Otkrivamo vam novu japansku književnu senzaciju i njegov roman koji se čita u dahu

U trenucima nesanice često slušam motivacijske govore. Nemojte me pitati zašto – nemam baš precizan odgovor na to pitanje – ali jednostavno, kada se probudim usred noći, uvijek posegnem za telefonom, pokrenem neki nasumični TEDtalks video i odmah mi bude lakše. Tako sam jedne besane noći naišao na jednog japanskog govornika kojeg do tada uopće nisam poznavao. Bio je to pisac Keiichiro Hirano. Dok je strastveno govorio o tome koliko je ljubavi potrebno dati sebi kako bismo je uopće mogli pružiti drugima, nisam ni slutio da je njegova svjetska slava već uvelike započela. I to ne samo u Japanu.

Vjerojatno kao i svi, kada se povede razgovor o Japanu i njihovim piscima, i ja odmah pomislim na Harukija Murakamija, kojeg obožavam od prvog dana. Njegovi romani su poput čudesnih šuma u kojima žive neobični likovi, sve se odvija polako, kao da je vrijeme stalo i ništa nema veze sa svijetom koji poznajemo. On je jednostavno majstor pripovijedanja koji nikako da dobije Nobelovu nagradu za književnost, a ipak se tako suptilno uvukao u gotovo svaki dom na planeti koji drži do raznolikosti svoje kućne biblioteke u dnevnoj sobi. Čak i ako ste možda nesretnim slučajem propustili pročitati neko njegovo djelo, siguran sam da vam je na neki način ipak došao njegov manifest o trčanju – What I Talk About When I Talk About Running – remek-djelo za sve one koji vode duge razgovore sa sobom dok pokušavaju sagorjeti kalorije. Godinama se pitam tko još postoji na toj njihovoj specifičnoj književnoj sceni, tko još piše u Zemlji izlazećeg sunca, a da nema prezime Murakami – jer neko vrijeme top liste je osvajao i Ryu Murakami, neokrunjeni kralj horora, japanski autor s poprilično autentičnim stilom i mračnim naslovima. I eto, iznenada se pojavilo još jedno ime.

Keiichiro Hirano sasvim je sigurno nova zvijezda japanske književnosti za koju ćemo tek čuti. Napisao je više od 15 romana, počevši od svog debitantskog djela Pomračenje, za koje je osvojio prestižnu Akutagawinu nagradu s rekordne 23 godine. Njegova duboko psihološka fikcija bavi se složenim i univerzalnim temama poput ljubavi prema sebi, međuljudskih odnosa i prihvaćanja, a proteže se kroz razne književne forme – od kratkih priča i povijesnih romana, preko literarnih narativa i književnih eseja. Kao kulturni izaslanik u Parizu, imenovan od strane japanskog Ministarstva kulture, putovao je diljem Europe držeći predavanja, a mnoga njegova djela prevedena su na čak 12 različitih jezika te se rado čitaju u SAD-u, Njemačkoj, Francuskoj, Italiji, Rusiji, Kini, Koreji…

Nedavno je beogradska izdavačka kuća Geopoetika, koja inače polaže ekskluzivna prava na sve prijevode Harukija Murakamija direktno s japanskog jezika, objavila prvi prijevod Hiranovog bestselera Neki čovek, u prijevodu Divne Glumac i Teodore Vračević. Iako sasvim običnog naslova, ova knjiga sa sobom nosi niz uzbudljivih zapleta i s pravom je postala jedno od najčitanijih djela ovog pisca, po kojoj je snimljen i film koji je premijerno prikazan na festivalu u Veneciji. Radnja odmah počinje uzbudljivo, kada advokat Kido preuzme naizgled jednostavan slučaj – utvrđivanje pravog identiteta čovjeka koji je godinama živio pod tuđim imenom. Glavni junak počinje otkrivati brojne laži, sjećanja i sudbine koje se isprepliću, a to traganje za odgovorima i smislom preklapat će se i s njegovim osobnim previranjima, prije svega izazvanim njegovim porijeklom, te osjećajem diskriminacije i otuđenosti. 

U ovom po svim karakteristikama autentičnom književnom djelu, iza kojeg stoji potresna životna priča, Hirano gradi nepregledni labirint u kojem se isprepliću najrazličitije emocije, suptilno istražujući pitanja porijekla, nasljeđa i pripadnosti. Tko smo zapravo mi i što nas definira? Koja priča najbolje opisuje naš život i koliko nas one oblikuju? Koju priču pričamo sebi, a koju drugima? Središnja tema postaju okovi društva koji oblikuju pojedinca, budući da se kroz junakove misli autor maestralno obračunava s neprekidnom ljudskom potrebom za traženjem vlastitog identiteta. Čitajući ovaj nježan, a istovremeno i nemilosrdan roman besprijekorne naracije, nemoguće je ne osjetiti odjek stila Harukija Murakamija, koji očito predstavlja određenu vrstu Hiranova književnog uzora – prvenstveno zbog atmosfere neizvjesnosti i začudnosti koja prožima gotovo svako poglavlje. Iako u svojoj srži ima strukturu trilera koji biste na prvu možda poželjeli sačuvati za nadolazeće vruće ljeto i povjetarac na plaži, ovo je ipak duboko promišljen roman koji otvara ključna pitanja – poput istine i velike dileme: možemo li postati njezini robovi? Sama priča kao da hoda po rubu neke čudne granice između onoga što jesmo i onoga kako želimo da nas drugi vide, dok upravo ta rastuća misterija iz stranice u stranicu unosi nelagodu koja nas vodi kroz ovo nezaboravno putovanje opsjenom ljudskog postojanja. Tijekom čitanja, na bizaran način pratimo dvije suprotstavljene strane – čovjeka koji traži i čovjeka koji se skriva.

Mislim da je više nego jasno da je Murakami napokon dobio svog nasljednika. Možda je prerano reći, s obzirom da Hiranovo vrijeme tek dolazi, ali ono što je sigurno je da ova knjiga predstavlja mnogo više od običnog romana. Ovo nije samo usputna priča o prevari i laži, ovo je zahtjevan roman koji, poput filozofske meditacije, bez ikakvih kompromisa stavlja čitatelja na muke, jer može vas hipnotizirati i dovesti u čudna stanja u kojima svatko od nas vrlo brzo postaje Neki čovek.