Zašto se uvijek vraćam romanu Stranac Alberta Camusa?

Znamo da generacija Z sve više vraća u život pisce poput Dostojevskog, Kafke, pa čak i Camusa, te sumorne, teške, depresivne i apsurdne autore potpunog drugog vremena koji nevjerojatno dobro rezoniraju s njihovom generacijom. Odrastanje u svijetu koji je u konstantnoj krizi – ekonomskoj, ekološkoj, političkoj – stvorilo je generaciju koja u književnosti ne traži samo eskapizam, već brutalnu iskrenost i određenu dozu brutalnosti i težine. A tko je u tome bolji od pisaca koji su egzistencijalnu krizu pretvorili u umjetnost?

Dostojevski nam daje likove koji su istovremeno briljantni i potpuno izgubljeni, koji previše razmišljaju, sumnjaju u sve i opsesivno preispituju moral. Pa kako to ne bi rezoniralo s generacijom koju je obilježila anksioznost i koja analizira svaku svoju misao i osjećaj, koja ima obavezu pratiti svaki novonastali trend i od koje se zahtijeva da o svemu ima mišljenje i da aktivno sudjeluje u svim tokovima pop kulture i ne doživi burnout? Kafkin apsurdni svijet, gdje birokracija jede ljude (doslovno i figurativno), zvuči kao metafora za današnji sustav u kojem se granice između realnosti i birokratskog košmara brišu sve više. A Camus? Njegov apsurdni heroj, koji jednostavno odbija igrati po pravilima, savršeno odgovara onima koji svakodnevno preispituju norme, autoritete i značenje svega što im se servira.

Mama je danas umrla. Ili možda jučer, ne znam. Sigurna sam da ste na ovaj legendarni početak, čak i da niste čitali ovaj roman, naišli barem u TikTok videima popisa najboljih početaka kultnih romana.

Svi znaju za Camusa, tu nema dileme, ali ja vrlo pretenciozno i fanatično mogu reći da ga ja volim s određenom dozom posebnosti.

To je bila ljubav na prvu riječ. Sjećam se da sam ga prvi put čitala još početkom srednje škole i da moj tada, hormonima nabujali, mozak nije baš previše razmišljao o lektirama kao o važnim stvarima. Oduvijek sam voljela čitati, ali na mom repertoaru bila su uglavnom lagana tinejdžerska štiva ili otrcane loše napisane ljubavne drame (recite mi da se sjećate Guillaumea Mussoa?). Ali Stranac me se i kao petnaestogodišnjakinju duboko dojimo, natjerao me da dva puta čitam rečenice, da obilježavam stranice različitim bojama, podvlačim rečenice, zapisujem svoje dojmove. Za mene je takav minuciozan i studiozan pristup knjizi, pogotovo lektiri koja je tada upadala u okvir mog tinejdžerskog bunta, značio odstupanje od moje prirode, tj., kako ću kasnije otkriti, samo trenutnog podređivanju trendovima društva u kojem si bio više cool što si više bio nonšalantan. Elem, da se ovaj tekst ne bi pretvorio u epilog o mojim turbulentnim tinejdžerskim danima, hajde da se vratimo na temu.

Prije nekoliko tjedana, jednog ledenog vikenda, osim neiscrpnog scrolanja po društvenim mrežama i konstantnog prebacivanja s jedne mreže na drugu, pa onda malo na vijesti, odlučila sam da mi je dosta interneta za taj dan. Ustala sam do svoje police s knjigama, koju sramotno dugo nisam posjećivala iz bezbroj opravdanih, ali i onih manje opravdanih razloga, i nakon par minuta ugledala knjigu Stranac. Gotovo mehanički sam posegnula za njom, otvorila je s mišlju da ću je samo prelistati, ali sam se zatekla nakon 5 sati u fotelji kako sam je pročitala od korice do korice, u jednom dahu. Opet.

U eri sve veće disonance, gdje su emocionalna udaljenost i egzistencijalna nesigurnost sve prisutniji, ravnodušnost glavnog junaka djeluje zapanjujuće suvremeno.

Uz sve situacije koje su zadesile našu regiju u posljednjih nekoliko mjeseci, od studentskih prosvjeda u Srbiji, pa do bojkota trgovačkih lanaca u Hrvatskoj, osjećaj nadolazećih promjena neminovno se osjeća u zraku. Toliko da gotovo stvara jedan liminalni prostor tranzicije i kreiranja povijesti, a to su vremena kada svi osjećamo tenziju, stres i nemir. Stranac je za mene u ovakvom trenutku bio idealno štivo koje će me izmjestiti iz moje glave koja je trenutno prepuna nedefiniranih osjećaja, misli i utisaka i staviti u jedan apsurdan imaginarij koji istovremeno pruža jednu sasvim bizarnu vrstu utjehe, ali i jezivo podsjeća na stvarnost u kojoj živimo.

Stranac (L’Étranger), objavljen 1942. godine, Alberta Camusa, francuskog pisca, filozofa i novinara, jedno je od ključnih djela egzistencijalizma i apsurda. Kroz jednostavan, ali snažan stil, Camusovo djelo oslikava njegovu filozofiju apsurda – ideju da ljudi tragaju za smislom u svijetu koji ga nema.

Roman prati Meursaulta, koji se često pogrešno tumači kao hladan ili sociopat, ali Camus ga prikazuje kao brutalno iskrenog čovjeka, nekoga tko odbija pretvarati se da život ima inherentni smisao. Njegova ravnodušnost prema ljubavi, ambiciji, pa čak i smrti vlastite majke, čini ga izopćenikom. Njegov zločin, naizgled besmisleno ubojstvo Arapina na plaži, odražava nasumičnost postojanja. On ne ubija iz mržnje ili osvete, već gotovo mehanički, reagirajući na nepodnošljivu vrućinu i zasljepljujuću svjetlost sunca. Društvo, međutim, odbija prihvatiti besmisao. Na njegovom suđenju više se pažnje posvećuje njegovom neuspjehu da izrazi očekivane emocije nego samom zločinu. On nije osuđen zbog svojih postupaka, već zbog nesposobnosti da se prilagodi. Meursaultu se ne sudi pravedno već moralno; da je lagao, pokazao kajanje ili tvrdio da vjeruje u Boga, možda bi bio pošteđen. Umjesto toga, njegovo odbijanje da se podredi društvenim očekivanjima zapečaćuje njegovu sudbinu.

Dok čeka pogubljenje, on prolazi kroz transformaciju. Prihvaća apsurd, shvaćajući da život nema inherentni smisao, i u tome pronalazi osjećaj slobode. U svojim posljednjim trenucima, nada se velikoj, neprijateljski raspoloženoj gomili na svom pogubljenju – posljednjem činu prkosa svijetu koji zahtijeva konformizam.

Roman izaziva čitatelje (ili barem mene) na preispitivanje norme: Zašto očekujemo da ljudi izražavaju emocije na određen način?

Kako društvo osuđuje one koji ne pristaju na konformizam? Iako sam ovaj roman (kao i sva ostala dostupna njegova djela, ali to je za neki drugi članak) u životu čitala nebrojeno puta, čini se kao da sam tek sada osvijestila koliko je on zapravo integralni dio mog razmišljanja o životu i da vraćanje ovom djelu donosi nova značenja ovisno o životnom trenutku u kojem ga čitate, baš kao i sva bezvremenska književna djela ima moć transformacije i vječne relevantnosti.

Moja opsesija tim piscima i opsesija generacije Z koju vidimo na TikToku nije samo stvar identifikacije s mračnim temama – postoji i nešto ultimativno cool u tome da u digitalnom dobu, gdje su pažnja i sadržaj maksimalno skraćeni, sjedneš i upustiš se u tešku književnost iz prošlih stoljeća. Generacija Z, unatoč svemu što nam se prebacuje, ne bježi od kompleksnih tema, već ih prihvaća raširenih ruku i daje im tlo u kojem ponovno mogu doživjeti svoj vrhunac. Ironija, nihilizam, crni humor i vječno pitanje “A što ako sve ovo zapravo nema smisla?”.