Imam 24 godine i presretna sam što sam otkrila Fleetwood Mac
Sonja Knežević
15 lipnja, 2025
Krajem prošle godine, potpuno iscrpljena zaraznom viralnom muzikom koja mi se uvuče u glavu i vrti danima po mislima, a razočarana i rezultatima svog Spotify Wrappeda, vratila sam se staroj rock glazbi, da malo pročistim slušnu paletu. Nasumično sam izabrala playlistu rock hitova iz 70-ih, što inače nije moj prvi izbor, ali pomislila sam: zašto ne, samo da prestanem pjevati Graciene stihove Made it out alive, but I think I lost it. Na toj listi zaintrigiralo me je pjesma Chains, jer je zvučala kao strastveni i briljantni dijalog između dva pjevača. Kad sam saznala da su to Stevie Nicks i Lindsey Buckingham, sve je dobilo smisla.
Možda prije nisam nikada slušala Fleetwood Mac, ali jesam istraživala njihovu složenu priču nakon što sam pogledala seriju Daisy Jones and The Six, koja je navodno labavo inspirirana ovom grupom. Naravno, njihove hitove poput Little Lies sam već čula, mlada sam, ali ne i neobrazovana, no njihov zvuk me nikad prije nije dirao kao sada. Dao mi je eskapizam koji nisam ni znala da mi treba i podsjetio me zašto sam oduvijek voljela staru glazbu. Zadnjih dana ništa me ne može više razveseliti nego što se osjećam kao tinejdžerka iz 70-ih, pripremajući se za Woodstock. Mislim da ne moram ni spominjati koliko me je Stevie Nicks očarala svojim glasom i nevjerojatnim boho stilom, čije se kopije ove godine mogu vidjeti posvuda uz boho revival. Najviše me dirnula strast koja kao da zrači iz njihovih pjesama. Zaista se osjeti da su voljeli stvarati glazbu i svirati svim srcem. Iz moje laičke perspektive, gotovo 50 godina kasnije, zvuče kao da ih glazba zaista ispunjava, bez komercijalnih kalkulacija i bez želje da budu TikTok hit od 30 sekundi.
Fleetwood Mac
Ali postali su. Refren pjesme Silver Springs izuzetno je popularan na društvenim mrežama. Štoviše, da je to prva njihova pjesma koju sam počela slušati, pretpostavila bih da me je upravo TikTok sound naveo na slušanje ove grupe. Naravno, to me je bacilo u spiralu razmišljanja o tome kako nema originalnih misli i kako svi živimo u jednom velikom algoritmu gdje je sve što nam se zapravo sviđa već unaprijed određeno (na kraju krajeva, uskoro izlazi i njihov dokumentarac). Od tih misli možda bih i pobjegla, izgubljena u ljepoti instrumentala pjesme Rhiannon, da nisam naišla na iste pjesme u Instagram storyjima. Tijekom tjedan dana vidjela sam nebrojeno puta objave mojih prijatelja i vršnjaka s glazbom Fleetwood Maca.
Tako sam saznala da je moje niche sviđanje zapravo mainstream. Tko bi rekao, toliko godina nakon što je grupa snimala glazbu. U meni se ponovo probudila ona zajedljiva adolescentkinja koja želi gatekeepati glazbu koja joj se sviđa, ali morate me razumjeti, TikTok mi je već uzeo The Neighbourhood, nisam htjela da mi uzme i ovo. Međutim, budući da sada zapravo nemam vremena za durenje, jer moji vršnjaci dijele moj “tako alternativan i neponovljiv” glazbeni ukus, počela sam razmišljati o povratku Fleetwood Maca kao fenomenu. Što je to što ovaj bend čini toliko privlačnim generaciji Z?
Prije svega, mislim da Fleetwood Mac nije jedini bend koji doživljava preporod, već naša generacija općenito teži starijoj glazbi. Prije par godina na društvenim mrežama bila je vrlo popularna pjesma California Dreamin’ grupe The Mamas & The Papas, kao i domaća obrada Ljubi se istok i zapad grupe Plavi Orkestar. Glavni razlog za to je vjerojatno nostalgija. Možda ćete pomisliti: kako nostalgija, kad većina nas i nije bila ni rođena tada? Ipak, generacija Z i milenijalci iznova pokazuju tu želju za prošlim vremenima. Neke od tih pjesama jesu se puštale na radiju dok smo bili djeca, ali vjerujem da je, kao i meni, mnogima ta glazba oblik eskapizma — bijeg iz nepredvidive i često stresne stvarnosti u neko drugo doba koje, barem s ove vremenske udaljenosti, izgleda bolje. Ta glazba nas prebacuje u vrijeme bez društvenih mreža, podsjeća na zajedništvo i lijepe trenutke kojih možda nismo ni bili dio, a podsjeća i na festivale, druženja i promicanje mira.
A kad smo već kod mira, sve me to navelo ne samo da se pomirim s činjenicom da moj ukus možda nije toliko poseban, već i da shvatim kako je širenje nesumnjivo kvalitetne glazbe uvijek pozitivna stvar, čak i ako se događa preko društvenih mreža. Bendovi poput Fleetwood Maca ostavili su neizbrisiv trag u kulturi i zaista zaslužuju tu dodatnu ljubav u svojoj “zrelosti”. Dok njihova popularnost ponovno raste, prirodno je zapitati se nije li možda i nama došlo “vrijeme baciti čini” i zablistati u svom najboljem svjetlu?
