Razgovarali smo s Nebojšom Slijepčevićem o radu, nagradama i „teškim" temama

Postoje ljudi koji mijenjaju svijet vikom, i postoje oni koji ga mijenjaju u tišini. Ili barem filmom o šutnji. Nebojša Slijepčević već godinama piše najvažnije fusnote hrvatskog filma – od Gangster te voli, preko filma Srbenka, pa do Čovjeka koji nije mogao šutjeti, filma koji je ove godine pokupio sve moguće nagrade, i dok ovo pišem, držim mu fige za Oscara, za koji je nominiran. A onda je tu Arijana Lekić-Fridrih, čije Tihe mise nisu samo performans nego i subverzivna upornost u razotkrivanju društvenih konstrukata, patrijarhata i svega onoga što bi se najradije pravilo da ne postoji. Ona stoji usred Zagreba i šuti, on snima film o čovjeku koji to nije mogao.

Je li to aktivizam ili samo ono što su oduvijek radili, nesvjesno i bez velikog plana? Htjela sam ih spojiti. Ne zato što se ne poznaju – poznaju se predugo i predobro. Ne zato što se nadopunjuju – već godinama to rade, ponekad i na istim scenarijima. Nego zato što me zanimalo što će se dogoditi ako pozovem Arijanu „u pomoć“, ako postanem i voajer, ubačeni glas s margine, dok će na moja pitanja njih dvoje vrtjeti priču o filmu, aktivizmu, šutnji i vikanju. Čovjek koji nije mogao šutjeti mene je osvojio odmah, na prvo gledanje, u pulskoj Areni, na Pula Film Festivalu. Bilo je to najnapetijih 13 minuta iako smo svi znali kako film završava. Trinaest minuta svih boja i emocija, sjedenja na rubu stolca ispred tog najvećeg platna, u rimskom amfiteatru. U trenucima filmske tišine moglo se čuti zrikavce koliko je Arena bila tiha. Stvarno veliki kratki film. Moćan. Sličan osjećaj, istog intenziteta imam kad gledam Arijanu kako se subotama suprotstavlja nepravdi na glavnom zagrebačkom trgu. Sama, žena, nasuprot hrpe muškaraca. Jedne davne subote i ja sam, zajedno s drugim ženama, stala uz nju. Osjećaji koji su me tada preplavili možda nisu bili isti, ali su me jednako uzdrmali kao i u pulskoj Areni. Nakon takvih trenutaka ponekad imam osjećaj da takvi radovi, takva umjetnost čini društvo boljim. „Imate li vi takav osjećaj, dojam?“, pitala sam ih oboje. „Moj posao filmskog autora, koji je javno financiran, ima društvenu dimenziju“, počeo je Nebojša i nastavlja: „Nisam tu da zabavljam ljude, nego da stvaram priče koje su ovoj društvenoj zajednici potrebne.

Photo: Sanja Jagatić

Sličnost vidim u novinarstvu: novinar izvještava ne o onome što voli, već o onome što smatra važnim, o stvarima koje javnost mora znati. Isto je i s filmskim stvarateljem: nije važno volim li raditi filmove o teškim temama, to je moj posao. Moj zadatak je da se bavim ozbiljnim temama na način koji nije zamoran, koji je komunikativan i potiče na razgovor. “ Arijana se nadovezuje: „Za mene je važno da umjetnost bude apel na zdrav razum i da sprječava eroziju društva, koja se, nažalost, događa. U mom slučaju, fokusiram se na prava žena jer je to nešto što mi je blisko.“ Arijana zaključuje svoj odgovor na to pitanje nečim što osobno podržavam. Politika je u svakoj pori naših života; od visine troškova života, cijena namirnica do toga tko nam kroji radno vrijeme i uvjete rada vrtića. Tako da me Arijanin završetak odgovora, unatoč oštroj i neumoljivoj stvarnosti, na neki čudan način i razveselio: „Mislim da je odgovornost svakog umjetnika baviti se društvenim pitanjima. Svaka umjetnost je politička, to je moj stav. Čak i kad umjetnik nije svjestan toga, ponekad se kroz umjetnost propagira status quo, a ponekad se to izaziva.“ Nisam mogla ne pitati Nebojšu: „Što kada dobiješ Oscara?“ Odmah me ispravio – ako! „Iskreno, ne znam. Moj dojam je da mi se život neće bitno promijeniti. Ali vidjet ćemo. Nisam bio u toj situaciji i ne poznajem nikoga tko jest. Zapravo, nitko odavde nije bio u takvoj situaciji pa je teško uopće govoriti o tome“, istovremeno realno i skromno govori Nebojša i jako mu je stalo objasniti situaciju jer, budimo realni, trenutačno je u Hrvatskoj pomalo frenetična atmosfera oko njega, cijele ekipe i filma. Kao da je nogometno ili rukometno prvenstvo, Ivanišević igra ili Kostelići još uvijek skijaju. „Ono što stalno ponavljam – i što možda zvuči očito, ali vrijedi naglasiti – je to da film nije natjecateljski sport. Sve te nagrade… ja za njih zapravo nisam napravio ništa. Napravio sam film prije gotovo godinu dana i nakon toga sam se bavio drugim stvarima. Nije to kao u rukometu, gdje odigraš dobru utakmicu pa osvojiš trofej. Ja za Oscara ne radim ništa.“ – „Ali, ali“, govorim i on je još slikovitiji:

„Mogao sam umrijeti prije godinu dana i film bi opet bio tu, nastavio bi svoj put. Zato se ne identificiram s tim – nisam ja u utrci, nisam nominiran ja osobno. Film ide svojim putem, a ja radim neke druge stvari.

Naravno, ljudi me stalno podsjećaju na to, tako da mi je nemoguće potpuno zaboraviti na to. Ali, iskreno, više sam koncentriran na novi scenarij.“

U međuvremenu saznajem da će Nebojša prema romanu Kristiana Novaka Črna mati zemla snimati istoimeni film. I da, sve što on govori ima apsolutno smisla. „U mom slučaju, možeš imati sve nagrade ovog svijeta, ali ako ti idući scenarij ne valja, nitko ti neće reći: ‘Evo, snimi loš film samo zato što si dobio Oscara za prošli.’ Morat ćeš opet dokazati da vrijediš. Nitko ti ništa ne poklanja samo zato što si dobio nagradu.“ Kako je to izgovorio, odmah sam pomislila na silni pritisak koji postoji, a sigurno ga i on osjeća. Mislim kako nije niti posve svjestan da su sve oči Hrvatske uperene u njega i glumca Gorana Bogdana. „Iskreno, nisam siguran da postoji igdje ovakav poseban hype, ovo dosad nisam doživio. Iskreno sumnjam da je ijedan redatelj kratkog igranog filma ikad, igdje doživio nešto slično. Nezamislivo mi je, recimo, da bi netko u Njemačkoj dobio ovu nominaciju i završio na naslovnicama svih novina. To se jednostavno ne događa s kratkim filmovima. Moj film je, uz to, i francuski – odnosno, manjinska koprodukcija – i sada je nominiran za Césara kao francuski film. Kada smo osvojili Zlatnu palmu u Cannesu, samo su jedne francuske novine to objavile, i to tek u sklopu većeg teksta o filmovima. Naše su ime stavili negdje dolje, usputno, jer ipak je riječ o kratkom metru. Mislim da ovo nacionalno veselje i uspjeh više govori o svima ostalima, a najmanje o meni.“ Ok, prošli smo uzbuđenje, nominaciju, cijeli hype koji se događa oko filma, no što je s važnim i bitnim stvarima u životu? I Nebojša i Arijana vode neke svoje svakodnevne živote, ali stvaraju izuzetne radove, i najvažnije – djeluju. „Gledaj, ja sebe ne smatram aktivistom, i to je jednostavno tako“, govori nam Nebojša, no Arijana odmah uzvraća i govori mu kao da ga pomalo zeza: „Ali odabrao si tešku i izuzetno važnu temu.“ „Da…“, kao da se morao na neki način „objasniti“:

„Raditi filmove o nevažnim temama uvijek mi se činilo besmislenim. U svakom slučaju, ako se već baviš filmom, onda je logično da te zanimaju priče koje nešto znače.

Postoji taj trenutak kad vidiš priču i odlučiš hoćeš li ju ispričati ili ne.“ Arijana mu nastavlja postavljati pitanje (i nekako mislim da je sada ovo tempo kojim ćemo nastaviti ovaj razgovor: njih dvoje igrajući ping-pong, a ja slušajući): „Je li to hrabrost ili jednostavno tvoja unutarnja potreba da ju preneseš?“ Nebojša, uz malu stanku, objašnjava: „Iskreno, ne vidim to kao pitanje hrabrosti. Hrabrost pretpostavlja neku vrstu opasnosti. No, iskreno, ne osjećam da radim nešto što me dovodi u opasnost. Kad sam se susreo s tom pričom, vidio sam u njoj nešto univerzalno, nešto što odgovara mojim vrijednostima – koje bih, iako sam ateist, mogao nazvati istinski kršćanskima.

Možemo, naravno, razgovarati o tome zašto se moj film doživljava kao hrabar, ali mislim da je pravi problem u nekoj vrsti kolektivne autocenzure.

Živimo u društvu u kojem vlada strah, i to na svim stranama – i lijevoj i desnoj. Desnica se još uvijek boji zbog ratne prošlosti, ljevica također često osjeća strah. To je strah koji dolazi iz povijesti obilježene nasiljem, u kojoj su se ljudi ubijali zbog, u konačnici, nebitnih razlika. I upravo u tom kontekstu, čini mi se, moj film pronalazi svoje mjesto.“ Arijana nas podsjeća na grozne stvari koje su se događale zbog umjetničkih djela: „U Nizozemskoj i Francuskoj ubijali su ljude zbog krive karikature, čak i pola redakcije. Ako se takve stvari događaju tamo, što onda možemo očekivati ovdje?“ I nastavlja: „Ti temu možda doživljavaš na jedan način, i ja također, ali neki ljudi ipak ju vide kao nešto partikularno, usko definirano. Čim se ističe nacionalnost likova i cijela ta situacija, jasno je da se otvara prostor za različite interpretacije.“

Nebojša odgovorom stavlja stvari u jednu drugu, mogla bih reći, bazičnu perspektivu: „Pričamo o reakcijama, komentarima i meni je to sasvim u redu. To je društveni dijalog. Ponekad može biti grub, ponekad netko kaže nešto provokativno, ali dokle god smo u domeni razgovora, to mi se čini normalnim. Ja mogu nešto napraviti, a netko drugi ima pravo napisati svoje mišljenje o tome. Po meni, to je sasvim normalno funkcioniranje društva. Problem bi bio da se nekome uskraćuje pravo na izražavanje ili da postoji neka vrsta cenzure, ali ja to nisam osjetio.“ Arijana nastavlja, ide korak dalje: „Mislim, koliko ti smeta kada te ljudi često ispituju o tvojoj nacionalnosti? Znam da je to pitanje koje se postavlja posvuda, ali ipak – zoveš se Nebojša Slijepčević.“ „Podrijetlo, znaš, to je ono ključno“, započinje svoj odgovor Nebojša: „Kao da ono određuje sve – hoće li moji filmovi biti smatrani dobrima, smijemo li se veseliti njihovom uspjehu ili mi se nešto zamjera. Kao da se u krvnim zrncima krije ključ svih naših namjera. Moj problem s tim je što se ne uklapam. Rekao bih da sam po tom pitanju – nebinaran. Ne uklapam se u tu nametnutu dihotomiju Hrvati vs. Srbi, koja, iskreno, ni ne postoji.

Zapravo, mislim da sam tipičan Hrvat. A što znači biti tipičan Hrvat? To znači da mi je jedna baka bila Srpkinja, jedan djed Bosanac, a oba djeda domobrani – s tim da je jedan od početka rata radio za Partizane, a drugi je 1944. lukavo promijenio uniformu i prešao na njihovu stranu. To je, po meni, tipična hrvatska priča. Volio bih vidjeti nekoga tko nema u obitelji nikoga tko je Srbin ili nešto drugo. Ali, naravno, ime mi odmah daje neki „ključ“. Mama mi je dala ime Nebojša da se slaže s imenom mog brata Siniše, a svi su uvjereni da u tome leži neka dublja priča. Jer u tom binarnom svemiru ne postoji mogućnost da je ime išta drugo osim oznake nacionalne pripadnosti.“ „Odrasla sam s Nebojšom i zapravo sam ga upoznala jako rano“, započela je Arijana novo poglavlje razgovora. „Nebojša je pokrenuo serijal Direkt zajedno s malim timom ljudi. Tematika koju je on birao uvijek je bila specifična jer je često odabirao teme koje su bile uistinu relevantne. Dok su drugi možda birali teme koje bi bile popularnije ili lakše probavljive, „Direkt“ je često bio interesantniji jer se bavio stvarima o kojima se inače nije puno pričalo. Sjećam se da je obrađivao  teme poput stambenih zajednica, domskih ljetnih, stvari koje nisu postale društveni dijalog, ali su bile bitne za pokrenuti razgovor. Direkt je na kraju postao ne samo relevantan već i izuzetno uvažen, baš zbog tih neobičnih, ali važnih tema.“ „To ljeto kada smo smislili kako napraviti film Gangster te voli, cijela Hrvatska je tada pričala o jednoj važnoj temi“, povlači paralelu Nebojša. „O Big Brotheru, koji ja nisam gledao. Ali ga nisam mogao izbjeći. U tom Big Brotheru dogodila se neka zabranjena ljubav između Hrvatice i Srbina. Što je obične ljude tada mučilo, o čemu se pričalo na nedjeljnim ručkovima od Zagreba do Bijelog Manastira i od Dubrovnika do Pule? O zabranjenoj ljubavi između Srbina i Hrvatice. U Gangsteru sam jednostavno odlučio – ok, to ljude zanima.“

Photo: Sanja Jagatić

Način na koji Nebojša obrađuje teme, a i bira ih, možda njemu dolazi prirodno, no nama, koji gledamo njegove uratke, jasno je da se radi o velikom talentu i o redatelju, umjetniku koji je društvu potreban jer ga čini boljim. „Jesi li ikad mislila, znala ili osjećala da je Nebojša predodređen za velike stvari?“, pitala sam Arijanu, na Nebojšinu očitu nelagodu i užas. „Ja sam to uvijek osjećala, ali to me strašno smetalo. U mojoj glavi, ljudi koji su predodređeni trebaju biti čisti, jednostavni. I to me smetalo jer tijekom života često sam razmišljala o tome koliko je bilo previše komplikacija u njegovom životu.

Ostatak intervjua pročitajte u tiskanom izdanju Vogue Adria koji vas od sutra čeka na kioscima.