Hamish Bowles je desetljećima sakupljao revolucionarna djela Yvesa Saint Laurenta. Ona će, kroz izložbu Yves Saint Laurent: The Hamish Bowles Collection, biti izložena u muzeju preminulog dizajnera u Marakešu sve do siječnja 2026. godine.
Hamish Bowles20 travnja, 2025
U srpnju 1984. godine, kao mladi dvadesetogodišnji dopisnik australskog Harper’s Bazaara, dobio sam poziv da prisustvujem reviji visoke mode Yvesa Saint Laurenta. Veliki dizajner, mora se reći, u to vrijeme bio je pomalo zbunjen: nije to bilo toliko zbog njegovih godina (imao je tek 47 – bio je, na kraju, mlađi nego što sam ja sada), koliko zbog toga što je djelovao izgubljeno u svom vlastitom svijetu. Ipak, kada je riječ o njegovom radu, i dalje je bio oštar kao britva – a u svakom slučaju, Pierre Bergé, nekadašnji Yvesov romantični partner i neumoljivi čuvar njegovog naslijeđa, beskompromisno je sklanjao svakoga tko bi mu stao na put i osiguravao da revija teče besprijekorno. Jesenska revija održana je na kraju tjedna posvećenog pariškim kućama visoke mode – Karl Lagerfeld, tada tek pridošlica u Chanelu, stvarao je pravi boom; tu su bili i Emanuel Ungaro, Madame Grès, Hubert de Givenchy, i mnogi drugi. Ipak, Yvesova revija nadmašila je sve – njegova odjeća, savršenog kroja, drapiranja, boja i forme, klizila je kroz veličanstvenu balsku dvoranu iz 1880-ih u hotelu Intercontinental i oduševljavala sve prisutne.
Četrdeset godina kasnije, ugledni pejzažni dizajner Madison Cox – koji je, nakon smrti Yvesa 2008. i Pierrea 2017., preuzeo njihovo naslijeđe kao predsjednik Fondacije Pierre Bergé–Yves Saint Laurent, koja upravlja izuzetnom kućom Jacquesa Majorellea, vilom Oasis i njezinim vrtovima u Marakešu – upitao me je bih li želio izložiti svoju kolekciju Yvesovih radova u muzeju Yves Saint Laurenta u tom gradu. (Nakon Yvesove smrti, Pierre i Madison bili su dugogodišnji partneri i na kraju su se vjenčali.) Spektakularno dizajniran od strane Karla Fourniera i Oliviera Martyja iz studija KO, muzej je, zajedno s fondacijom, od svog otvaranja 2017. godine izmijenio izgled i duh Marakeša. Ovo bi bio prvi put da netko osim Yvesa izlaže svoju kolekciju u muzeju, i, naravno, bio sam istovremeno oduševljen i zastrašen tom idejom.
MAROKO KAO MUZA- večernji komplet iz 1969, Photo: Pernille Loof i Thomas Loof
Nakon što su Yves i Pierre otkrili Marakeš 1966. godine, Yvesov svijet se potpuno promijenio: boje i energija tog magičnog mjesta oblikovali su njegovu paletu, a njegova odjeća postala je bogatija i izražajnija. I za mene je Maroko uvijek imao nestvarnu privlačnost – ljudi koje tamo srećem, bilo da su Englezi, Francuzi ili, prije svega, Marokanci, na veličanstven način spajaju različite utjecaje i stvaraju nešto novo.
Dok je kolekcija koju je Yves u završnim fazama svoje karijere sastavio za muzej izuzetna – i uključuje gotovo sve spektakularne komade sa kraja njegovih revija iz tih kasnijih kolekcija – moja kolekcija je suptilnija i fokusira se na način na koji je oblikovao svoju klijentelu. I dok je Yves s pravom poznat po stvaranju modnih čuda, i njegovi suptilniji komadi podjednako su izvanredni, a njegov značaj i utjecaj na svijet mode su neosporni.
Dizajnerov dom, Villa Oasis, Photo: Horst P. Horst, Vogue, August 1980.
Moja kolekcija, koju sam sakupljao više od 50 godina, počinje njegovim najranijim kreacijama za Christiana Diora. (Dior je bio očaran mladim Yvesom i prepoznao da će jednog dana, u dalekoj budućnosti, on naslijediti njegovo mjesto, međutim Diorova iznenadna smrt u 52. godini 1957. godine dala je palicu Saint Laurentu u ruke kada je bio jedva 21-godišnjak – ostatak je, kako se kaže, povijest.)
U početku sam bio prinuđen kupovati ono što sam mogao priuštiti, vješto pronalazeći komade koje su trgovci previdjeli, ali kako je kolekcija rasla, rasle su i moje ambicije. (Naravno, sakupljao sam i radove drugih dizajnera – Charlesa Fredericka Wortha, Poireta, Chanel, Mainbochera, Madame Grès, Balmaina, Diora, Galliana, McQueena i mnoge druge, uključujući i izuzetna djela manje poznatih kreatora; sada imam oko 4000 komada.)
Saint Laurentova Masquerade večernja haljina za Christian Dior, 1958. Photo: Pernille Loof i Thomas Loof
Posebno su me privlačile haljine koje su naručivale izuzetno elegantne žene koje su nosile Saint Laurenta: dame iz takozvanog Shiny Set kruga, poput Nan Kempner, Lynn Wyatt, Lily Safra i Gabriele Henkel; ikona izdavaštva Eunice Johnson; zvijezde poput Carol Channing; trgovkinja umjetninama Lady Jane Abdy; Lady Agota Sekers, supruga mađarskog tekstilnog baruna; i otmena Françoise Picoli, koja je radila za Saint Laurenta dizajnirajući cipele. Uglavnom su te žene – već same po sebi upečatljivog izgleda – željele odjeću koja bi naglasila njihovu ljepotu, ali ne i zasjenila je. Abdy je odabrala kratku večernju haljinu od crne svile iz Saint Laurentove jesenje kolekcije za Dior iz 1959. godine, sa zadivljujućim obrubom od pletene crne vune. Channing je nosila smjelo odijelo na pruge, muževnog kroja, iz Yvesove couture kolekcije iz 1967. godine (koje sam pronašao u aukcijskoj kući za slavne u Los Angelesu, daleko od lovaca na vintage couture komade). Kempner je birala najotmjenije i suptilno upečatljive Yvesove komade, poput crne večernje haljine od krepa iz 1987. godine, s crvenim satenskim ovratnikom koji pada preko ramena kao marama, koju sam pronašao na godišnjoj humanitarnoj rasprodaji Posh u New Yorku. Picoli je pak birala večernju haljinu od samta i prsluk u stilu Schiaparelli iz jesenske kolekcije 1978. godine, kao rijetku poslasticu.
MAROKO KAO MUZA -jakna iz 1966. godine, Photo: Pernille Loof i Thomas Loof
Neke od predivnih stvari sam pronašao, ali nažalost, bez saznanja o tome tko ih je nosio: čitav niz spektakularnih haljina i odijela otkrivenih u Christie’s aukcijskoj kući, uključujući suknju iz 1966. od veličanstvenog patchworka Brossin de Méré, bijelu večernju haljinu iz 1981. s vezom, inspiriranu Chanelom, u kombinaciji s crnim čipkastim blejzerom prošaranim šljokicama, kao i crnu vezenu haljinu iz rusko-marokanske kolekcije iz 1976. godine. I tako su se jedan za drugim komadi nizali. (Čuvari Yves Saint Laurentovog naslijeđa odbili su mi dati ime klijentice, iako su ga, naravno, saznali – svi couture komadi su numerirani – jer njezina obitelj nije željela otkriti ime. No, mogu biti spokojan: njezin izvanredan ukus bit će itekako prisutan na izložbi.)
Kada je došlo vrijeme da svoje misli pretočim u djelo, oslonio sam se na izuzetnu pomoć briljantnog Patricka Kinmontha i njegovog suradnika Raphaéa Memona, koji su na svojim ekranima kreirali očaravajući mizanscen. Izložba počinje s Christianom Diorom, zatim prelazi na godine visoke mode Yvesa Saint Laurenta, da bi se završila Rive Gauche kolekcijama. Ipak, prvu haljinu Yvesa Saint Laurenta koju sam ikada kupio postavio sam na sam početak izložbe, prije nego što se kroči u Diorov salon, kako bih postavio scenu: U pitanju je remek-djelo dizajnerice tekstila Madame Brossin iz njegove jesenje kolekcije iz 1969. – patchwork vatrenih crvenih tonova oblikovan u vezenu hippie haljinu. Ugledao sam je u izlogu jedne humanitarne prodavnice, dok sam išao prema umjetničkoj školi u Londonu, i uzeo besplatno. Nažalost, tog ponedjeljka ujutro zakasnio sam na sat… ali sam postao vlasnik ove senzacionalne haljine!
