Ako vam nedostaju ženske rock zvijezde, oduševit će vas Chloe Slater

Kad je glazba u pitanju, volim vjerovati da sam poprilično otvorenog uma – poslušat ću svaki prijedlog svojih prijatelja i zaista volim izvođače različitih žanrova. Ipak, jedan žanr osvojio je moje tinejdžersko srce prije više od deset godina i još uvijek čvrsto drži tron, a to je indie rock. Ne znam u čemu je stvar, ali četrnaestogodišnja Sonja zaista je imala sjajan glazbeni ukus (pogotovo u usporedbi s doista neslušljivim izvođačima koji su ispunjavali moje playliste tri godine kasnije). Djelomično to pripisujem činjenici da su tada bendovi poput Arctic Monkeysa i The Neighbourhooda bili na vrhuncu popularnosti te da je to bio početak mog post-directioner bunta, kada sam postupno otkrivala Nirvanu, Paramore i druge rock bendove. Sada se ovoj glazbi rado i često vraćam, i to ne iz nekog nostalgičnog razloga, jer je ne povezujem samo s jednim vremenskim razdobljem. Ove bendove slušala sam godinama, neprekidno. Što da kažem? Nije bila samo faza.

S obzirom na to da očito vjerujem u superiornost alternativnog i indie rocka, možete samo zamisliti moje oduševljenje kad sam otkrila Chloe Slater. Ne samo da je novo ime na indie rock sceni, nego je i djevojka! Čini mi se da su muški vokali dominantniji na rock sceni, ili barem u glazbi koju mi algoritam predlaže. Zbog toga mi je zaista nedostajala neka nova cool rock glazbenica koju ću moći pojačavati do daske. Chloe me osvojila već na prvo slušanje – ako je njoj trebalo 15 sekundi da otpjeva stih „He sets up the camera“, meni je isto toliko trebalo da njezino ime momentalno dodam na svoje playliste. Pjesma We’re Not The Same aktivirala je onaj dio mog mozga koji je dosad dosezala samo Hayley Williams. Zaintrigirana ovim meni vrlo bliskim, ali opet nekako svježim zvukom, oduševljeno sam preslušala cijelu diskografiju Chloe Slater. Dobro, radi se o samo deset pjesama, ali voljela bih da ih je više. Morala sam se suzdržati da ne dodam svaku redom u Liked Songs, jer bi to značilo da bih iduća dva mjeseca slušala samo Chloe – što, kad bolje razmislim, i ne zvuči tako loše.

Fig Tree Music Video

Chloe je svoj debitantski EP You Can’t Put a Price On Fun objavila u svibnju prošle godine, postavljajući temelje svoje karijere i umjetničkog smjera kojim će krenuti. Njezin nježni, anđeoski glas odmah me podsjetio na pop princeze koje su prošle godine dominirale glazbenom scenom, poput Chappell Roan. Baš kao i Chappell, Chloe u svoje pjesme ubacuje dijelove u kojima gotovo recitira stihove – što je dinamičan dodatak koji osobno jako volim. Njezina je glazba živahna, ali protkana melankolijom, s blagim prizvukom punka. Ipak, ono što me možda najviše intrigira jesu njezini tekstovi. Chloe Slater u svojim pjesmama definira pravi gen Z-jevski Weltschmerz. Zašto provodimo toliko vremena prikovani za društvene mreže? Kako nas društvene mreže truju? Zašto je tako teško pronaći lijep, ili barem prihvatljiv stan za najam? Zašto je sustav fokusiran na još veće bogaćenje ionako imućnih ljudi?

It’s not clear if I am ripening or rotting
It-girl told me if I’m sad, to just go shopping
Kinda wish I could cut holes in all her French designer pockets but I can’t

Da mi je netko prije samo mjesec dana rekao da ću uživati u pjesmama o TikToku, ne bih mu vjerovala, ali svi problemi koje Chloe navodi nevjerojatno su realni, a melodije ne mogu izbaciti iz glave. Iako kaže da će jednog dana vjerojatno pjevati o zaljubljenosti i dečkima koji joj se sviđaju, Chloe je trenutno u fazi kritike sustava i pjeva o stvarima koje smatra zaista važnima. U tom je duhu snimila i pet novih pjesama koje su se našle na EP-u Love Me Please, objavljenom u veljači.

The world’s not fair and I know, really, I’m the lucky one
I want to share my bigger portion of the rising sun
We need to know we’ve made a change before our time has come
How does it feel to know your millions could feed a ton?

Ne mogu izdvojiti samo jednu pjesmu koja mi se najviše svidjela, jer me Chloina glazba uvijek tjera da poslušam barem još jednu. Nikad nisam pustila Fig Tree a da odmah nakon toga nisam preslušala Tiny Screens, i tako bih na kraju poslušala cijeli Love Me Please – nakon čega me ništa ne bi spriječilo da ponovno zavrtim You Can’t Put a Price On Fun. Nisam bila iznenađena kad sam saznala da je Chloe Slater, koja je malo mlađa od mene, također imala postere Arctic Monkeysa polijepljene po svojoj sobi. Njezin glazbeni ukus i utjecaj poznatih alternativnih rock bendova suptilno se odražava u njezinoj autorskoj glazbi. Nijedna njezina pjesma ne zvuči poput Do I Wanna Know, ali ako volite taj bend, Chloeina bi vam se glazba mogla svidjeti. A ako ste u potrazi za novom ženskom rock zvijezdom u usponu, nećete pogriješiti ako date priliku Chloe Slater.