Noćni klubovi postaju stvar prošlosti, gen Z bira novi način izlazaka

Bila je još 2012., pamtim da smo zakucali prilično kvalitetan izlazak u New Yorku, i sve posljedice toga osjetili dan kasnije. Prilično umorni, promukli, i siromašniji za koji dolar (New York nikada nije bio nježan prema novčanicima), zaključili smo da bi vrijedilo negdje se dobro oznojiti i pokušati izbiti iz tijela sve ono što je ostalo od sinoć. Turski hamam bio je nadohvat ruke, usred East Villagea, dostupan i pristupačan, a nikakva posebna najava nije bila potrebna. Do tada sam saune vezala uvijek uz ekskluzivnost hotela i hotelske spa odjeljke, a ovo u New Yorku bilo je jedno prilično javno i društveno iskustvo. Bez neke posebne pripreme i pakiranja, pojavili smo se na vratima tog gradskog kupališta, dobili svu potrebnu opremu i pošteno oznojili, okupali, odležali i odmorili. Par sati kasnije imala sam sasvim novi pogled na toplice i nekoliko ugodnih razgovora iza sebe, koji su se prilično neočekivano i nenajavljeno dogodili na tom mjestu dok smo izmjenjivali različite saune s toplo-hladnim kupeljima.

Bathouse Williamsburg

Unatrag nekoliko godina svijet je ponovno počeo govoriti o gradskim kupalištima koja su dospjela u središte pažnje, kao dio šireg fenomena – naglog rasta wellness turizma, industrije koja je, osobito nakon globalne popularnosti serije White Lotus, dosegnula vrijednost od nevjerojatnih 814,6 milijardi dolara. Istovremeno mlađe generacije više nisu toliko zainteresirane za klasične izlaske i konzumaciju alkohola. Generacija Z sve više preferira aktivnosti usmjerene na relaksaciju i povratak sebi – često na mjestima gdje mobiteli ostaju izvan dosega. Intrigirana tim trendom, odlučila sam istražiti što se sve promijenilo u New Yorku unazad desetak godina – i mogu vam reći, scena javnih kupališta doživjela je pravi procvat. Manhattan kao da je preplavljen novim prostorima za opuštanje – niču jedan za drugim, doslovno kao gljive poslije kiše. Kao najbolja underground tajna New Yorkom se proširio brend kupališta Bathouse, a njegovo radno vrijeme je čak do ponoći sedam dana u tjednu što govori o smjeru dostupnosti kojim žele ići.Također, prije koju godinu otvoren je Elahni, prvi wellness speakeasy u New Yorku gdje vam pripremaju bezalkoholne koktele prema vašim željama. Mindfulness, masaže, saune te tako prijeko potreban trenutak krađe vremena za sebe, zapadni je svijet lijepo zapakirao u društveni izlazak, pri čemu dobivate oboje – vrijeme za opuštanje i čašicu potencijalno zanimljivog i za budućnost korisnog razgovora (ako vam je do toga).

Bathouse Williamsburg

No New York je samo novije poglavlje. Diljem svijeta postoje duboko ukorijenjene tradicije termalnog kupanja, od rimskih termi i turskih hamama do japanskih onsena i finskih sauna. Kombiniranjem tih tradicija s dokazanim dobrobitima za zdravlje, tehnologijom i modernom kulturom, one u svojim verzijama žive i danas. U ovom me kontekstu zainteresirala nova knjiga Towards a Nude Architecture, dizajnera, arhitekta i autora Yuvala Zohara (izlazi 27. svibnja), koji je proteklih 13 godina putujući Japanom posjetio različite vrste toplih ljekovitih izvora vode (hot springs). “Od slikovitih prizora tradicionalnih japanskih građevina i rotenburoa (vanjskih kupki), do zvukova prirodnog okoliša, pa sve do teksture i čak okusa vode u određenim izvorima gdje se može piti izravno s izvora — onsen predstavlja potpuno senzorno iskustvo i (barem za mene) najizravniju poveznicu između arhitekture, prirode i ljudskog tijela.”

The House of Light, bath by James Turrell, photo: Yuval Zohar

Dok mi govori kako se cijela povijest Japana može ispričati kroz onsene; “drevne religije, ratnička carstva, medicinska otkrića, poslijeratni turizam i moderna pop-kultura – svi se na neki način isprepliću s poviješću toplih izvora”, ističe kako razlikujemo dvije glavne vrste zajedničkih kupališta; “onsene (prirodni topli izvori povezani s ryokanima; kupke na otvorenom, ili smješteni u divljini, a ljudi ih posjećuju iz rekreativnih razloga) i sento (nastali iz ljekovitih biljnih kupelji, koriste se za svakodnevnu higijenu i smješteni su u gradskim četvrtima) te mi objašnjava njihovu bit. “Unatoč različitim funkcijama, oba ova iskustva dijele koncept hadaka no tsukiai (裸の付き合い), što znači naked friendship (op.a. ogoljeno prijateljstvo, u nekom slobodnijem prijevodu) — ideju o razbijanju društvenih hijerarhija kroz zajedničko kupanje, gdje nestaju i odjeća i status. Iako to možda nije svjesna misao svakog posjetitelja kupališta, čin zajedničkog kupanja nesumnjivo donosi suptilan, ali važan društveni doprinos specifičan za japanski kontekst.“

Autor Yuval Zohar u Kita Onsen Tengunoyu

S obzirom na trendove koje smo ranije spominjali, i japanska kultura javnih kupališta doživljava promjene. “Nakon posjeta više od stotinu onsena i senta diljem Japana, primijetio sam zanimljivu generacijsku podjelu. Sento već godinama bilježe pad popularnosti, dijelom zbog smanjenog interesa među mladima, pa im je klijentela uglavnom starija populacija koja ih posjećuje iz rutine i nostalgije. Međutim, modernizacija starih senta — od kojih su mnogi blizu stogodišnjice — udahnula je novi život u ovu praksu. Dodavanjem sadržaja privlačnih mlađoj publici, poput sauna i točionika za pivo, postali su zanimljivi mlađim generacijama”, govori mi Yuval pri čemu su mi odmah na pamet pale naše toplice kao oblik modernih druženja u ovim krajevima – možda nismo članovi social wellness clubs (u New Yorku se mjesečne članarine plaćaju i po nekoliko tisuća dolara), ali toplice se čine kao prilično dobar izbor za weekend gateway.

“Kupališna iskustva sve se više pretvaraju u nešto nalik tematskim parkovima, gdje se masovna pristupačnost i komercijalizacija često događaju na štetu autentične tradicije.
No, postoje i pozitivni primjeri modernizacije — poput preuređenja kupališta Koganeyu i Komaeyu u Tokiju pod vodstvom Schemata Architects — gdje se pažljivo naglašavaju autentične kvalitete izvornog prostora”, objašnjava mi Yuval ugroženost japanske tradicije izvora tople vode spram novih tendencija. Ok, ima nade zaključujem da tradicija ostaje prisutna i mislima se automatski odvedem u Budimpeštu koja je izgradila prilično prepoznatljiv vizualni potpis na javnim kupalištima. S obzirom na to da leži na vrućim izvorima koji ključaju iz zemlje, brojna povijesna elegantna kupališta vrijedna su divljenja, kao neki portali u prošlost, raj za one koji traže opuštanje i malo autentične lokalne kulture. Ako se uputite prema Széchenyi Baths ili Gellért Baths, pripremite se na gužvu, ali i jedinstveno umakanje u stoljetnim kupeljima, okruženi istomišljenicima. Ima nešto jako zanimljivo u tom društvenom fenomenu javnih kupališta, koji čini se, zapravo nikada nije niti iščeznuo, samo smo mu dodali neke modernije začine.