Magija života na farmi Kumparička

Iako je bilo još rano za doživjeti istarsku farmu kroz zlatne nijanse ljeta kakve servira svojim gostima tijekom sezone, pred-proljetno velikodušno sunce nagradilo nas je te nedjelje kada smo snimali Kumparičku. Dan je započeo u zajedničkoj kuhinji, srcu kuće obitelji Winkler, „Harvest Moon“ Neila Younga zapečatila je moj osjećaj da se nalazim na pravome mjestu, u pravo vrijeme (i očito s pravim ljudima). Istovremeno, u štali par stotina metara dalje, u rodilištu se odvijao dinamični rasplet – natalitet se upravo povećao za nekoliko novih članova, a energični urlik tek rođene kozice osvijetlio mi je onu poznatu – a miracle of birth. Stado koza sad je okvirno brojilo njih dvjestotinjak, što znači jednako toliko razloga za proizvodnju vrhunskog ekološkog (redovito i nagrađivanog) sira, što se zapravo posljednjih 17 godina ovdje na farmi Kumparička i događa.

Tata Aleš i mama Saša bili su mudri kad su iz Slovenije život preselili u ovu stanciju, a za Titu i Bora to je značilo odrastanje u zagrljaju čiste prirode, okruženi „luksuzom novog doba“, složit će se mnogi. „Naši roditelji u pravo su nas vrijeme izvukli iz grada i pokazali nam život koji smo zavoljeli, tako da se kasnije nikad nisu morali truditi zadržati nas ovdje, prije će nas se teško riješiti“, govori mi šarmantna Tita, koja se nakon studija filozofije u Ljubljani odlučila vratiti na Kumparičku i nastaviti ono što je tata Aleš prije desetak godina započeo kao Konobu Primitivo, restoran otvorenog tipa na farmi. Jako mi se svidio ovaj dio filozofije u njezinom životu. „Tema mog diplomskog rada bila je okusi filozofije iliti kako promatrati filozofiju kroz gastronomiju i obrnuto. Često kažem da tu na farmi imam o puno više toga za filozofirati nego da sam ostala u gradu. Gdje god da sam bila, uvijek me privlačio rad s rukama i s ljudima, možda sam mogla odabrati nešto specifičnije u jednom ili drugom smjeru“, razmišlja Tita naglas, kojoj se, kako zaključuje, ipak sve na kraju savršeno spojilo kroz kuhanje, gdje i najviše dolazi do izražaja njezina kreativnost. „Nisam baš talent za neku klasičnu umjetnost, ali hrana je umjetnost za svih pet osjetila.“ „Pogotovo kad vam ju serviraju u sklopu iskustva Kumparička Table, pomislim naglas.“ 

Dugačak drveni stol postavljen u vrtu, tik uz staklenik, okuplja dvadesetak ljudi koji unaprijed rezerviraju svoje mjesto. Iskustvo počinje u 19:00 obilaskom farme koji vodi uvijek netko iz obitelji; upoznavanje sa životinjama i proizvodnjom sira, degustacija proizvoda iz sirane, nakon čega gosti sjedaju za stol, svi u isto vrijeme kao jedna velika obitelj dok uz zalazak sunca kreću pristizati sljedovi „poštene hrane“, kako kaže Tita, svježe ubrane iz vrta, tog dana. „Kroz naše gastronomske večeri želimo ljudima pokazati što se sve može napraviti te kakvu širinu okusa nude kozje mlijeko i sirevi u kombinaciji s drugim namirnicama“. S obzirom na to da joj je vrt velika inspiracija, svake godine nastoji iskoristiti maksimum svega što iz njega naraste, „bilo kroz svježu konzumaciju ili konzervaciju, fermentaciju i slično“. Prisjeća se Tita i kako zapravo tati pripisuje poticaj za kuhanjem: „Krenuo je s lekcijama kad sam imala tek šest godina – mislim da sam tada napravila prvi bolonjez, koji mi je još uvijek jedan od najdražih. I da, mislim da je Winkler bolonjez najbolji iako ga svatko od nas pripremi pomalo drukčije.“

Dok šećemo farmom, redovito me iznova dolaze pozdraviti Edo, Mimi i Lava, bijeli čupavi šarmeri svoje (pseće Maremmano-Abruzzese) vrste. Provjeravaju je li sve u redu u nadi da će ugrabiti dodatno maženje. Tako bih i ja da sam čuvarica ove stancije, pomislim dok mi se među noge plete mezimica imanja, jazavčarka Lilou koja se, otkrit ćemo kasnije kroz snimanje, pokazala kao izvrsna asistentica. Pri povratku u kuću, gdje se lijeno rastežu Ronja, Norman i Vronski, seoske mace koje nitko nije trebao nagovarati na useljenje ovamo, dobra glazbena playlista (baš po mom guštu) nastavlja se s „The Band“, a za nas ju bira Bor. „Glazba je za mene jako bitna, mislim da je to moj glavni način izražavanja emocija. Ljeti se brinem da glazba svira skoro konstantno, a pogotovo za vrijeme večere. To je isto produkt mojih roditelja, koji imaju izniman ukus za glazbu, tako da sam to najvjerojatnije od njih pokupio. Stvarno mislim da je to najviša razina umjetnosti i vidim kako se mijenjam zajedno sa žanrovima koje slušam.“ Znajući da studira ugostiteljstvo i hotelijerstvo u Ljubljani, pitam ga kako život u gradu. 

Odgovara mi sa smiješkom da jedva čeka povratak na Kumparičku, svaki put. „Najljepši dio je sloboda i činjenica da ne moram živjeti u stambenoj zgradi, u nekom gradu, a i ta dinamika rada; smatram se nekim hibridom koji ima rad u rukama i u glavi, tako da mi je lijepo što na stanciji mogu biti aktivan u oba smjera. Život na farmi zapravo nije jedino što poznajem, ali mi je jača strana“, govori Bor, priznajući u tom trenu kako se u budućnosti definitivno vidi okružen prirodom i životinjama. „Možda čak i negdje gdje ima više travnjaka i pokoji potok“, zaključuje humorom, pritom misleći na neumoljiv kamen koji vlada Istrom. 

Vito Garp i Sleepy Joe, tri prekrasna konja, njegova su briga i najljepši dio života na farmi koji mi izdvaja. „Jašem otkad znam za sebe, a dok smo bili klinci, sestra i ja doslovno bismo svugdje išli na konjima“. „I do dućana?“, pitam kroz šalu. „Čak i do dućana“, odgovara mi ozbiljno. Prisjeća se i kako je u djetinjstvu dane provodio u šumi, sâm ili s prijateljima, a dobar dio vremena i na ranču barba Tone u susjednom selu, što je oblikovalo njegov odnos s konjima. „Mogu reći da mi ta raznolikost odgovara. Na farmi ne postoji dio posla koji nisam obavljao, pogotovo što se tiče koza, drugih životinja i turističkog aspekta stancije.“ Tita se nadovezuje činjenicom da joj Bor pomaže i s pripremom hrane jer, za razliku od nje, kako priznaje, ima više iskustva u profesionalnoj kuhinji. „Dok sam ja na faksu filozofirala, on je u sklopu svojih studija odradio praktični dio kuhanja, a osim toga, radio je i u ljubljanskom Tabaru.“ Pravilo je da su dvije glave pametnije od jedne pa iako se ponekad jave bratsko-sestrinske tenzije i probudi natjecateljski duh, to je dobra motivacija na duge staze, kako smatra Tita. „Definitivno se nadopunjujemo, tamo gdje sam ja slabija, Bor je puno jači, i obrnuto. Drago mi je da je svake godine iskusniji i spremniji pomoći – nije za zanemariti da ima tek 20 godina!“ 

Ciklusi na farmi pišu svoje dinamike. Za razliku od jesenskih usporavanja i smanjivanja obveza, čak i s kozama, „jer se dame pripremaju za porodiljni pa daju i manje mlijeka, a sezona mužnje završava krajem listopada“, kaže Tita, „zima donosi potpuni mir i vrijeme „filozofiranja“ za kompjuterom ispred kamina.“ Otkriva mi i da joj je proljeće osobno najdraže, a kod njih zna početi već u veljači. „Priroda se budi, dani su dulji i sunce nas grije. Tada je štala puna malih jarića koji daju osjećaj nove životne energije koja se budi na farmi.

Konačno se ulovimo svih projekta koji su nam na to-do listi tijekom mokrih i sivih zimskih mjeseci.“ No ljeto je doba za puni pogon obitelji Winkler. „Kad je period redovitih večera u tijeku, prva stvar koju svako jutro napravim jest – zamijesim kruh, nema boljeg od tople focaccie navečer!“ I dok to izgovara, gotovo da mogu namirisati topao kruh. Govori mi da je svaki dan na farmi uvijek malo drukčiji, dok se prilagođavaju rasporedu koji im određuje priroda, iz mjeseca u mjesec. Isto je i s jelovnikom koji priprema. „Kako nemamo nikakvu „dostavu robe“, osim onoga što dolazi iz vrta, moram se prilagoditi onome što se taj dan ubere. Zato na neki način planiram menu već u rano proljeće, kad biramo sjemenke koje ćemo posaditi u zemlju.“ U snalaženju s onim što ima u vrtu pronalazi kreativnu slobodu.

Također, upravo se vratila iz Meksika, a ja se sjetim pitati ju za carameeeel, namaz koji je ona osmislila, inspiriran meksičkom slasticom koja se zove cajeta. Taj je mliječni dragulj postao pravi hit na farmi. „Budući da se priprema na bazi mlijeka, nema onaj klasičan sladak okus karamele, nego podsjeća na slatko mlijeko koje mi je tata pripremao kad sam bila mala i bolesna. Super je sam po sebi, a odlično se spaja s našim sirevima. Iako je glavni sastojak isti, raspon okusa toliko je širok. Super je i za razne kolače i torte, kekse ili čak samo pomiješan u kavu, a i na krišku jabuke kad je kriza za slatkim u našoj kući.“

Dvoje mladih ljudi, Bor na početku dvadesetih, Tita pri kraju, zanimljiv su pogled u budućnost, slobodni od očekivanja i nametnutih pravila, slobodni od zagušljivih gradova, zadovoljni životom, ovdje na farmi. „Obožavam mir koji ovdje imamo. Ima dana kad mogu leći u travu na sunce i znam da neće biti nikakve buke i nikakvih smetnji. Obožavam imati pse ovdje i promatrati ih kako se slobodno kreću iako se većinu vremena samo izležavaju…“, govori Tita.

Pomislim u sebi kako su roditelji ovdje napravili jako dobar posao. Pitam Bora što misli o tome. „Siguran sam da smo jako posebna obitelj, i to stvarno mislim, najiskrenije“, govori mi, pritom ne želeći ispasti hvalisav i pun sebe. U potpunosti ga podržavam u tome. „Njihov odgoj oblikovao nas je u nešto što je teško opisati, stekli smo neku vlastitu, neovisnu, sposobnost razmišljanja.“ „Aleš i Saša posebni su karakteri“, nadovezuje se Tita te nastavlja: „Oboje su jako vješti u komunikaciji s ljudima iako su to profesionalno primijenili na druge načine – Saša kao psihijatar – a za Aleša niti kao mala nikad nisam znala jednom riječju opisati što radi, a mislim da ne znam ni sad“, duhovito završava.

Sunce je već zalazilo nad selom Cokuni, tek dvadesetak kilometara od Pule. Bilo je vrijeme za zaključiti ovu priču. A ja sam već počela razmišljati kad ću na ljeto ponovno doći, i sjesti za njihov Kumparička Table.