U Milanu je otvorena nadrealistična izložba kontroverzne umjetnice Leonor Fini

Oduvijek sam voljela nadrealizam u slikarstvu. Vjerujem da, kad već imaju mogućnost, umjetnici trebaju iskoristiti svoj talent kako bi prikazali sve neobične događaje, pojave i stvorenja koja se nalaze u dubini njihovog uma. Ono što me privlači u nadrealizmu je činjenica da zaista djeluje kao neka alternativna stvarnost, san pod temperaturom koji sama nikad ne bih mogla pretočiti u vizualni prikaz, ali koji je za mene jednako stvaran kao i pejzaži i ljudi koje vidim pred sobom. Iako bih mogla nacrtati svašta, ne vjerujem da ću ikad svoj unutarnji svijet moći pretočiti na papir, a upravo to je ono što nadrealisti rade tako uspješno, stvarajući neodoljive slike s kojih ne možemo skrenuti pogled.

S obzirom na moje afinitete, vjerujem da uopće nije začuđujuće to što me apsolutno oduševila talijanska umjetnica Leonor Fini. Iako je nadrealizam bio samo dio njenog bujnog stvaralačkog opusa, umjetnica se izuzetno istaknula u ovom pravcu. Leonor je bila slikarica, dizajnerica i neosporiva cool djevojka prošlog stoljeća. Radila je u Buenos Airesu, Milanu i Parizu. Max Ernst, suvremenik, prijatelj i ljubavnik, opisao ju je kao “talijansku furiju”, jer je bila izuzetno privlačna, nekonvencionalna i ambiciozna žena.

Archivio Cameraphoto Epoche/Getty Images

Sada je u Milanu, gradu u koji se Fini preselila 1926. godine, nakon djetinjstva provedenog u Trstu, otvorena izložba koja pruža retrospektivu njezina bogatog umjetničkog opusa. Velika izložba u predivnoj Palazzo Reale dolazi gotovo sto godina nakon što je Fini imala svoju prvu izložbu u glavnom gradu Lombardije, a posjetiteljima će pružiti priliku kako bi zavirili u sanjivi i buntovni svijet ove slikarice koja je pomicala granice umjetnosti 20. stoljeća.

“Moja sloboda u Milanu bila je potpuna. Bila sam slobodna raditi sve što sam željela (…) neizmjerno se zabavljajući i kreirajući svoj život krećući se unaprijed.”

Leonor Fini voljela je Milano, međutim, zbog fašističke političke klime u Italiji, 1933. godine odlučila je preseliti se u francusku prijestolnicu. Upravo je Pariz bio najplodonosniji grad za Fininu umjetnost – tu je upoznala nadrealiste, čijem je pokretu bila izuzetno bliska, ali mu se nikada nije pridružila. Leonor Fini nije vjerovala u ideologije, nije željela umanjivati značaj svojih uvjerenja nazivajući ih samo jednim imenom. Uz to, vjerovala je da su nadrealisti pomalo mizogini.

Getty Images

U Parizu je Fini upoznala Elsu Schiaparelli, koja je često surađivala s umjetnicima. Fini je bila inspirirana Schiaparelli kreacijama, koje je često ilustrirala. Godine 1937. udruženim snagama ove dvije nevjerojatne umjetnice nastao je parfem Shocking. Leonor Fini dizajnirala je bočicu u obliku krojačke lutke, s vrpcom za mjerenje ukrašenom monogramom “S” i cvijećem oko vrata. Oblik lutke inspiriran je oblinama glumice Mae West, koja je u to vrijeme bila holivudski seks simbol. Cijela bočica postavljena je pod stakleno zvono, na način na koji su mlade u 19. stoljeću čuvale svoje bukete sa vjenčanja.

Kroz svoje slike, Leonor Fini je proučavala pojam identiteta, a baš kao i druge nevjerojatne (a tada nekonvencionalne) umjetnice dvadesetog stoljeća, preispitivala je tradicionalne rodne uloge i društvene norme. Na slikama je stvarala svjetove koji lebde negdje na međi jave i sna, a naseljavaju ih moćni ženski likovi, sfinge, žene-mačke i muškarci nejasnog identiteta. U njezinim radovima miješaju se elementi Freudove psihoanalize i mitološkog simbolizma.

Najčešći element u središtu Finine pozornosti bile su žene – snažne i provokativne. Elementi koji je inspiriraju odraz su njenog odrastanja. Iako je rođena u Argentini, odrastala je u rodnom gradu svoje majke u Italiji, gdje je bila skrivena od autoritativnog oca. Majka ju je često odijevala u dječačku odjeću, kako bi je zaštitila od potencijalne otmice od strane oca. Finin prvi susret s golim muškim tijelom bio je u mrtvačnici, u koju se kao znatiželjno dijete često prikradala, a ta fascinacija smrću i posthumim životom pratila ju je cijeli život i odrazila se u njezinoj umjetnosti. Sve to formiralo je umjetničinu fluidnu viziju roda, rodnih uloga i seksualnosti, koju jasno izražava u svojim slikama.

Dans la tour (Autoportrait avec Constantin Jelenski), Palazzo Reale Milano

Osim u slikarstvu i modi, Leonor Fini radila je i na području scenskih umjetnosti, dizajnirajući kostime i scenografije za kazalište i film. Bila je iznimno nadarena i na ovom području – između ostalog, dizajnirala je za parišku operu, Balanchineov balet Palais de Crystal i kreirala je kostime za Mariju Callas u kazalištu La Scala u Milanu. Leonor Fini potpisuje impresivnu kostimografiju filmova poput Fellinijevog 8 ½, Castellanijevog Romeo and Juliet i Hustonovog A Walk with Love and Death.

U vrijeme kada su na umjetničkoj sceni dominirali muškarci, Leonor Fini izgradila je snažan identitet i značajno utjecala na europsku umjetnost dvadesetog stoljeća. Retrospektivna izložba u Milanu nije samo način da se prisjetimo impresivnih djela ove umjetnice, već i prilika da razmislimo o suvremenoj relevantnosti njezinih radova. Izložba u Palazzo Reale, na adresi Piazza Del Duomo 12, u samom srcu Milana, bit će otvorena do 22. lipnja.