Travel
Kad katamaran uplovi u hvarsku luku, prva slika koja se otvara pred očima često vara – glamurozna riva, sjaj jahti, užurbani šušur ljeta. No, iza te fasade skriva se drugačiji otok, onaj koji ne traži pažnju, već tiho postoji u mirisu lavande, u kamenim ulicama koje pamte stoljeća, u ritmu života koji se ne žuri prilagoditi svijetu izvana. Čak ni moja prva asocijacija na grad Hvar nije zvuk koktela koji se miješaju u ritmu glazbe niti svjetlucavi odsjaj jahti u ljetnoj vrevi. Umjesto toga, vidim sebe prije nekoliko ljeta kako se njišem u mreži za ležanje, dok sunce polako tone u more, a zrak miriše na sol i borove. Osjećaj potpune smirenosti, gotovo nestvaran u svojoj tišini, samo 500 metara od jednog od najpoznatijih klubova na otoku i 20 minuta hoda od užurbanog gradskog trga. I upravo je ta suprotnost ono što je zapečatilo moju ljubav prema ovom otoku, činjenica da mir i tišina ovdje nisu luksuz, već prirodni dio ritma života. Osamljene plaže na kojima more ostaje kristalno bistro, gdje plutam poput lista na vodi, nestajući u beztežinskom trenutku Hvar je koji poznajem, i koji je ostao sa mnom dugo nakon što sam otok ostavila iza sebe.
To je grad koji prkosi prvim dojmovima – iza blještavila luksuznih jahti i noćnih klubova krije se otočka duša, mjesto u kojem većina ljudi žive jednostavno, dugo i ispunjeno. Hvar nije samo destinacija; to je način života, filozofija usporenog postojanja koja se prenosila generacijama, mjesto gdje vrijeme teče u skladu s morem i suncem. Ovdje se dugovječnost ne planira, ona se događa, kao prirodni ishod otočkog ritma koji uključuje zdravu prehranu, svakodnevno kretanje, niske razine stresa i povezanost s ljudima i prirodom. Zvuči poznato? Vjerojatno jer je to sve ono što regije koje se popularno nazivaju Plave zone čini posebnima.
Da, ljeti je njegova riva središte kozmopolitskog šušura, ali samo jednu ulicu dalje otvara se svijet drugačijeg ritma, svijet u kojem se život odvija pod lozom u dvorištima kamenih kuća, u mirisima svježe pečenog kruha i u razgovorima koji započinju rano ujutro i traju cijeli dan. Ovdje je ritam života sporiji, a ono što je stvarno važno svodi se na jednostavne užitke poput dobre hrane, dobrog razgovora, šetnje uz more i trenutke tišine u hladu borova. U središtu tog otočkog ritma možda i pulsira Pjaca, najveći trg u Dalmaciji, nekada duboka uvala, danas poprište svakodnevnog života, ali ovdje se dani svejedno ne broje satima, već trenucima. Jutarnja kava koja traje duže nego što ste planirali, susreti starih prijatelja koji se događaju spontano, djeca koja trče između stolova, a stariji mještani promatraju svijet oko sebe s istom smirenošću kojom su promatrali generacije prije. Na njezinu zapadnom dijelu, gradska lođa i sat-kula tiho svjedoče stoljećima koja su prošla, dok se unutar kamenih zidova nekadašnje sudnice i carinarnice danas odvijaju izložbe, razgovori i trenuci koji čine grad živim. Pjaca nije samo trg, ona je dnevni boravak otočana, ishodišna točka za svaki razgovor, svaku priču, svako novo prijateljstvo. Kada se sunce spusti iza Paklenih otoka, sjene se produlje, a ljetni povjetarac rashladi užarene kamene ploče, Pjaca postaje pozornica na kojoj se život odvija u svom najčišćem, mediteranskom obliku – polako, bez žurbe, s osmijehom i čašom vina u ruci.
Može li se uopće govoriti o ispunjenom i sretnom životu bez da spomenemo hranu? A na Hvaru, prehrana nije samo potreba – to je način života, filozofija ukorijenjena u stoljećima tradicije. Ovdje se jede svježe, sezonski i lokalno, s poštovanjem prema ritmu prirode i darovima koje pruža. Mediteranska prehrana, slavna po svojim blagodatima za zdravlje i dugovječnost, toliko je dragocjena da je uvrštena na UNESCO-ov popis nematerijalne kulturne baštine, a Hrvatska je ponosno među šest zemalja koje nose ovu prestižnu oznaku. No, ono što možda niste znali jest da su upravo Hvar i Brač izabrani kao hrvatski predstavnici u toj nominaciji – živi dokaz da se ovdje hrana ne shvaća olako, već kao dio identiteta, tradicije i same srži života na otoku.
Maslinovo ulje, srce otočke kuhinje, dolazi iz obiteljskih uljara, riba se jede na dan ulova, začinjena ručno ubranim ružmarinom i krupnom morskom soli, a stol je uvijek prepun jednostavnih, ali nezaboravnih okusa. Hvarska kuhinja, duboko ukorijenjena u tradiciju, oduvijek je bila inspiracija, ne samo otočanima nego i hvarskim književnicima. Petar Hektorović u svom “Ribanju i ribarskom prigovaranju” opisuje kako su ribari Paskoje i Nikola pripremali gregadu – jednostavno, ali iznimno bogato riblje jelo, čiji se okus oslanja na svježinu sastojaka i dugotrajnu tradiciju. Gregada, jedno od najpoznatijih morskih jela Dalmacije, priprema se u svakoj hvarskoj kući i nastala je iz skromnih sastojaka, ali njezin okus ima složenost koja nadilazi jednostavnost pripreme. Uz nju, pašticada je jelo koje zahtijeva strpljenje i umijeće, a svaka obitelj ima vlastiti recept, brižno čuvan i prenošen generacijama. U ovoj bogatoj, sporo kuhanoj deliciji od mesa i začina ogleda se duh otočkih obiteljskih okupljanja, jednako kao u mirisu svježe pečene ribe na gradelama, janjetine ispod peke ili sezonskog povrća s aromom maslinova drva… sve su to okusi koji se ovdje njeguju generacijama. Hvar je također dom vrhunskim lokalnim proizvodima – medu, ružmarinu, smilju i lavandi, koji ne samo da su dio otočke svakodnevice, već su i sastavni dio otočne baštine. Ovdje se hrana ne shvaća kao puka potreba, već kao iskustvo koje okuplja i povezuje. Na kraju svakog obroka, kako je to bilo i stoljećima ranije, stol se zaokružuje tradicionalnim slasticama – paprenjacima, u kojima nema papra, ali u sebi nose sunčeve zrake pretočene u kombinaciju najfinijih začina, meda, prošeka i maslinovog ulja. Savršena ravnoteža ohlađene kreme i karameliziranog šećera rožate savršeno prija u vrućim ljetnim mjesecima, dok će stari tradicionalni hvarski cviti pobuditi sva osjetila – okus prošlih vremena, pretočen u slatki zalogaj koji se topi u ustima.
No, rijetko što govori o Hvaru više od vina. Hvar nije samo najsunčaniji otok na Jadranu s više od 2.800 sunčanih sati godišnje, već i otok vina – tradicija vinogradarstva ovdje seže daleko u prošlost, još od vremena kada su stari Grci 384. godine prije Krista doplovili i zasadili lozu u plodnom Starogradskom polju, danas pod zaštitom UNESCO-a. Taj povijesni krajolik, jedna od najbolje očuvanih grčkih parcelizacija na svijetu, svjedoči o neprekinutom odnosu Hvarana s njihovom zemljom. Loza ovdje nije samo biljka – ona je priča, povijest, dokaz upornosti. Plavac mali, pošip i prč sazrijevaju na južnim padinama otoka, upijajući minerale iz vapnenačkog tla, dok se bogdanuša, bijela sorta čije ime otkriva njezinu božansku vrijednost, da je “bogom dana”, uzgaja u Starogradskom polju, odakle su se nekoć hvarska vina izvozila diljem Mediterana.
Danas mnoge obitelji imaju svoje vinograde i maslinike koje obrađuju vlastitim rukama, proizvodeći ulje, vino i druge otočke delicije. Rad u vinogradu nije samo posao – to je način života, kretanje koje održava tijelo aktivnim i duh povezanim s prirodom. No, otočko tlo ne daje samo grožđe i masline, ono rađa i lavandu, još jedan od simbola Hvara. Nekada se na otoku proizvodilo čak 10 posto svjetske lavande, a danas se njezini nasadi mogu pronaći u višim predjelima Velog i Malog Grablja, Zastražišća, Pitava i Starogradskog polja. Njezin miris ispunjava ljetne dane, privlači marljive pčele koje od njezina nektara stvaraju aromatičan med i pretvara svaki povjetarac u mirisni podsjetnik na Mediteran kakav je nekad bio. Ono što je sigurno jest to da su Hvarani oduvijek znali kako ukrotiti prirodu, kako od škrte zemlje stvoriti plodnu oazu.
Primjerice, umijeće gradnje suhozida, vještina slaganja kamenja bez ikakvog vezivnog materijala, stoljećima je oblikovalo krajolik otoka. Ti kameni zidovi, koji se vijugaju kroz vinograde i maslinike, nisu samo estetski element, već simbol snalažljivosti i upornosti otočana. Nije naodmet spomenuti niti da se pod zaštitom UNESCO-a nalaze i procesija Za križen, obred koji se neprekidno održava više od 500 godina, i jedinstvena čipka od agave, delikatna rukotvorina koju već stoljećima izrađuju sestre benediktinke. Iz tankih niti biljke nastaju filigranski uzorci koji odolijevaju vremenu, baš kao što otočani odolijevaju svim izazovima koje život na Hvaru nosi.
No Hvarani nisu samo vinari, oni su i maslinari, ribari, umjetnici, zanatlije, ljudi koji još uvijek obrađuju svoja polja, beru lavandu, sade vrtove i nalaze zadovoljstvo u stvarima koje zahtijevaju vrijeme, strpljenje i povezanost s prirodom. Zato se na Hvaru ne žuri, zato kava traje satima, zato se obrok ne jede s nogu, već za stolom, u društvu, uz priču i vino. Ovdje se još uvijek pjeva klapska pjesma, još uvijek se okuplja oko stola, još uvijek se svaka proslava slavi uz jednostavna, ali bogata jela. Tradicionalno višeglasno pjevanje, jedan od UNESCO-ovih zaštićenih fenomena otoka, duboko je utkano u otočku kulturu – pjesma se čuje iz konoba, s pijaca, s uličica koje vode prema moru. A to more, osim napučenih plaža ljeti krije i osamljene tirkizne dragulje.
Južna strana otoka skriva male vale, nepristupačne osim brodom ili strpljivom šetnjom kroz maslinike, a svaka od njih priča svoju priču, o ribarima koji su tu dolazili stoljećima, o pastirima koji su spuštali ovce do mora, o osamljenim pjesnicima koji su tu pronalazili inspiraciju. Zavala, Ivan Dolac, Sveta Nedjelja, Zaraće, Dubovica, Jagodna – imena tih mjesta nose u sebi obećanje mirnoće, zalaska sunca koji boji more u zlato, jutarnjih plivanja u vodi tako bistroj da se čini kao da lebdi nad pijeskom. Tu, u sjeni starih borova, skriveni su prizori koji kao da ne pripadaju ovom svijetu – modro more, isklesane stijene i tajni zakutci u kojima možete biti satima… Na sjevernoj strani otoka, Rt Kabal svojim razgranatim uvalama pruža zaštitu od vjetrova, čuvajući skrivene plaže kao neotkrivene dragulje. Otok Zečevo, smješten nasuprot Vrboske, idealan je za one koji traže trenutke potpunog mira u hladovini borova, dok poluotok Soline nudi čaroliju kristalno čistih plaža i raznih vodenih sportova. A ako postoji mjesto koje utjelovljuje suštinu otočke ljepote, to su Pakleni otoci. Arhipelag nasuprot Hvara, pogrešno vezan uz “pakao” imenom, a zapravo raj iz snova. Naziv im dolazi od pakline, vrste borove smole koja se koristila u brodogradnji, ali svaki otočić ovdje priča vlastitu priču o bijegu od civilizacije, o tirkiznim uvalama obrubljenima bijelim stijenama i skrivenim zakucima gdje more diše u vlastitom ritmu. Pakleni otoci, koji ljeti vrve posjetiteljima, imaju i oaze potpune samoće, uvale u kojima se može pronaći hlad ispod starog bora, stijene na kojima možete biti sami satima, slušajući samo šum valova.
Još malo južnije, Šćedro čeka one koji žele korak dalje od stvarnosti. Otočić zaštićen kao park prirode, netaknut i tih, mjesto gdje noć osvjetljava samo zvijezde, a dani prolaze u ritmu mora. Ovdje, daleko od žurbe, sve što vam treba nalazi se ispred vas – kristalno more i osjećaj da ste pronašli svoje mjesto u ovom svijetu.
Ali da ne bi bilo zabune, otok nije samo mjesto za miran odmor, već i za one koji traže aktivni bijeg. Ne pretendiram bez razloga da ga se uklopi u popis svjetskih plavih lokacija koje su savršeno mjesto za život. Ima sve, pa tako i topografiju za uvjet. Zbog brdovitog terena, planinarenje i biciklizam ovdje su dio svakodnevice. Obasjan s više od 2.800 sunčanih sati godišnje, Hvar nudi gotovo neograničene mogućnosti za uživanje na otvorenom. Bilo da ste trkač ili biciklist koji istražuje skrivena sela i vinograde, planinar koji traži pogled koji oduzima dah, ronilac koji uranja u kristalno čisto more ili kajakaš koji želi istražiti okolne otočiće. Gotovo 500 km biciklističkih staza vodi kroz vinograde, maslinike i borove šume, dok pješačke rute poput one prema Pelegrinu nude spektakularan pogled na more i otoke. Poseban doživljaj pruža uspon do Brusja, s kojega se pruža jedan od najljepših pogleda na zalazak sunca na Jadranu – trenutak kada se cijeli otok kupa u zlatnoj i ljubičastoj svjetlosti.
A kada dođe večer, kada se sunce polako spušta iza Paklenih otoka, kada grad Hvar prelazi iz dnevnog u noćni ritam, možete odabrati želite li biti dio tog ritma ili se povući u vlastiti mir, na terasu s pogledom na more, uz čašu vina i osjećaj da je život ovdje još uvijek onakav kakav bi trebao biti – usklađen s prirodom, pun malih radosti, usporen i neopterećen.
Otok Hvar oduvijek se smatrao savršenim mjestom za život. Netaknuta priroda poput svjetionika u magli poziva na otkrivanje sve koji dođu na otok. Ona ne privlači samo svojom ljepotom, nego je oduvijek liječila tijelo i duh svojim mirisima i bojama. Hvar nije samo mjesto na karti, nije samo destinacija za ljeto, on je iskustvo, filozofija, način života koji ostaje s vama dugo nakon što otok ostavite iza sebe. Zovu ga i otok svjetla, jer svjetlo je ovdje posvuda i svijetli daleko. Jer kad se i napusti ovaj otok, ono zauvijek ostaje s nama, podsjeća na kasno poslijepodne kad ste kušali paprenjoke, pili Bogdanušu ispod stoljetne masline i slušali zvukove klape u Srinjoj koli. Hvar nikad ne ostaje samo uspomena, već poziv da se uvijek vratite, jer jednom kada ga doživite onako kako zaista jest, nikada ga ne zaboravljate.
Fotografije: MATEA LEŠ
VOGUE RECOMMENDS
