Otok razasut po svijetu i razglednica prošlih vremena

Negdje na pjenušavoj modroj površini Jadrana, nadomak staroga grada Korčule, leži otok Vrnik. Tih, samozatajan i satkan od bijelog kamena. Već pri prvom pogledu s broda doima se da more postaje sve prozirnije i mirisnije kako se približava obali. S jedva dvadesetak kamenih kuća nanizanih uz bistru uvalu i zelenilom obrubljenim stazama, Vrnik odiše umirujućom jednostavnošću. Čim se taksi-brodić približi obali, morski povjetarac donosi miris soli isprepleten s aromama tamarisa, kadulje i cvjetajuće brnistre. Kako se godišnja doba mijenjaju, zrak postaje prožet notama lovora, pitospore i čempresa, dok se ljeti može osjetiti slatkast trag smokava i oleandra. Na prvi pogled možda skroman, ovaj otok čuva bogatu riznicu priča i doživljaja.

Priroda je ovdje isklesala svoj savršen pejzaž u suradnji s vremenom i ljudskom rukom. Duge suhozidine i ostaci kamenoloma sada su obrasli makijom i borovima, tvoreći slikovit kontrast modrome moru. Uz obalu raste bujna purpurna bugenvilija, dok krošnje starih čempresa i borova pružaju ugodnu hladovinu iznad bijelih žalova. Vrnik nije tek slikoviti otočić; on je živi spomenik stoljetne simbioze čovjeka i kamena. Još od vremena antike ovdje se vadio kvalitetan kamen kojim su građene palače Rimskog carstva duž istočne obale Jadrana. Rimski patriciji tražili su ovaj kamen za gradnju svojih vila i gradova, a kroz srednji vijek i renesansu vrnički su majstori klesari izbrusili svoj zanat do savršenstva te je kamen odavde postao sinonim za čvrstoću i ljepotu. Štoviše, Vrnik je kolijevka dalmatinskog klesarstva: čak se priča da su brački klesari učili vještinu upravo od Korčulana s Vrnika. Upravo ovdje stoljećima su izvlačeni blokovi za koje mještani kažu da ga ima u cijelom svijetu. Zapisi kažu da je on na Stradunu, u Kneževom dvoru, ima ga, kažu, Splitska katedrala poznatija kao svetog Duje u Dioklecijanovoj palači, Šibenska katedrala, zgrada parlamenta u Budimpešti, vijećnica u Beču… No priča se i da je Aja Sofija djelomično izgrađena od vrničkog kamena, kao i da je ugrađen u Bijelu kuću u Washingtonu.

Dok je prije 40 godina na otoku stalno živjelo 55 ljudi, danas ih je samo šestero. Čak su i posljednji klesarski majstori odlučili ne provoditi zime na Vrniku, gdje osama i jaki vjetrovi vladaju otočkim krajolikom. Jer da bi se opstalo na otoku, potrebno je puno više od volje – treba biti vješt u svemu. Život na otoku traži snalažljivost, strpljenje i ruke koje znaju stvarati. Iako danas na Vrniku živi tek nekolicina stalnih stanovnika, kulturni život otoka bogatiji je nego što se na prvi pogled čini. Dominantna građevina u seocetu je mala crkva Gospe od Škoja (Gospa od Otoka), iz 1856. godine čija elegantna zaobljena apsida i danas svjedoči umijeću lokalnih klesara – kameni blokovi u zidovima tako su precizno isklesani da stoje složeni bez ijedne vidljive fuge. Odmah pokraj crkve stoji zgrada stare škole, nekoć prepune dječjeg žamora, a danas pretvorene u ljetnu izložbenu galeriju i dom Vrnik Arts Cluba. Upravo tu, tijekom ljeta, lokalni umjetnici i gosti održavaju izložbe slika i kipova, oživljavajući povijest i umjetnost otoka u kreativnom dijalogu prošlosti i sadašnjosti.

Ljeti, kad otok zaživi, održavaju se i poneke svečanosti: ponekad se može čuti dalmatinska klapa kako pod vedrim nebom u lučici pjeva tradicionalne pjesme koje se odbijaju od kamenih fasada. U tim trenucima, uz čašicu domaćeg likera od rogača ili ruže, posjetitelji imaju priliku osjetiti iskonski mediteranski duh i gostoprimstvo Vrnika. S druge strane otoka, u zaklonjenoj uvali Bufalo, gdje se more ljeska pod blagim svjetlom kasnog popodneva, krije se mala oaza umjetnosti i tišine. Ovdje je kipar Lujo Lozica stvarao svoje impresivne skulpture od kamena i mramora, čija zaobljena elegancija odražava samu bit mediteranske senzualnosti. Njegov atelje, smješten tik uz more, ljeti se pretvarao u svojevrsnu školu umjetnosti, privlačeći one željne kreativnog izražaja u okruženju gdje se vrijeme čini rastegnutim poput sunčanog dana na Jadranu. 

Premda maleno mjesto, Vrnik i obližnja Korčula privukli su kroz povijest i neke slavne goste – možda baš zbog te kombinacije skrovitosti i ljepote. Šezdesetih godina 20. stoljeća, nakon traumatičnog događaja, na Korčuli je mir pronašla Jacqueline Kennedy, a priča se da je uživala i u tišini malih otočića, pa tako i Vrnika, upijajući utjehu mediteranskog sunca i mora. Zna se da su se, primjerice, Beyoncé i Jay-Z zaljubili u Vrnik, a pogotovo u crkvu Gospe od Škoja u kojoj je Beyoncé, toliko očarana njezinom prekrasnom energijom, izvela a capela koncert za nekolicinu koja se tu našla. Samo u posljednjih par godina, osim nje, otočić su posjetili Woody Harrelson, Matthew McConaughey, tenisači Novak Đoković i Patrick Rafter, glumci Chris Rock, Aziz Ansari, dok se neke domaće zvijezde tu osjećaju već kao doma. Ako bih tražila neki catchy naslov, rekla bih da je Vrnik otočić na koje je stupilo najviše zvijezda po kvadratnom metru na svijetu.

Nije teško zaključiti zašto Vrnik toliko osvaja. Na otočiću bez automobila i dućana, čak i gastronomija ima onaj iskonski, domaći karakter – ali s daškom sofisticiranosti. Vrnik Arts Club, smješten u zgradi stare škole na samoj obali, ujedno je i otmjeni bistro koji spaja lokalne okuse s modernom prezentacijom. Sjedeći na njihovoj terasi, s nogama gotovo uronjenima u toplo šljunčano tlo plaže, život dobiva posebnu notu bezbrižnosti. Osim Arts Cluba, na Vrniku nema klasičnih restorana, izoliranost otoka diktira skromnu ponudu. No domaćini se snalaze: često će vas dočekati stol u dvorištu prepun domaćih proizvoda. Maslinovo ulje iz lokalnih maslinika, med od ružmarina i kadulje, rakija travarica prožeta biljem s otoka, pa čak i tradicionalne suhe smokve i hrskave kroštule, sve je to dio doživljaja. Okusi Vrnika nisu servirani na srebrnom pladnju luksuza, već na rustikalnoj drvenoj dasci autentičnosti – gurmansko iskustvo upotpunjeno mirisom mora i smirajem otočkog ambijenta.

Dok ljeto na Vrniku donosi vrhunac živosti, zima vraća tišinu. Ljetni mjeseci ispunjeni su suncem i posjetiteljima koji donose vrevu i smijeh – kuće se otvaraju, brodice pristaju, a svaki kutak otoka odjekuje životom. Djeca skaču s mula u more držeći se za ruke, stariji sjede u hladovini uz čašu vina, a cvrčci neumorno pjevaju pod žarkim nebom. Nasuprot tome, zimski dani su mirni i osamljeni; tek pokoji stanovnik ostaje na otoku dok bura i jugo naizmjenično šibaju obalu. Već s kasnom jeseni Vrnik utihne – do studenoga se zatvore škure na većini kuća, a vrtovi obavijeni trsjem i bugenvilijama utonu u san… Do sljedećeg ljeta.