Kako nas je Bianca Balti inspirirala dijeleći svoju osobnu borbu na društvenim mrežama

Prije nešto više od pola godina Bianca Balti otvoreno je podijelila sa svijetom saznanje o dijagnozi koju nitko ne želi čuti u svom životu. Dijagnoza koju uvijek ostavljamo da se događa tamo negdje drugdje, i za koju se nadamo da se nećemo morati suočiti s njom. No, dijagnosticiran rak jajnika u trećoj fazi za Biancu je bila stvarnost, kao i rečenica s kojom nas je uvela u svoju privatnu borbu: Pobijedit ću!, priloživši fotografije na kojima se smiješi, okružena svojom djecom – kćerima Matildom (17) i Miom (9).

Godinama smo je pamtili kao zaštitno lice kampanja Dolce & Gabbana, a sada nas je Bianca kao svoje pratitelje stavila u poziciju da promatramo njezin vizualni leksikon ozdravljenja, stvaran i bez uljepšavanja. Nekadašnje razglednice iz života supermodela, zamijenili su ožiljak nakon operacije, gubitak kose, proces kemoterapije, ponovni rast kose, sve je bilo tu kao dokaz stvarnog života, i to s velikim Biancinim osmijehom koji unatoč teškoj situaciji nije skidala s lica. Neki bi smatrali da se moraju nakon ovakve vijesti povući, no Bianca je odlučila svoju borbu dijeliti javno putem društvenih mreža. Svoju bol dovesti do stupnja normalizacije da o njoj može i želi razgovarati dok istovremeno u tome pronalazi snagu te ju otvoreno nudi i drugima. Postajući primjer kako se suočiti s najtežim trenucima života, Bianca šalje snažnu poruku. No, postavlja se pitanje – postoji li uopće pravi način kako reagirati na teške životne situacije? Razgovarali smo o tome s dvije stručnjakinje.

Kako se nositi s bolešću i dijagnozom koju nitko ne želi čuti? Je li bolje držati ih u tajnosti ili ih ipak podijeliti, čak i sa strancima na društvenim mrežama, baš poput Biance Balti? Ne postoji univerzalno rješenje, ne postoji ispravno niti pogrešno, slažemo se. “Ljudi su različiti i koliko ima ljudi toliko ima i načina na koji ljudi reagiraju kada prime vijest o vlastitoj bolesti. Ne postoji ispravno ili neispravno, postoji samo reakcija na vijest koju smo u tom trenutku zaprimili”, govori Ivana Peršin, psihoterapeutica i praktikantica gestalt terapije. U slučaju Biance Balti, iskrenost i otvorenost najbolji su put iscjeljenja. Biancine hrabre objave i poruke o snazi i nadi možda nekima mogu djelovati previše intimno za javnu scenu društvenih mreža. Ipak, upravo ta transparentnost otvara novu dimenziju – pruža nadu i podsjeća nas koliko je važno biti iskren i podržavati jedni druge kroz životne oluje.

@biancabalti

Čeka me dugačko putovanje, ali znam da ću ga pobijediti. Za mene, za moje najmilije (moje kćeri su na vrhu popisa), a za sve vas koji trebate snagu, možete je posuditi od mene, jer imam je dovoljno za sve. Život se događa, a rak mi je dosad dao priliku da pronađem ljepotu kroz prepreke koje život stavlja pred vas, jedna je od iskrenih i ohrabrujućih poruka koje je Bianca objavila na društvenim mrežama.

Svojim djelovanjem Bianca nam je otkrila dodatnu dimenziju sebe i svoj nepobjedivi optimizam koji je kulminirao njezinim pojavljivanjem u ulozi suvoditeljice na ovogodišnjem Sanremu, u veljači. Bez kose, dotjerana, Bianca je ponosno stajala na sceni kao utjelovljenje hrabrosti i odlučnosti da pobijedi, i dalje veličanstveno lijepa (ovog puta rekla bih da je većina njezine ljepote dolazila iznutra i iz iskrenog, neslomljivog osmijeha koji je nosila). No, takav optimizam nije uvijek prisutan kod svih koji se moraju suočiti s bolešću ili drugim teškim trenucima u životu. “Forsiranje optimizma i savjeti poput: Samo misli pozitivno mogu zapravo biti štetni jer vode u potiskivanje svih neugodnih osjećaja koji se u ovoj situaciji prirodno javljaju. Guranje neugodnih i teških osjećaja pod tepih može dovesti do stresa, iscrpljenosti pa čak i depresije”, objašnjava nam Petra Mehmedović, gestalt terapeutkinja. Također, važno je naglasiti “da ostati jak ili ne, trebalo bi biti ostavljeno na izbor osobi da sama osjeti”, kaže Ivana dodajući “kako će negativna vijest neminovno utjecati na život te osobe, i to na mnogo načina kroz različite faze”, a slažemo se da će utjecati i na ljude oko nas. Kako u ovim slučajevima možete reagirati i ne biti pokošeni nelagodom te koji su načini za suočavanje s teškim situacijama, savjetuju nam Ivana i Petra u nastavku.

Morate li odmah pronaći optimizam ili je u redu biti neko vrijeme u tuzi, i šoku?

“Ne morate! Za početak ništa se ne mora pa tako niti optimizam ne mora biti reakcija nakon saznanja vijesti o bolesti. U redu su svi osjećaji koje osoba osjeća, jer oni govore o našem doživljaju iskustva kroz koje prolazimo. Također reakcija ovisi i o kojoj se vrsti bolesti radi i prognozama te bolesti. Dakle mnogo je parametra koji će imati utjecaja na reakciju o bolesti. Tuga je dio procesa kroz koje prolaze osobe koje boluju, na neki način oni tuguju za onim što je izgubljeno ili što bi moglo biti izgubljeno. To može biti samo zdravlje i vitalnost koju osoba gubi pa sve do gubitaka života ako osoba boluje od neizlječive bolesti i rastanka od svega što je do sada poznavala. Ono što je sigurno jest da jedan gubitak za sobom povlači mnogo drugih gubitaka. A tugovanje nam pomaže da odžalujemo ono što gubimo ili smo izgubili i tako se više približimo prihvaćanju iskustva kroz koje prolazimo”, govori Ivana pri čemu Petra dodaje da je u takvim slučajevima “dobro dati si vremena za prihvaćanje dijagnoze i potražiti podršku u vidu bliskih osoba, nekoga tko je i sam to prošao ili čak stručne osobe kako bismo se što lakše nosili sa osjećajima koji se pojavljuju”.

@biancabalti

Koliko nas strah, tuga, neizvjesnost mogu zakočiti u optimizmu i na kraju krajeva, pozitivnom ishodu cijele situacije?

“Optimizam (ali onaj pravi, ne nametnuti) može biti jako važan u borbi s bolešću jer ima pozitivan psihološki i fiziološki utjecaj. Smanjuje stres i anksioznost, povećava motivaciju, ima pozitivne učinke na imunitet tako da je svakako važna karika u liječenju. Ipak, ne treba pretjerivati i ići pod svaku cijenu u smjeru optimizma.  Sasvim je u redu imati trenutke kad nismo optimistični i kada osjećamo puno straha, tuge, ljutnje. Optimizam i teške emocije nisu neprijatelji. Ne treba bježati od njih jer možemo istovremeno i biti prestrašeni i svjesni težine situacije, a s druge strane njegovati optimizam i nadu u dobar ishod”, govori nam Petra pri čemu Ivana dodaje kako “optimizam može egzistirati istovremeno s tugom i strahom, jedno ne isključuje drugo, već može biti nadopuna ako to osoba tako osjeća.”

Koje vlastite resurse trebamo aktivirati kako bismo postali snažni u nošenju s dijagnozom?

“Korištenje vlastitih resursa podrazumijeva da slušamo sebe i svoje potrebe, priznajemo i prihvaćamo svoje osjećaje. I pritom budemo nježni, blagi i strpljivi prema sebi, jer osoba koja boluje sebi je najpotrebnija. U tim trenucima možda ništa neće imati smisla i osoba će potražiti novi smisao u situaciji koja je iznenadna te zahtjeva velike promjene i prilagodbe”, kaže nam Ivana i ističući kako je briga o sebi ključna, a to znači i prihvaćanje podrške koja je bitna u procesu prolaženja iskustva. “U konačnici svi smo odgovorni za vlastiti život i imamo pravo odabrati živjeti ga kako želimo, čak i u bolesti”, zaključuje Ivana.

Koliko je potpora drugih bitna?

“Podrška okoline je bitan faktor u procesu liječenja i rehabilitacije. Prva razina podrške su obitelj, prijatelji i druge bliske osobe s kojima se osoba povezala. Druga razina podrške iz okoline su stručne osobe koje imaju stanovita znanja kao što su liječnici, psihoterapeuti, nutricionisti itd. Ono što je potrebno osobama koje prolaze kroz iskustvo bolesti je da budu saslušani, da ih se poštuje u njihovoj bolesti i prihvaća. Promjene kroz koje će osoba prolaziti utjecat će na njen život i stoga bi bilo važno da ona samoj sebi da dopuštenje da primi podršku izvana. Podrška i sigurno okruženje od ljudi koje volimo i stručnjaka koji nas vode kroz faze bolesti mogu pružiti osjećaj da nismo sami. I na kraju poruka osobama koje žele dati podršku je da budu tu, slušaju (mnogo više nego da pričaju) i poštuju način i put koji je osoba u potrebi izabrala za sebe”, govori nam Ivana.