vodu, da čujemo određene zvukove. Danas dosta živimo u virtualnom svijetu i mislim da baš zbog toga tjelesnost ima neke nama skrivene kapacitete. Zapravo nisu skriveni, svi ih intuitivno poznajemo, ali ih uzimamo zdravo za gotovo i prelazimo preko svog tog bogatstva koje tijelo pruža. Umjetnost je prostor gdje možemo staviti pod povećalo iskustvo koje ionako živimo i malo se poigrati njime, proširiti ga i detaljnije ispipati. Da odgovorim, konkretno: urmedij je ono što mi zapravo jesmo.
Vlasta: Hvala ti što si ovo ovako lijepo objasnila. Nadam se da će tvoje pojašnjenje još više približiti i ono što ja radim sa svojim tijelom. Mi zapravo radimo istu stvar, samo je prezentiramo na drukčiji način. Moj je možda više osobniji, tvoj pristup malo više pojavan u smislu društvenog angažmana, ali to je u biti to. Tijelo. Tijelo. Izgovorimo glasno: tijelo.
Fotografije: Marko Suvić
Moda: Petar Trbović
Kreativna direkcija: Filip Koludrović
Šminka: Saša Joković
Kosa: Milena Maršić
Asistent stilista: Dario Benički
Produkcija: Teona Miličević
