Ekskluzivno za Vogue Adria donosimo prvi pogled na Hôtel du Couvent, hram mira i rituala

Postoje mjesta koja ne otkrijete slučajno. Mjesta o kojima nećete čitati na letcima turističkih vodiča ili ih otkriti preko algoritama društvenih mreža. Ona se skrivaju u sjenama povijesti, daleko od vreve popularnih destinacija – tiha, strpljiva, čekaju da ih pronađete. Hôtel du Couvent u Nici jedno je od takvih mjesta. Prvi susret s ovim skrivenim utočištem nije spektakularan. Ulaz je diskretan, gotovo sramežljiv, skriven iza starih kamenih zidova obraslih bršljanom. S ulice, samo pažljivo oko primijetit će drvena vrata čije se masivne daske doimaju kao da su preživjele stoljeća vjetrova, kiša i ljetnih mediteranskih sunčevih zraka. Iza njih se, međutim, ne nalazi samo još jedan luksuzni hotel – već paralelni svijet u kojem vrijeme teče drukčijim ritmom.

Koraci vam prirodno utihnu čim prijeđete prag unutrašnjeg dvorišta. Zvuci užurbane gradske vreve ostaju iza zidova dok vas okružuju mirisi limuna i lavande koji se šire iz 2,5 hektara pažljivo uređenih vrtova. Skriven među uskim ulicama koje mirišu na svježe pečeni kruh, lavandu i sol koja dolazi s Mediterana, zakoračiti u njega iskustvo je gotovo kao da ste zakoračili unatrag kroz stoljeća. Ova građevina, izgrađena početkom 17. stoljeća, stoljećima je služila kao mjesto duhovnog mira redovnicama Reda svete Klare, a zidovi samostana bili su njihovo utočište od svijeta te čuvali zvukove molitvi, šapata i svakodnevnih rituala. No, s vremenom, zgrada je izgubila svoju prvobitnu svrhu, sve do trenutka kad je Valéry Grégo, vizionar iza ovog ambicioznog projekta, prepoznao njezin skriveni potencijal i odlučio joj udahnuti život. Dok razgovaram s njim, primjećujem da njegove riječi nisu ispunjene marketinškim frazama ili klišejima o luksuzu, već imam osjećaj njegove duboke svjesnosti o značenju mjesta koje je odlučio oživjeti. Ideja mu nije bila stvoriti hotel s pet zvjezdica, nego mjesto koje njeguje duh zajednice i povijesti te prostor koji će, kako mi kaže, stoljećima nastaviti živjeti čak i u našoj odsutnosti. Grégo je već poznat po svojim prethodnim ostvarenjima kao što su Les Roches Rouges i Le Pigalle, ali ovaj je projekt bio osoban. Toliko da je prodao prethodna dva projekta kako bi se mogao posvetiti samo ovom.

Obnova, koja je trajala punih deset godina, bila je sve osim obična rekonstrukcija. „Moj je cilj da ova zgrada – bez obzira na to ostane li hotel, pretvori li se ponovno u samostan ili preuzme neku novu ulogu – izdrži test vremena. Da bismo to postigli, ključno je bilo uskladiti se s etosom koji ne samo da poštuje povijest zgrade već i osigurava njezinu održivost u budućnosti.“ Grégo je okupio tim stručnjaka iz arhitektonskih studija Studio Mumbai i Festen Architecture s ciljem da sačuvaju duh zgrade i njezinu povijesnu vrijednost. Svaki kamen, svaka greda, pažljivo su restaurirani i vraćeni na svoje izvorno mjesto. „Prioritet je bio da sobe, pekarnica, restoran i spavaće sobe ostanu tamo gdje su bile i prije.“

Tijekom obnove, otkriveno je da su neke od greda korištenih u konstrukciji zapravo 600 godina stari jarboli s brodova koji su nekoć plovili Sredozemljem. „Bilo je jasno da te grede moramo sačuvati, ne samo zbog njihove funkcionalne vrijednosti već i zato što su one fizička poveznica s poviješću ovoga kraja“, kaže mi Grégo s osmijehom. Danas Hôtel du Couvent nije samo hotel – to je hram tišine, mjesto gdje luksuz nije definiran sjajem ni ekstravagancijom, već prostorom, atmosferom i pažnjom posvećenom detaljima. Svaka od 88 soba i apartmana dizajnirani su s poštovanjem prema izvornoj arhitekturi. Primjerice, gosti koji odaberu Cloître Terrace Suite imaju priliku boraviti u apartmanu s pogledom na obnovljeni klaustar, čija stabla naranči bacaju sjene na staze od bijelog kamena. Ovdje, u spokoju koji prekidaju samo cvrkuti ptica i blagi šum vjetra koji se probija kroz listove maslina, lako je zaboraviti da se nalazite usred užurbanoga mediteranskoga grada. Savršena ilustracija Grégove filozofije. Sobe nisu samo mjesto za spavanje – to je prostor za introspektivne trenutke. Zidovi, ostavljeni u izvornom stanju s vidljivim tragovima stoljeća, kombinirani su s namještajem izrađenim po mjeri i antikvitetima s lokalnih tržnica. 

U ranim jutarnjim satima, dok prve sunčeve zrake objasjavaju kamenite zidove klaustra, osjećate neobičnu tišinu – ne onu sablasnu tišinu praznog prostora, već onu ispunjenu prisutnošću prošlih života i priča koje su ovdje ispisane. Čak ni najmanji detalji nisu prepušteni slučaju. Rasvjeta u sobama prilagođena je prirodnom svjetlu, a prozori su ostavljeni bez zavjesa kako bi gosti mogli uživati u svitanju koje nježno obasjava kamene zidove. Mirisi lavande, ružmarina i limuna iz vrta dopiru do soba, stvarajući osjećaj povezanosti s prirodom. Obnovljeni i ponovno zasađeni kako bi ponovno povezali zgradu s tlom koje ju hrani, vrtovi su ispunjeni prirodnim mirisima više od 300 biljnih vrsta – od maslina i limuna do začinskog bilja i cvijeća. Smiraj ovog raskošnog vrta povremeno prekida zvuk vode koja polako teče niz padinu prema rimskim termama inspiriranima onima u obližnjem Cimiezu. Ovdje gosti prolaze kroz rituale starih Rimljana – počinju s toplim tepidarijem, prelaze u vrući kaldarij i završavaju u hladnom frigidariju, obnavljajući duh i tijelo kroz ciklus koji je preživio stoljećima. „Htjeli smo stvoriti prostor koji ne pruža samo opuštanje već i povezuje goste s poviješću i tradicijom ovog kraja“, objašnjava mi Grégo. Svodovi termi izrađeni su prema drevnim tehnikama koje omogućuju prirodno upravljanje kondenzacijom. „Pažljivo je uređen urezima koji usmjeravaju kapljice vode prema žlijebu, sprječavajući ih da padaju na pod“, uzbuđeno mi govori, ponosan na ove sitne, ali važne detalje koji pokazuju posvećenost autentičnosti iskustva. Kraj termi nalazi se i unutrašnji bazen, dok vanjski bazen, dug 20 metara, nudi pogled na brežuljke koji okružuju Nicu i mediteranski horizont u daljini.

Ali luksuz Hôtel du Couventa ne leži samo u estetici. Riječ je o filozofiji prostora koja prožima svaki njegov aspekt. Grégo je želio stvoriti hotel koji neće biti izoliran od zajednice, već će biti njezin sastavni dio. „Zajednica je srž svega što radimo“, kaže mi. „Ne želimo stvoriti otok luksuza odvojen od grada, već prostor gdje se susreću ljudi, ideje i tradicija.“ Ova filozofija oživljava svake subote, kad se dvorište hotela pretvara u živopisnu tržnicu. Lokalne obitelji, mali proizvođači i zanatlije dolaze sa svježim sirevima, domaćim vinom, ručno izrađenim suvenirima i maslinovim uljem iz okolnih sela. Gosti, umjesto da ostanu izolirani unutar zidova luksuza, imaju priliku susresti se s lokalnim stanovništvom, razmijeniti priče i sudjelovati u jednostavnim svakodnevnim trenucima zajednice. „Htjeli smo stvoriti mjesto gdje se brišu granice između putnika i domaćina. To nadilazi hotel koji služi isključivo za smještaj gostiju. Vizija je stvoriti prostor koji aktivno njeguje kulturu, osiguravajući da bogata baština i tradicije građene stoljećima nastave biti njegovane čak i u našoj odsutnosti“, govori Grégo dok mi opisuje kako se gosti i lokalci zajedno smiju i razmjenjuju recepte. „Naša je filozofija jednostavna: zajednica nadohvat ruke, privatnost u vašoj sobi.“

A ako se duša hotela ogleda u njegovim prostorima, onda je srce svakako njegova kuhinja. Restoran klaustra, smješten u nekadašnjoj samostanskoj blagovaonici, poslužuje jela koja su duboko ukorijenjena u terroiru Nice te nosi pečat lokalne autentičnosti i filozofije održivosti. Jelovnik se mijenja ovisno o sezonskoj dostupnosti namirnica, a većina sastojaka dolazi iz vlastite farme hotela, smještene u Touët-sur-Varu, gdje se uzgajaju voće, povrće, a 250 kokoši iz slobodnog uzgoja nesu jaja. „Filozofija iza naših jelovnika i gastronomskog iskustva temelji se na jednostavnosti i autentičnosti. Riječ je o stvaranju nečega što djeluje prirodno – nenametljivo, neplanirano i spontano. Želio bih ponuditi vrstu kuhinje koja se čini kao prirodan izbor. U Hôtelu du Couvent kuhanje nije samo hrana nego i ritual koji se prenosi stoljećima. To je tradicija koju svakodnevno poštujemo i moderniziramo, prilagođavajući se regiji koja se neprestano otvara svijetu.“

Na jelovniku se nalaze jela koja slave terroir Nice – sirovi amberjack poslužen s citrusnim notama i domaćim začinskim biljem, tradicionalni Barbajuans de la Roya, pržene pite punjene blitvom, rižom i ricottom te domaći njoki s pistouom, lokalnom verzijom pesta. Vinska karta, koja broji više od 3.500 boca, naglašava lokalne vinograde i male, organski certificirane proizvođače. Tako uz svako jelo gosti mogu otkriti jedinstvene okuse i arome koje odražavaju specifičnosti klime i tla ovog kraja, dok hotelska pekarnica, smještena u nekadašnjoj kuhinji samostana, svakodnevno peče svježi kruh od brašna mljevenog na licu mjesta. Pekari koriste tradicionalne metode, nastojeći oživjeti drevne recepte koji su nekoć činili osnovu prehrane redovnica koje su ovdje živjele. Tako se svako jutro miris svježeg kruha širi hodnicima hotela, podsjećajući na jednostavne užitke života koji su ovdje uvijek bili u središtu svakodnevne rutine. 

U središtu hotela smještena je i Herboristerija, stoljećima star dućan sa začinima koji su osnovale časne sestre, a koji danas vodi Gregory Unrein iz Nice Organica. To je mjesto gdje se biljke iz hotelskih vrtova koriste za pripremu custom-made tinktura, čajeva i prirodnih pripravaka. Pod vodstvom lokalnog travara, gostima se pružaju personalizirani tretmani, a isti se sastojci koriste i u restoranima hotela. „Htjeli smo oživjeti tradiciju samostanske herbalne medicine“, prenosi mi još jednom Grégo autentičnost svoje vizije s poštovanjem zajednice u kojoj se nalazi hotel. Ovdje se znanje prenosi ne samo riječima nego i kroz mirise, okuse te iskustvo.

Osim prostora za tijelo i duh, Hôtel du Couvent njeguje i intelektualnu stranu svojih gostiju. Unutar hotela smještena je knjižnica posvećena umjetničkom pokretu L’École de Nice, koji je obilježio povijest moderne umjetnosti krajem 1950-ih i 1960-ih. Knjižnica ne služi samo kao arhiv već i kao prostor za radionice, predavanja i suradnje s lokalnim umjetnicima. Gosti ovdje mogu sudjelovati u diskusijama, naučiti o povijesti pokreta i upoznati radove umjetnika poput Yvesa Kleina, Armanda i Bena. Očito je kako Grégo nije htio da hotel bude samo mjesto za spavanje i da je vizija bila ponuditi prostor za učenje, razmjenu ideja i inspiraciju, povezati goste s kulturnom baštinom Nice, ali i s njezinom suvremenom kreativnom scenom. Takav pristup znači da svaki boravak ovdje donosi nešto novo. Hotel redovito surađuje s umjetničkim školama iz regije, organizira izložbe i promiče kulturne projekte koji uključuju goste, lokalnu zajednicu i međunarodne posjetitelje, pa ćete se možda zateći u improviziranoj radionici keramike s lokalnim umjetnikom ili na predavanju o povijesti samostana i njegovoj ulozi u razvoju grada.

Dok prolazite kroz hodnike ovog hotela, zvuk vlastitih koraka odjekuje kamenim pločama, dok svjetlost, pažljivo usmjerena kroz prozore s debelim kamenim okvirima, stvara igre sjena na zidovima koji pamte stoljeća života i molitve. Ovo nije prostor za žurbu, već mjesto koje potiče na usporavanje, razmišljanje i povezivanje s prošlim vremenima. U takvom prostoru čak i svakodnevne aktivnosti poprimaju poseban karakter. Jutarnje kave, poslužene uz svježe pečeni kruh i džemove pripremljene od voća iz hotelskih vrtova postaju ritual, dok večeri često završavaju čašom lokalnog vina na terasi, s pogledom na svjetla Nice koja polako trepere ispod horizonta. U posljednjim satima dana, dok sunce polako nestaje iza brežuljaka, a zrak postaje gust s mirisima večernje vlage i cvjetova jasmina, Hôtel du Couvent otkriva još jednu svoju dimenziju. Klaustar, sada obasjan blagim svjetlom fenjera, pretvara se u prostor za večernje razgovore i tiha razmišljanja. Gosti se okupljaju uz čašu vina, a zvuci grada postaju udaljeni šapat. Zanimljivo je kako gosti, bez ikakve prisile, spontano prihvaćaju ovaj sporiji ritam života. Mobiteli ostaju odloženi u sobama, a razgovori se vode polako, bez žurbe. Čini se kao da prostor potiče dublju prisutnost, podsjećajući posjetitelje na to da ne moraju biti dostupni cijelo vrijeme, već da mogu jednostavno – biti. Ovdje nije riječ o luksuzu u tradicionalnom smislu. Riječ je o luksuzu vremena, prostora i mira, o mogućnosti da se zaustavite i ponovno povežete s onim što je bitno.