Adolescence je wake-up call o rasprostranjenoj incel kulturi koji nam je trebao

Netflixova mini-serija Adolescence, koja je debitirala 13. ožujka, brzo je privukla pažnju ljubitelja true crime dokumentaraca i kriminalističkih drama. Na prvi pogled, radnja – dječak ubija školsku prijateljicu – djeluje kao još jedna priča o vršnjačkom nasilju, ali se ubrzo razvija u nešto mnogo složenije. Serija nas ne vodi kroz klasičan narativ krivnje i kazne, već nas uvlači u složeni fenomen ljudske percepcije zla: je li ono urođeno ili je tek posljedica niza mikrosituacija, društvenih interakcija i digitalnih utjecaja?

U središtu priče nalazi se dječak koji ubija školsku kolegicu, ali suštinsko pitanje koje serija postavlja nije zašto je to učinio, već kako je moguće da je to učinio? Ne u smislu proceduralnog istraživanja, već kroz prizmu percepcije zločina i načina na koji ga društvo konstruira. Adolescence dekonstruira mit o „savršenom zločincu“ kao jasno određenoj figuri – umjesto toga, zločin se događa u prostoru fluidnosti identiteta, u digitalnom limbu u kojem nasilje postaje dio performativne igre moći među djecom.

Serija pokazuje kako nasilje među mladima nije samo čin, već proces, niz suptilnih mehanizama dominacije, psihološkog podčinjavanja i socijalne isključenosti.

Ti se procesi odvijaju gotovo neprimjetno, sve dok ne eskaliraju u nešto što društvo prepoznaje kao “stvaran problem”. Način na koji djeca u seriji međusobno komuniciraju, koriste jezik, internetske sadržaje i hijerarhijske odnose prikazuje fenomenologiju nasilja u njegovom najsirovijem obliku – ne kao izoliran događaj, već kao kontinuirani proces oblikovanja identiteta kroz surovost i moć. Kao gledatelji, primorani smo promatrati ovaj proces bez mogućnosti distanciranja. U tom smislu, Adolescence je neugodan komad fikcije koji djeluje stvarnije od mnogih dokumentaraca jer oživljava i u prvi plan stavlja strukture koje često ne želimo vidjeti.

Netflix

Adolescence vizualno balansira između dokumentarističkog realizma i stilizirane filmske estetike, dodatno pojačavajući osjećaj nelagode i autentičnosti priče. Kamera često koristi ručne, gotovo voajerske kadrove, podsjećajući na true crime dokumentarce, dok hladna, prigušena paleta boja i minimalistički osvijetljeni interijeri stvaraju atmosferu tjeskobe i otuđenosti. Ovo nije običan triler, niti klasična drama o odrastanju, već djelo koje precizno secira našu digitalnu stvarnost i postavlja neugodna, ali nužna pitanja o tome kako se formiraju i radikaliziraju mladi umovi.

Gledajući je, osjetila sam istovremeno bijes, nemoć i osjećaj neodgodive potrebe da razgovaramo o temama koje prečesto ignoriramo.

Serija nas vodi duboko u online prostore koje odrasli rijetko istražuju – forume, Discord servere, zabačene kutke interneta gdje se mladi oblikuju u odsustvu roditeljskog ili društvenog nadzora. I tu stvari postaju zaista uznemirujuće. Ova serija nastala je kao odgovor na porast nasilnih zločina među mladima u Velikoj Britaniji. Kreatori serije, Stephen Graham i Jack Thorne, željeli su istražiti motive koji stoje iza ekstremnih nasilnih djela mladića prema djevojčicama. Thorne je dodao da su željeli “pogledati ravno u oči muškog bijesa” i ispitati utjecaj javnih ličnosti poput Andrewa Tatea na dječake.

Erin Doherty, koja tumači psihologinju Briony Ariston, istaknula je važnost ljudske interakcije i razgovora koje serija potiče: “Sada više nego ikada osjećam koliko je važno uključiti se u ljudski kontakt i razgovor. Ova serija ne nudi odgovore, ali postavlja mnoga prava pitanja. Ovo je toliko složeno. Sve čemu se možete nadati jest da umjetničko djelo stvori efekt vala, a mislim da smo to postigli s zastrašujućom temom koja će postati još složenija ako se ne suočimo s njom.” Premijer Starmer izjavio je da je seriju gledao sa svojom djecom, 16-godišnjim sinom i 14-godišnjom kćeri. Na pitanje podržava li njezino prikazivanje u parlamentu i školama, odgovorio je: “Ovo je snažna drama. Nasilje koje mladići čine pod utjecajem sadržaja s interneta postalo je ozbiljan problem. To je odvratno i moramo se tome suprotstaviti.”

U seriji, dječaka odbija djevojčica koja mu se sviđa, a ona ga naziva incelom, što postupno dovodi do eskalacije. Na prvi pogled, čini se da je cijela situacija rezultat njezina odbijanja, ali zapravo se prikazuju dublje frustracije zbog nesigurnosti koja se transformira u mržnju. Reakcija na odbijanje i etiketa „incela” otkrivaju nesvjesni strah od gubitka “muškosti”, koju on smatra nečim što mora biti potvrđeno izvana, kroz tuđe prihvaćanje, posebno od žena. Njegovo ponašanje, koje kulminira agresivnim ispadima prema psihologinji i frustracijama prema ženama, pokazuje kako nesigurnost može postati toksična i izravno se projicirati na žene. Njegovi stavovi, oblikovani vanjskim normama koje je upio s društvenih mreža, nisu utemeljeni u njegovoj obitelji, jer se kod kuće, posebno s ocem, ne suočava s takvim modelom.

Psihologinja pokušava razjasniti što za njega znači biti “muškarac” i kako vidi žene. Kroz tu dinamiku, serija osvjetljava opasnosti manosfere (online prostora koji okuplja mizogine muškarce) i njezin utjecaj na mlade ljude. Ovaj prostor, prepun mržnje, nesigurnosti i ideološkog nasilja, postavlja temelje za ozbiljan društveni problem, koji je sve prisutniji među mladima. Toksična muškost i incel kultura mogu pridonijeti eskalaciji nasilja prema ženama, pa čak i femicidu, jer podržavaju ideje o “osvetničkom” nasilju protiv žena.

Od algoritama koji favoriziraju ekstreman sadržaj do influencera koji promoviraju opasne ideje, Adolescence pokazuje kako se digitalni svijet ne svodi samo na TikTok trendove i meme kulturu. Internet je postao teren na kojem se mladi oblikuju, a mi često nemamo pojma što zapravo gledaju, što im se plasira i kako to utječe na njihov razvoj. Znamo li uistinu koje YouTube kanale prate? Kakve poruke primaju dok beskrajno skrolaju? Jedan od naročitih problema koji je sve prisutniji jest i ekspanzija toksičnih podcasta koje vode muškarci – sadržaja koji naizgled počinje kao zabavan, poučan i „nevin”, ali često promiče stavove koji podržavaju mizoginiju, nasilje i patrijarhalne norme. Ovi podcasti, koji se često predstavljaju kao “muško zajedništvo”, omogućuju stvaranje zajednica u kojima mladi muškarci razvijaju iskrivljene poglede na muškost, žene i društvene uloge.

Ono što serija ne nudi jesu laka rješenja – jer ih ni nema. Ali ono što pruža jest snažan poticaj za razgovor i suočavanje s činjenicom da ignoriranje ovih tema više nije opcija. Možemo razgovarati o odgovornosti platformi, edukaciji roditelja, regulaciji sadržaja, ali prije svega moramo shvatiti da je ovo naš problem. Ne samo problem djece koja odrastaju u digitalnoj eri, već i nas koji smo im takav svijet ostavili.