Volim vjerovati da vidim ljepotu u svakodnevnim, naizgled bezličnim stvarima i volim Sarajevo, sa svim njegovim nedostacima, rupama, krhotinama i brutalističkom arhitekturom, uspomenom na davno prošlo doba socijalizma. Ipak, ne mogu tvrditi da sam išta od toga ikada smatrala lijepim – da, Baščaršija je šarmantna, spoj istočnjačkih i zapadnih kultura u arhitekturi je jedinstven, a Akademiju likovnih umjetnosti smatram jednom od najljepših građevina, ali novi dijelovi grada, natrpane sive zgrade od 20 katova u kojima lift gotovo nikada ne radi? Opisala bih ih kao nostalgične, možda čak i poetične, ali nikada kao lijepe. Sve do sada, kada mi je umjetnik Sebas Velasco otvorio oči, slijepe za ono što je toliko dugo bilo preda mnom.
“Nije da ih ja smatram posebno lijepim, kao što mi je lijepa plaža u San Sebastiánu ili Baščaršija. Ali ne smatram ih ni ružnima. Privlačan mi je taj spoj materijala, način na koji svjetlost i prolaznost vremena utječu na njih”, objašnjava mi Sebastián Velasco, umjetnik iz San Sebastiána u Španjolskoj, koji je veliki dio svog likovnog opusa posvetio slikanju naše prijestolnice. Nostalgično, inspirativno, posebno i gostoljubivo – riječi su kojima umjetnik opisuje Sarajevo. Posljednjih deset godina posvetio je putovanju kroz gradove u našoj regiji, a u Sarajevu su ga očarala naselja koja, prema njegovim riječima, imaju osobnost i koja su najčešći motiv predivnih slika koje će izložiti u sklopu proslave 80 godina postojanja Historijskog muzeja Bosne i Hercegovine. Iako je grad čest izvor inspiracije za ovog umjetnika, riječ je o njegovoj prvoj samostalnoj izložbi u Sarajevu.
Par godina za nas, ulje na drvetu
Ovaj umjetnik Sarajevo promatra drugim očima, očima nekoga tko je samo na kratko tu i zna cijeniti ljepote koje nam možda promaknu u brzini svakodnevnog života. Često slika ljude, zgrade, pejzaže i stare automobile, koje sam oduvijek smatrala nekom relikvijom iz prošlosti, mašinom koja me podsjeća na prolaznost vremena i na nemogućnost (ili nedostatak želje?) naših ljudi da jednostavno nastave dalje sa životima. Ali Sebas Velasco ih predstavlja tako divno, da mi djeluju krhko i nježno, zaleđeni u trenutku preciznim potezima njegovog kista.
Na pitanje što ga inspirira u Sarajevu, Sebas odgovara: “Prvenstveno socijalistička naselja, ali također i način na koji su ušuškana između planina. Taj kontrast između nebodera i mahale, kako zgrade blijede na horizontu tako da ostaju samo svjetla.” Dok opisuje ovu sliku, ona poprima jasan oblik u mojim mislima – oblik koji, vjerujem, može zamisliti svatko tko je barem jednom vidio panoramu Sarajeva. Naravno, ovu sliku zamišljam zimi, u razdoblju kada grad iščezava u magli, koja se u njemu redovno nakuplja upravo zbog tog specifičnog geografskog položaja koji umjetnik cijeni, a lokalci proklinju – iako, morate priznati, ima svoj šarm.
Agata, ulje na drvetu
Iako stječem dojam da grad osjeća baš poput lokalca, ne mogu a da se ne zapitam kako ga je životni put uopće doveo ovamo. Dobivam intrigantan i simpatičan odgovor – umjetnik je kao dijete slušao imena jugoslavenskih nogometaša koji su igrali u španjolskoj ligi, što mu je probudilo znatiželju za ovim dijelom Europe. “U protekloj sam dekadi počeo istraživati socio-političke povijesti ovih država i jedinstvenost sarajevskih naselja”, objašnjava mi Sebas. “Zanimljivo mi je razmišljati o tome kako socijalistička naselja u Sarajevu i radničke četvrti u Španjolskoj – obje građene 60-ih, 70-ih i 80-ih godina – reflektiraju slične ideje, ali s različitim pristupima. U oba slučaja došlo je do velike seobe s ruralnih područja u gradove, ali su režimi reagirali na različite načine. Također, imam tu misao da je možda činjenica da se obje države nalaze na periferiji Europe utjecala na to da se njihove arhitektonske povijesti oblikuju na sličan način.” Pa ipak, ističe razliku u materijalima – sarajevski beton u usporedbi sa španjolskom ciglom – i u inspiraciji koja iz njih proizlazi.
S obzirom na to da u ovom gradu pronalazi kreativno nadahnuće, ne čudi me što mu se uvijek rado vraća. Kao svoje omiljene dijelove grada navodi modernističke forme krovova i predimenzionirane brojeve na zidovima na Alipašinom Polju, a mnogo vremena provodi na Grbavici, u Pofalićima i Socijalnom. “Volim kontrast socijalističke arhitekture i novih kapitalističkih elemenata, poput neonskih znakova i LED ekrana,” kaže, dodajući da njegova inspiracija nije bazirana na jednoj stvari, već na mnoštvu malih dijelova koji savršeno funkcioniraju zajedno. Za mene, Sebastiánove slike djeluju gotovo opipljivo, ili pak kao fotografije – kada bismo mogli fotografirati očima i time prenijeti osjećaj koji taj trenutak budi u nama.
The Morning Will Change Everything
“Zanimljivo je što osjećam takvu emotivnu i estetsku povezanost s ovim gradom, koja se udomaćila u mojoj kreativnoj praksi. Ljudi su uvijek tako topli, i toliko mi je drago što u sklopu izložbe sudjelujem s galerijom Manifesto, gdje će se tijekom vikenda odviti niz razgovora u kojima će sudjelovati moji internacionalni i lokalni prijatelji,” podijelio je umjetnik svoje uzbuđenje zbog nadolazeće izložbe. Za ovu izložbu, Sebas je surađivao s bosanskohercegovačkim snimateljem Mariom Ilićem, koji je snimio popratni film, a na putu ga prati i dugogodišnji suradnik, fotograf José Delou.
Velika izložba Sebastiána Velasca nosi ime Jutro će promijeniti sve, naslov inspiriran istoimenom pjesmom grupe Indexi. “Volim glazbu iz ove regije, posebno rock i new wave scenu iz 70-ih, 80-ih i 90-ih. Ova pjesma me naročito dira – način na koji počinje orguljama budi takvu jedinstvenu nostalgiju, miješajući sreću i tugu na način koji me transportira u drugo vrijeme,” rekao mi je umjetnik, navodeći me da razmislim o suptilnim elementima umjetnosti bivše Jugoslavije i načinu na koji ona budi iste osjećaje – u onima koji su tada živjeli u našim krajevima, u meni koja sam ovdje odrasla dugo nakon raspada države, ali i u strancima koji nemaju nikakve obiteljske veze s našim prostorima. Tu moć glazbe bivše Jugoslavije da nas prenese u drugi period i istovremeno prizove i tugu i radost oduvijek smatram pomalo sablasnom, jer ne mogu razumjeti kako je nostalgija za nečim što nisam ni doživjela uopće moguća. Ali činjenica da je to nešto što razumije i ovaj španjolski umjetnik nekako me neobično utješila. “Taj osjećaj rezonira s mojom slikarskom praksom. Diraju me pejzaži, predmeti ili čak određeno doba dana. To je slična emocionalna konvergencija koju pokušavam uhvatiti u svojim djelima kako bih pojačao dvosmislenost vremena i prostora”, rekao mi je Sebas.
Wherever I May Roam
Osvanulo je novo jutro nakon mog razgovora sa Sebasom i iako se nije sve promijenilo (još uvijek), promijenio se moj pogled na grad. Njegova umjetnost mi je pomogla da shvatim da čak i obične, brutalističke stvari mogu imati jedinstven šarm, posebno kada nose osjećaje i uspomene. Sebas vidi sve što i mi, ali slike prikazuje na način koji ih čini magičnim, gotovo filmskim.
Izložba Jutro će promijeniti sve nastala je u saradnji s Historijskim muzejom Bosne i Hercegovine, uz podršku Ambasade Španije i galerije Manifesto, a produkciju potpisuje Charlotte Pyatt. Izložba će u muzeju biti otvorena od 4. travnja do 29. svibnja 2025.
Intro photo: Jonathon Mannion
VOGUE RECOMMENDS
