Ususret velikoj izložbi u londonskoj galeriji Tate Modern, prisjećamo se utjecaja koji je kontroverzni australski umjetnik izvršio na modu, godinama nakon svoje smrti.
Tina Lončar26 veljače, 2025
U svom kratkom, ali uzbudljivom životu Leigh Bowery ostavio je neizbrisiv pečat na stranicama povijesti. Bio je cinik u teatralnim cvjetnim toaletama, ekscentrični provokator, ultimativni ekshibicionist i performer koji je, servirajući šok, brisao granice. Svoje prste upleo je posvuda, od glazbe preko umjetnosti do modnog dizajna, no bio je daleko više od zbira stvari koje je činio – bio je ultimativni vizualni spektakl – čovjek čija je pojava bila i performans i show, koji se nije maskirao, već je svoju masku neustrašivo živio. U svoju iskričavu personu ugradio je odgovor na banalnost života ismijavajući ozbiljnost koju pridajemo vanjskom izgledu. Izrugujući se ograničenjima koje su postavljali modni diktati, smatrajući modu restriktivnom, dosadnom i konzervativnom, provokaciju je pronalazio u pretjerivanju istinski uživajući u tome da samog sebe transformira u lik koji ne podsjeća ni na što već poznato.
Rođen 1961. godine u Sunshineu, mirnom i suviše tihom predgrađu Melbournea, Bowery je 1980. preselio u London. Sunčanu, ali pomalo učmalu sredinu zamijenio je mračnim, ali slobodoumnim undergroundom britanske prijestolnice gdje su moda, umjetnost i muzika cvjetale u razvratu i hedonizmu noćnog života. Iako su i ulična moda i fashion week, koji je započeo svoj život 1984., donosili ulicama Londona maštu i kreativnost, najekscentričniji stilski eksperimenti živjeli su u klubovima, a karikaturalna pojava Leigha Boweryja, uz kojeg su svi ostali izgledali pomalo dosadno, bila je neizostavni dio londonske supkulturne scene.
Photo: Costume Photography2024 © Tate Photography. Courtesy Leigh Bowery Estate
Osim performansa kojima je nerijetko izazivao publiku da preispita granice društvenih konvencija, Bowery je tretirao odjeću i šminku kao formu slikarstva i skulpture, testirao je granice pristojnosti i slavio tijelo kao alat neprestane transformacije, sposoban izazvati norme estetike, seksualnosti i roda. Svoju reputaciju dodatno je učvrstio pokrenuvši vlastitu klupsku večer Taboo u Maximusu, maloj podrumskoj diskoteci na Leicester Squareu. Iza njezinih vrata nije mogao ući bilo tko. Stroga politika na ulaznim vratima, oslanjajući se na slogan “Obuci se kao da ti život ovisi o tome”, ohrabrivala je ekscentričnost i teatralnost, a oni koji su željeli biti dio scene objeručke su prihvatili “sve je dozvoljeno” mantru i zaronili u posvemašnju stilsku anarhiju. Bowery, koji je bio zaštitno lice Tabooa, svakog je tjedna iznova osmišljavao novi kostim pomičući tako i vlastite granice. Upravo je era Tabooa, koji je slovio kao queer meka, učinila Boweryja najprepoznatljivijom figurom londonske supkulturne scene sredine osamdesetih. Hodajući u opasno visokim platformama, uvijek s apsurdnom, namjernom “klaunovskom” šminkom na licu, sa skulpturalnim oglavljima i odjećom koja je mijenjala formu ljudskog tijela, Bowery je sam bio reklama za kreacije koje je izrađivao. Jedino što je bilo važno jest oduprijeti se svakom principu i estetici dominantne kulture.
I biti viđen, naravno.
Nigel Parry, Photoshoot at home © Nigel Parr
Većina kostima koje je dizajnirao i ručno izradio, bilo sa svojom suradnicom i kasnije suprugom Nicolom Rainbird ili corsetierom Mr Pearlom, bit će prvi put izložena u galeriji Tate Modern na velikoj izloži koja otvara svoja vrata 27. veljače i traje sve do 31. kolovoza. Kostimi koje je nerijetko izrađivao tako što je dekonstruirao korzete kupljene u second hand trgovinama impresionirale su njegove suvremenike poput Boy Georgea, ali i mnoge umjetnike i dizajnere koji će početi stvarati tek nakon njegove smrti 1994. “Recite im da sam otišao na Papuu Novu Gvineju”, šaljivo je govorio Bowery kada je, zbog bolesti uzrokovane AIDS-om, pred kraj života izostajao sa scene. Iako je imao samo 33 godine kada je preminuo, utjecaj Leigha Boweryja prelio se na sve forme umjetnosti, nerijetko služeći kao inspiracija dizajnerima da iskušaju do kuda sežu granice njihove publike, ali i one vlastite.
Donosimo pet kolekcija slavnih modnih dizajnera koji su nadahnuće pronašli u nekom aspektu Boweryjeve estetike i životne filozofije.
Omiljeni modni enfant terrible Jean-Paul Gaultier svoje je mladenačke dane provodio na podijima legendarnih londonskih klubova kao što su Blitz i Heaven, a upravo je tamo, ispod svjetala disco kugle tijekom osamdesetih godina, upoznao Leigha Boweryja. Još 1991. godine, stil osebujnog performera pretočio je u pripijeni triko crno-bijelog kariranog uzorka koji je prekrivao i glavu, a zatim ga je rekreirao u svojoj kolekciji za proljeće/ljeto 2007. slaveći trideset godina rada. Kako to obično biva s velikim obljetnicama, i JPG je u svoju utkao prepoznatljive elemente svoje arhive, a jedan od njih činio je i bodi inspiriran Boweryjem koji će kasnije pronaći svoje mjesto i u viziji Alexandera McQueena i Garetha Pugha.
Jean-Paul Gaultier Spring/Summer 2007 Getty Images
Kolekcija The Horn of Plenty jedno je od remek djela u kratkom, ali bogatom modnom opusu genijalnog Alexandera McQueena. Osim što je make-up artist Peter Philips za show našminkao modele u prepoznatljivom, grotesknom Bowery stilu, izbijeljujući im obrve i prenaglasivši usne crvenim ružem, dramatični krojevi odjeće u kariranom uzorku podsjećali su upravo na triko kakav je Jean-Paul Gaultier “posvetio” ekscentričnom umjetniku početkom devedesetih.
Charles Atlas, Still from Because We Must 1989 © Charles Atlas. Courtesy Courtesy of the artist and Luhring Augustine, New York
Martin Margiela mnogo je puta stil Leigha Boweryja koristio kao referencu, no jedna od pamtljivijih ona je u couture kolekciji za jesen 2013. Sklon poigravanju s konceptom anonimnosti, Margiela je sakrio lica modela maskama koje su podsjećale na šminku kakvu je, razlivenu preko čela, nosio Bowery u Taboo eri sredinom osamdesetih godina. U istoj kolekciji, dizajner se poigrao i fetišizacijom odjeće – kreirajući ih u latexu svakodnevne je odjevne predmete poput traperica i bijele majice transformirao u objekte fetiša.
Polaroid portrait of Leigh Bowery 1986 © Peter Paul Hartnett / Camera Press
Maison Martin Margiela Autumn Winter 2013, Getty Images
Kontroverzni show za proljeće 2016 Ricka Owensa uzburkao je duhove. Modeli i gimnastičari koračali su pistom zavezani jedni za druge simbolizirajući podršku ili teret, ovisno s koje strane gledamo. Iako zvuči neviđeno, Owens je inspiraciju za svoju neuobičajenu modnu prezentaciju pronašao u jednom od najkontroverznijih Boweryjevih performansa s početka devedesetih tijekom kojih je, s balaklavom na glavi, simulirao porođaj.
Rick Owens Spring Summer 2016, Getty Images
Jedan od najcjenjenijih dizajnera mlađe generacije, Richard Quinn, nerijetko je nadahnuće pronalazio u spoju romantike i bowerijevske bizarnosti. Natruhe tog utjecaja vide se u nekoliko Quinnovih kolekcija kojima dominiraju dugačke rukavice od latexa, glava prekrivena pokrivalom u fetiš stilu, i teatralne cvjetne haljine koje su činile zaštitni znak stila Leigha Boweryja. Iako su reference na prvi pogled očite, sam Quinn u par je navrata rekao kako inspiracija leži u umjetnicima koji su prethodili razuzdanom performeru. Svačija inspiracija, pa i Boweryjeva, očigledno, od nekuda treba doći. No ono što je nemoguće osporiti jest da je Bowery očito ostavio trag toliko šaren da je upravo njegova groteskna persona ona koje ćemo se prve sjetiti.
