S Marcom Leschelierom o arhitekturi kao neprekidnom procesu i umjetnosti koja prkosi završetku

Postoji nešto čarobno između reda i kaosa, produktivna tenzija između dva suprotna pojma koja nas primorava da izađemo iz onoga što se čini jasnim, konačnim i preglednim. Arhitektonski objekti često oblikuju naše ponašanje unutar njih. Sjećam se prvog puta kada sam ušla u muzej; bila sam u vrtiću i, kada sam ugledala monumentalnost građevine u kojoj se nalazim, osjetila sam potrebu da se uspravim i svima koji su mi se obraćali persiram. Nasuprot tome, kasnije, u dvadesetima, našla sam se na zabavi u napuštenoj tvornici, gdje je najnormalnije ponašanje bilo da, nakon nekoliko pića, počnem bacati opuške na pod. Arhitektonski objekt stoji kao simbol trajnosti, namjene i apsolutne podređenosti ljudskim potrebama, bile one funkcionalne ili simbolične. Međutim, što se događa kada se arhitektura opire svojoj konačnosti? Kada nedovršene zgrade postaju prostori za imaginarij, potpuno lišeni bilo kakve upotrebe osim one koju im netko dodijeli u trenutku kad dođe u dodir s njima?

Ovo pitanje istražuje Marc Leschelier, francuski arhitekt koji stvara skulpturalne objekte bez arhitektonske funkcije, ali duboko ukorijenjene u jeziku arhitekture. Njegov umjetnički put oblikovan je susretom s Hermannom Nitschom i Bečkim akcionizmom, koji su u njegovu arhitektonsku praksu unijeli pitanje spontanosti i otvorili nove mogućnosti u njegovu umjetničkom djelovanju.

“Bio sam zaljubljen u ideje koje kaos i spontanost unose u umjetnički proces”,  objašnjava mi Leschelier u razgovoru koji vodimo neposredno prije njegova odlaska na rezidenciju u Casa Wabi u Meksiku. “Želio sam to uključiti u svoj rad jer sam smatrao da je arhitektura suprotnost spontanosti i kaosu. Ne možete unijeti spontanost i kaos u izgradnju zgrade.” Ova naizgled nepremostiva kontradikcija između reda koji nameće arhitektura i kaosa koji donosi spontanost postala je središnja točka njegova istraživanja.

Predlaže načine na koje možemo razmotriti kako arhitekturi omogućiti novu vrstu slobode, uz istovremeno očuvanje njezina suštinskog duha i identiteta. Između ovih naizgled nespojivih krajnosti – kaosa i reda – nastaje ono što Leschelier naziva predarhitekturom (pre-architecture). “Morao sam imenovati svoju praksu jer za arhitekte to nije bila arhitektura. Za umjetnike, to nije bila umjetnost. Termin predarhitektura nastao je jer prihvaćam da ono što radim nije arhitektura u klasičnom smislu.” Iako je, moram priznati, njegovu umjetničku praksu teško svrstati u jasnu kategoriju, brojne fondacije, galerije i umjetnici prepoznali su njezinu vrijednost, među kojima se posebno ističu projekti za fondaciju Le Corbusier, Graham fondaciju, kao i nedavna izložba u galeriji Numeronovantaseii u Parizu. Njegovi radovi nalaze se čak i u kolekcijama Ricka Owensa i Michèle Lamy.

Leschelier naglašava proces i istražuje svakodnevne prizore poput gradilišta, dajući im poetsku funkciju. Gradilište postaje polje mogućnosti, atelijer i radionica, mjesto afirmacije identiteta. Kada umjetnik govori o materijalu, osvrće se na različite betonske blokove koji se masovno proizvode, ali nose identitet mjesta zbog svojeg specifičnog oblika. Betonski blokovi postoje u svakoj zemlji, ali nijedan ne izgleda isto. Dok gradi u Beču, ne uvozi blokove iz Pariza, već koristi industrijske tvorevine vezane uz specifično vrijeme i mjesto.

Sam pojam predarhitektura predstavlja liminalni prostor prije nastajanja, hvatanje nečega prije nego što uđe u postojanje, prije nego što dobije svoj konačni oblik. U tome se otvara prostor za igru, ne samo u procesu stvaranja rada, već i u njegovoj interpretaciji. U zamišljanju promatrača što taj oblik može biti, i bez standardnih utilitarnih obilježja – kako može stupiti u taj prostor i aktivirati ga. Prostor se, zajedno sa svojim postojanjem, neprestano iznova stvara, kroz mogućnost da on zapravo može postati bilo što.

“Želio sam biti na pragu mnogih različitih područja. Ako je to predarhitektura, nije dovoljno definirana da bi se moglo reći da je arhitektura, pa može postati nešto drugo – skulptura, slika. Zanima me kruženje između arhitekture i drugih područja, kako međusobno mogu komunicirati.”

U tradicionalnom shvaćanju arhitekture kao nečega što mora biti trajno i definirano, monumentalne strukture obilježavaju epohe i stoljećima stoje kao svjedoci vremena. Leschelierove forme nastaju kao efemerni arhitektonski oblici – nastaju i nestaju, grade se i razgrađuju, živeći u stalnom fluksu između postojanja i transformacije. Ta kontradikcija stvara produktivnu napetost koja prožima cijeli njegov rad. Strukture djeluju istovremeno monumentalno i krhko, čvrsto ali nesigurno, dovršeno a ipak u nastajanju. Umjesto uobičajene smirenosti i stabilnosti koju obično tražimo od arhitekture, javlja se uzbudljiva nelagoda,  prostor nemira koji potiče na razmišljanje i preispitivanje.

“U umjetničkom procesu često postoji tendencija koja mi se sviđa – kvaliteta preokretanja nečega, pretvaranje užasa u magiju”, navodi Leschelier. „Veliki pisci poput Jeana Geneta, Louisa-Ferdinanda Célinea ili J.G. Ballarda u Crashu uspijevaju uzeti stvari koje su u suprotnosti i transformirati ih. To smatram zaista zadivljujućim i lijepim. To je vjerojatno ono što pokušavam postići sa svojim materijalima.”

Ova transformacija suprotnosti nije samo estetski princip, već postaje način na koji Leschelier preispituje temeljne odrednice arhitektonske discipline. Kroz pretvaranje tradicionalnih vrijednosti – trajnosti u prolaznost, definiranosti u potencijalnost – on nas potiče da preispitamo ne samo vizualne aspekte arhitekture, već i njezino najdublje značenje i svrhu u suvremenom društvu.

“Arhitektura nije za ljude”, izjavljuje radikalno, na što odgovaram da je to vrlo provokativna izjava, što nas oboje nasmijava. On nastavlja objašnjenjem koje vodi prema težnji za autonomijom arhitekture. “Promotrimo haussmannovski Pariz – živimo u strukturama projektiranim prije dva stoljeća i prilagođavamo svoje živote prostorima zamišljenima za neko drugo vrijeme. To nas vodi do zaključka da arhitektura postoji neovisno o vremenskoj dimenziji napretka života.” Uz tu tvrdnju, umjetnik izravno odbacuje modernističku dogmu “forma slijedi funkciju”. Umjesto prostora koji diktiraju ponašanje, potrebni su nam “potencijalni prostori”, mjesta koja aktivno istražujemo, koja zauzimamo poput “pirata” i sami odlučujemo kako ćemo ih koristiti. U takvom odnosu prema prostoru, promatrač mora biti maštovit i kreativan; mora sam otkriti mogućnosti, umjesto da pasivno prihvaća unaprijed zadane funkcije.

Cilj je ponovno povezati arhitekturu s društvenim tokovima. Naša je sklonost da restauracijom brišemo tragove prošlih vremena, ostavljajući za sobom samo bijele, blistave površine, ili da arhitekturu svodimo na projektiranje “lijepih objekata” kroz puko slaganje cigli, što nas udaljava od stvarnih društvenih procesa i od one stvarno vrlo nesigurne stvarnosti koja se neprestano transformira kroz nove krize. Na kraju, to predstavlja oslobađanje arhitekture od vlastitih uskih definicija i otkrivanje načina kako biti slobodan u stvaranju prostora, usklađivanju arhitektonskih procesa s tempom vremena i proširivanju granica onoga što arhitektura može biti. To su najuzbudljivije mogućnosti današnjice.

U riječi nedovršeno krije se mnogo slobode. Ova ideja nedovršenog dovodi u pitanje naše temeljne pretpostavke o arhitekturi kao trajnoj, definirajućoj karakteristici našeg krajolika. Umjesto toga, ti stvoreni oblici djeluju efemerno, dolaze i odlaze, grade se i razgrađuju. Sloboda zapravo leži u nepostojanju, u nepoznatom i neprepoznatljivom.