Fotograf Marco Carreira vodi nas na svoje intimno putovanje Balkanom

Nigdje toliko ljepote. Nedaće i snage. Ograničenosti i otvorenosti. Vjere i otpora. Duše. Kao na našem brdovitom Balkanu. Ta zemlja kontradiktornosti stoljećima fascinira, uglavnom one koji su spremni zaviriti ispod površine, sagledati dublje i otkriti svu njezinu slojevitost. Fotograf Marco Carreira jedan je od njih: iz rodnog Portugala na Balkan je prvi put došao prije šest godina – and the rest is history. Njegova živopisna estetika prenosi poruke i emocije, s posebnom pažnjom prema promišljenoj kompoziciji, prisutnosti čovjeka te različitim igrama svjetla i sjene. A kako sve to autentičnije oblikovati nego analognom fotografijom, koja prihvaća njegov sporiji i promišljeniji oblik izražavanja, nadilazeći prolaznost vremena. Odmah na početku pitam ga koji mu je bio prvi neočekivani dojam pri dolasku na naše prostore. Srdačnost, kaže mi. U usporedbi s Latinima, mislio je da su Slaveni hladniji, a ono… svaki kutak treperi od topline. Zato je svoj putopis simbolično nazvao: Balkans with Soul.

Srbija | Beograd

Na Balkan je došao kako bi otkrio nasljeđe Jugoslavije, osobito u arhitekturi, a čija je ostavština u Beogradu možda i najopipljivije sačuvana. U Beogradu sam otkrio grad koji pulsira, prkosi i stalno se iznova rađa. Oduševila me njegova brutalistička arhitektura i sirova ljepota – najviše Zapadna kapija i cijeli rezidencijalni dio oko nje. Na svakom koraku bih zastao, dugo promatrao i analizirao gotovo svaku zgradu pokraj koje bih prošao. Ta sirovost, nesavršenost i nepokornost za njega znače autentičnost za kojom kao umjetnik vječno traga. Ali tu su i Tvrđava, boemski barovi, nevjerojatna atmosfera na terasama kavana uz ulične glazbenike i, općenito, ljudi koji su uvijek spremni za dobru zabavu. Više mi je puta Marco ponovio da je ovaj grad zaista napravljen za ljude, a kad sam ga pitala na što točno misli, rekao mi je da je sve vrlo dobro povezano – što baš i nije dojam onih koji u njemu žive, rekoh mu kroz smijeh. Osim Crne Gore, dodaje, upravo se ovdje najviše osjećao kao kod kuće: idealna životna kombinacija za njega bi bila urbanost Beograda spojena s obalom Boke.

Crna Gora | Boka Kotorska

Iako vrlo pristojno ne želi izdvojiti nijednu balkansku državu kao omiljenu, osjećam da mu je, prešutno, to Crna Gora. Bilo bi neiskreno reći da nije. Ona je jedno od najljepših mjesta koje sam ikada posjetio, ne samo na Balkanu. Boka Kotorska izgleda kao da je izvučena iz bajke, a imao sam priliku obići cijelu njezinu obalu tijekom svog boravka: svaka plaža bila je ljepša od prethodne, osobito one oko Perasta. U kući u kojoj sam odsjeo, domaćini su me dočekali kao da sam im rodbina – uz obilje hrane i pića. Brinuli su se o meni, informirali me i pomagali mi, kao da nisam bio samo jedan od brojnih gostiju. Ta srdačnost danas je rijetka.

Osjećaju kao kod kuće pridonijelo je i more – u rodnom Portugalu također ima prekrasnu obalu, pa se, kad god je blizu mora, osjeća kao svoj na svome. Posebno se zadržao na Svetom Stefanu kako bi ovjekovječio njegovu ljepotu iz zraka, a prilikom sljedećeg posjeta, kaže mi, volio bi više vremena provesti na Durmitoru i u divljoj prirodi. More za njega ima neobjašnjivu kontemplativnu dimenziju, pa je ovdje iskoristio vrijeme za odmor i reset, a najuzvišeniji osjećaj tog mira doživio je u manastiru Ostrog, uklesanom u stijenu, između neba i zemlje. Ni tmurno vrijeme nije moglo narušiti taj pejzaž – po njegovom mišljenju, Crna Gora najljepša je upravo tada, izvan sezone.

Hrvatska | Zagreb

Moje putovanje započelo je prije šest godina u Zagrebu, gdje sam najviše vremena provodio na kaldrmi Gornjega grada, u ikoničnim plavim tramvajima koji vijugaju ulicama u duhu austro-ugarske arhitekture i na skrivenim umjetničkim mjestima. Ovdje još nisam koristio analognu fotografiju, napominje mi, iako to nimalo ne umanjuje šarm njegove perspektive. Univerzalnost u pogledu ljudskosti, kao i zajedničke radosti i brige, doživljaj je koji ga posebno zaokuplja dok otkriva nove zemlje i kulture. Tako nikada neće zaboraviti razgovor s taksistom od aerodroma do centra grada, s kojim je dijelio vrlo slična stajališta o mnogim političkim i društvenim temama. Upravo zbog toga, kaže mi, odmah je osjetio bliskost s ljudima. Slično kao u Beogradu, ali Zagreb mu je bio tiši, uglađeniji. Neispunjena želja? Posjet hrvatskoj obali o kojoj je slušao fantastične priče – napominjem mu da to mora biti sljedeća stavka na njegovoj must-visit listi.

Makedonija | Skoplje

Na kraju, Skoplje je možda bilo i najveće iznenađenje. Grad u neprekidnoj metamorfozi, gdje se drevna povijest stapa s monumentalnim urbanim zahvatima.
Najviše vremena provodio sam na Kamenom mostu, starom osmanskom bazaru i otkrivajući brojne kipove koji krase grad: djeluju kao dijelovi slagalice jednoga višeslojnog identiteta. Uz tu slojevitost, Skoplje je intrigantno i beskrajno fotogenično. Ako je već i prije osjećao da je stigao na zemlju s dušom, ovdje je to samo potvrdio: svaka fotografija koju je snimio bila je više od običnog prizora – pokušaj da ovjekovječi emociju koja ne vrišti, ljepotu koja nije očigledna, kulturu koja nije predvidiva. Dok ih zajedno gledamo, kažem mu da sam za neke fotografije pomislila da su snimljene u Sarajevu, koje još nije stigao posjetiti. Svaka je zemlja, zaključujemo, Balkan u malom – toliko različite, a ipak toliko slične u svojoj suštini.