Od priča koje su zabranjivali do Booker nagrade 2025. godine. Upoznajte Banu Mushtaq

Ako pratite književnost, a posebno književne nagrade, ime Banu Mushtaq vam je ovih dana vjerojatno iskočilo više puta nego ikad prije. I to s dobrim razlogom. Ova autorica iz južne Indije, koja piše na jeziku kannada, osvojila je ovogodišnju Međunarodnu Bookerovu nagradu za zbirku priča Heart Lamp, čime je ne samo skrenula pozornost na sebe, već i na cijeli jedan književni svijet koji često ostaje izvan fokusa globalnih medija. Banu Mushtaq nije globalna zvijezda, nema profil na Instagramu i ne daje intervjue koji zvuče kao izlizani TED Talkovi. Umjesto toga, piše priče koje pogađaju ravno u srž – jednostavno, precizno i bez suvišnog uljepšavanja. A to je danas gotovo pa radikalno.

Mushtaq je rođena 1948. godine u okrugu Hassan, u južnoindijskoj saveznoj državi Karnataki. U zemlji koja ima više jezika nego što prosječan Balkanac zna pjesama Zdravka Čolića, već i to dovoljno govori o tome koliko je velika bila borba da njezin rad bude prepoznat izvan lokalne zajednice. Ipak, uspjela je. Heart Lamp, zbirka od 12 priča u prijevodu Deepa Bhasthija, osvojila je ovogodišnju Bookerovu nagradu – prvi put ikad dodijeljenu jednoj zbirci kratkih priča. Još važnije, prvi put pripala je autorici koja piše na jeziku kannada. No Mushtaq nije samo književna pionirka. Ona je i odvjetnica, bivša novinarka, aktivistica za prava muslimanskih žena te žena koja je ozbiljno razbjesnila više od jednog vjerskog vođu i moralnog arbitra u svojoj zemlji. Toliko da joj je 2000. godine na nekoliko mjeseci bila izrečena fetva, islamski pravni dekret, nakon što je izjavila da “islam nikada nije branio ženama da uđu u džamije i ondje se mole”, već su im to “nezakonito uskraćivali” patrijarsi u pojedinim džamijama.

Banu Mushtaq i prevoditeljka Deepa Bhasthi, Getty images

„Ne mogu živjeti bez pisanja. Pisanje mi je poput disanja“, izjavila je nedavno u jednom intervjuu. I doista, kada čitate njezine priče, imate dojam da iz njih izbija ne samo nužnost, nego i tiha, tvrdoglava upornost da se kaže istina – ma koliko ona bila neugodna. U pričama iz Heart Lamp susrećemo žene koje pokušavaju preživjeti vlastitu nevidljivost – unutar obitelji, religije, zajednice. Nema tu velikih preokreta, često ni izlaza. Ima samo detalja: žene koje šute jer nemaju kome govoriti, djeca koja spašavaju majke od samospaljivanja, životi koji se lome pod teretom očekivanja. Iako minimalističke, ove priče ostaju s čitateljem dulje nego mnogi romani. Nisu melodrame. Nisu ni aktivistički pamfleti. One su ogledala, neka zaprljana, neka napukla, ali sva do srži ljudska.

Zato je posebno zanimljivo i osvježavajuće što upravo ova zbirka dobiva međunarodnu pozornost. Kao da se književni svijet, barem nakratko, prisjetio da postoje autori koji nisu profesionalni književnici s literarnim agentima i PR timovima, već ljudi koji pišu jer moraju – jer im o tome ovisi psihičko zdravlje, pa često i fizička sigurnost. U jednom drugom intervjuu, Mushtaq je rekla: „Ako ostaneš nečujan, to je uvreda za tebe.“ Upravo se u toj rečenici sažima srž njezina književnog, ali i životnog stava – tišina nije neutralna.

Zašto je Banu Mushtaq važna?

Ne zato što je dobila nagradu. Nagrade su, realno, često rezultat slučajnosti i politike. Važna je jer piše o onima o kojima rijetko tko piše – o muslimanskim ženama u ruralnoj južnoj Indiji, ženama koje nisu „junakinje“, ali svakodnevno vode male bitke kako bi sačuvale dostojanstvo. Važna je i zato što piše jednostavno – što osobno uvijek cijenim. Bez velikih metafora, bez postmodernističkih akrobacija. U svijetu u kojem se ponekad čini da autori pišu isključivo kako bi impresionirali druge autore, to nije samo osvježenje – to je nužnost. Na koncu, važna je jer nas podsjeća da književnost još uvijek može biti ono što je oduvijek bila: način da budemo manje sami. Da, barem na trenutak, živimo tuđe živote. I da se prisjetimo kako svaka priča, ma koliko tiha bila, ima snagu da nas probudi.

Odakle početi s čitanjem ove autorice?

Ako nikada niste čitali ništa od Banu Mushtaq, Heart Lamp je idealan početak. Ne postoji bolji uvod u njezin svijet – kratki format, tematska jasnoća i dubinska emocionalna analiza bez imalo sentimenta. Nakon toga, ako poželite ostati u tom svijetu – i ako ste spremni malo se potruditi (ili bolje rečeno pomučiti) kako biste pronašli i neka njezina druga prevedena djela – preporučujem:

Heart Lamp, published by Penguin Random House India

Haseena and Other Stories

Ova zbirka donosi priče koje su tematski i stilski bliske onima iz Heart Lamp. Fokus ostaje na životima muslimanskih žena u ruralnim krajevima južne Indije, ali ovdje nalazimo i veću raznolikost u tonu – ponegdje se javlja gorak, crni humor karakterističan za ovu autoricu, a ponegdje gotovo dokumentaristička hladnoća. Naslovna priča Haseena poslužila je kao inspiracija za film Hasina iz 2004. godine, u režiji Girisha Kasaravallija. Film i priča prate život žene koja odrasta i stari unutar tradicionalnog muslimanskog kućanstva, dok se njezin unutarnji svijet postupno raspada, iako prema van mora ostati „ispravna“.

Karī Nāgaraḷu (u prijevodu: Tamni gradovi)

Ova priča pripada ranijem opusu autorice, a sam tekst nije lako dostupan na engleskom jeziku – postoje tek fragmentarni prijevodi i citati. U njoj se Mushtaq bavi temama obrazovanja, dogme i ženskog tijela kao prostora kontrole. Zanimljivo je da Karī Nāgaraḷu koristi izraženije metaforički ton nego većina njezinih drugih djela. „Gradovi“ iz naslova nisu samo fizičke lokacije, već i psihosocijalni prostori u kojima žene žive – često nesigurne, često bez glasa.

Ako naiđete na ovaj tekst, primjerice u akademskim zbirkama kannada književnosti, vrijedi ga pročitati upravo zbog tog drugačijeg pristupa – manje narativnog, a više poetskog.

Poezija i eseji

Mushtaq je objavila i nekoliko zbirki poezije na kannada jeziku koje su, nažalost, još teže dostupne u prijevodu. Njezina poezija je intimnija, ponekad eksplicitno feministička, i često koristi religijske i kulturne reference kako bi ih preokrenula. Glavne teme koje dominiraju su: tijelo kao mjesto otpora, religija kao prostor gubitka identiteta i jezik kao prostor oslobađanja. Zbirka eseja koju je objavila krajem devedesetih upravo se bavi time kako žene iz manjinskih zajednica „postaju vidljive“ tek kad prestanu šutjeti.

Savjet plus:

Budući da većina njezinih ranijih radova nije prevedena, najbolji način da uđete u njezin književni svijet je kroz Heart Lamp. Nakon toga, ako želite dublje zaroniti, vrijedi potražiti akademske antologije suvremene indijske književnosti na jezicima manjina. Banu Mushtaq tamo je često zastupljena, osobito u feminističkim kontekstima.