Izložba u Skoplju donosi specifičan pogled na jugoslavensku punk subkulturu

Priznajem, premlada sam da bih doista osjetila što je punk značio tada, u stvarnom vremenu, na ovim prostorima. Nisam bila prisutna kad su fotografije, fanzini, koncerti i skvotovi gradili jednu od najautentičnijih supkulturnih scena u bivšoj Jugoslaviji. Ipak, otkako znam za sebe, punk mi je bio blizak kao pojam i kao duh, ne nužno kao glazba, pa čak ni kao estetika, već kao stav. Kao ustrajnost u tome da se društvu kaže “ne”, da se izađe izvan pravila, da se tijelo i identitet izmjeste iz norme. Zato mi je ova izložba pod nazivom PUNK. SUBKULTURA. SOCIJALIZAM. ARHIVI I FOTOGRAFIJE IZ SLOVENIJE, koju je kurirala Marina Gržinić u suradnji sa Slavčom Dimitrovim i koju možete pogledati do 13. srpnja, važna ne samo kao pogled u prošlost, već i kao ogledalo sadašnjosti.

Izložba, kojom započinje ovogodišnji Skopje Pride Weekend u Muzeju suvremene umjetnosti, donosi opsežnu arhivu slika, dokumenata i znakova jedne scene koja je postojala kao kontrapunkt tadašnjoj socijalističkoj svakodnevici. No ona nije muzejski mrtva stvar, ne djeluje kao neko prošlo, zatvoreno vrijeme. Naprotiv. Gržinić je u razgovoru spomenula kako arhiv doživljava kao živo tkivo koje se može čitati višeslojno: kao autentičan zapis osamdesetih, ali i kroz današnje queer i feminističke perspektive. Možda je upravo to i najvažnije, da ono što je nekoć bio bunt protiv države, partije, svakodnevice, danas progovara kroz borbe protiv kapitalizma, fašizma, nacionalizma, protiv sve agresivnijih desničarskih diskursa koji se vraćaju.

Siniša Lopojda, Laibach, Novi rok, Ljubljana 1982

Na moje pitanje kako je pristupila balansiranju između povijesne dokumentacije slovenske punk scene i njezine reinterpretacije u suvremenom queer i feminističkom kontekstu, Marina Gržinić odgovara: “Arhivama sam pristupila kao mjestu otpora, ali i kao živom tkivu koje je moguće čitati višeslojno, i kao dokument vremena, i kroz suvremene queer i feminističke perspektive. Nije bilo dileme treba li te arhive ‘ostaviti’ u prošlosti. Upravo suprotno – to je bila prilika da ih aktiviramo iz sadašnjosti. Današnje čitanje ne briše njihovu povijesnu autentičnost, već je obogaćuje: subverzivne geste, estetika otpora i politička hitnost punk fotografije iz osamdesetih snažno odjekuju u današnjim pitanjima identiteta, tijela i pripadnosti.”

Upravo ta mogućnost višeslojnog čitanja arhiva čini ovu izložbu iznimno relevantnom za suvremeni diskurs. Punk je tada bio mnogo više od glazbe, bio je prostor političke artikulacije koji je već u sebi nosio začetak onoga što danas prepoznajemo kao spoj klasne borbe, antiautoritarizma te seksualne i rodne transgresije. Sličnosti između tadašnjeg otpora i današnjih borbi queer i feminističkih zajednica protiv kapitalizma, nacionalizma i fašizma danas su više nego očite. “Punk je bio dio lijevog fronta, neraskidivo povezan s klasnom borbom i kritikom autoriteta. Današnje queer i feminističke borbe protiv kapitalizma, fašizma i nacionalizma ne mogu se razumjeti bez te povijesti otpora. Punk je tada artikulirao ono što danas nazivamo intersekcionalnošću, glas protiv višestrukih oblika represije. On može biti referentna točka i inspiracija, ne kao nostalgični artefakt, već kao aktivna metoda političkog promišljanja”, objašnjava Gržinić.

Zato izbor autora i radova nije bio neutralan, vođen je namjerom da se isprave povijesne nepravde i otvore prostori za glasove koji su ranije ostajali nevidljivi. “Selekcija autora i radova vođena je željom da se otvore prostori koji su ranije bili prešućeni ili marginalizirani”, kaže Gržinić. “Punk scena, kao i mnoge druge subkulture, često je povijesno predstavljana kroz mušku prizmu. Ovom izložbom želimo dekonstruirati takav pogled i osvijetliti prisutnost i djelovanje ženskih, queer i feminističkih aktera, kako kroz same fotografije, tako i kroz narative koji ih prate.”

Dušan Gerlica, Pankrti, MENZA, Student campus, Ljubljana, 20 April 1979

U tom smislu, izložba u Muzeju suvremene umjetnosti u Skoplju nadilazi isključivo lokalni kontekst i postaje dijelom šire, postjugoslavenske queer karte. Sama Gržinić, kao filozofkinja, teoretičarka i kustosica, inzistira na tome da njezin kustoski rad nikada nije odvojen od teorijskog. “Ova izložba nastavak je mog rada na polju kritike kapitalizma, tijela, postkolonijalnosti i europske normalizacije. U tom je smislu ona oblik vizualne teorije – prostor u kojem se koncepti pretaču u materijalnu formu dostupnu široj publici. Ona je, poput teksta, argument, analiza i poziv na djelovanje”, kaže ona. Njezin osobni odnos prema punku duboko je utkan u ovu izložbu. „Ja sam suvremenica punka, odrastala sam uz njega, a još više uz širu subkulturnu scenu. Od 1980. godine vodila sam Galeriju ŠKUC, a prije toga djelovali smo kao grupa entuzijasta, predvođena Dušanom Mandićem”, prisjeća se Gržinić. Prisjeća se i čestih dolazaka u Beograd, suradnje sa Srećnom galerijom, polaroidne umjetničke prakse, kao i snažnog utjecaja beogradskog feminističkog kruga okupljenog oko Žarane Papić, koji je ostavio trag i u njezinu teorijskom radu. “Jasno je da je slovenska homoseksualna scena bila najvažnija za moj umjetnički pogled, seksualnost, transgresiju i borbe za socijalizam i ljudska prava svih.”

Međutim, ova izložba ne pokušava slovensko iskustvo prikazati kao univerzalno. Naprotiv, svjesno je postavljena kao jedno od središta šire YugoQueer scene. “Ljubljana je doista bila specifična, po svojoj infrastrukturi, kulturnoj politici i radikalnoj umjetničkoj sceni. No cilj nije prikazati slovensko iskustvo kao univerzalno, već kao jedno moguće čvorište YugoQueer geografije”, objašnjava Gržinić. „Pokazujemo kako lokalno iskustvo može osvijetliti šire postjugoslavenske procese. Kroz ovu izložbu ne govorimo samo o Ljubljani, već govorimo iz Ljubljane, sa sviješću o mreži u kojoj smo svi povezani.”

Tone Stojko, The audience, Novi rock ’84, Ljubljana, September 1984. / Kept by the National Museum of
Contemporary History of Slovenia.

I to je možda njezina najveća vrijednost – sposobnost da kroz specifičan arhiv ponudi novu mapu identiteta, solidarnosti i otpora. Jer festivali poput Skopje Pride Weekenda predstavljaju mjesta političkog susreta. “Pojmovi poput YugoQueer ili Queerslavia nisu samo teorijski, oni nastaju kroz susrete, izložbe, razgovore. Ovakve platforme otvaraju prostor za transnacionalne solidarnosti koje nadilaze državne, etničke i jezične barijere, nudeći drugačiju političku imaginaciju postjugoslavenskog prostora”, kaže Gržinić.

U lipnju, mjesecu Prajda, ova izložba djeluje kao podsjetnik da je punk i dalje prisutan, ne samo kao glazba ili vizualna estetika, već kao trajan način mišljenja i borbe. Njegov duh, kao i duh queer otpora, ostaje živ u slikama prošlosti, pitanjima sadašnjosti i potencijalima budućnosti.

Bojan Radovič, The audience, Gymnasium, Novo Mesto, Slovenia, 10. June 1983