Ako postoji pravda, ovaj će film osvojiti Oscara za najbolji film

Conclave je toliko dobar da bih vam ga sad mogla prepričati do zadnjeg detalja, i opet ne bih uspjela dočarati ni djelić onog što nosi sa sobom. Krenula sam ga gledati bez ikakvih očekivanja. Iskreno, pomisao na dva sata unutar zidina Vatikana, promatrajući starije muškarce u crvenim odorama kako glasaju i šapuću po hodnicima, nije zvučala kao nešto što će me prikovati za ekran. Ali Ralph Fiennes, Stanley Tucci, John Lithgow i Isabella Rossellini? E, to me već zaintrigiralo.

Nešto više od sat i pol kasnije, od opuštenog zavaljivanja u kauč završila sam sjedeći na rubu, u pozi napetosti dostojnoj finala nogometnog prvenstva. Nikada prije, a vjerujem ni kasnije, nisam pratila izbor za papu s tolikom pozornošću (a nije da mi je to ikada, uopće bilo važno u životu).

Conclave, Focus Features

Jer Conclave nije samo film o tome tko će postati sljedeći poglavar Katoličke crkve. Ovo je triler drama kakvu dugo nisam pogledala; ona u kojoj su tenzije nevidljive, ali su svuda oko mene. Gdje svaki pogled, svaki mig, svaka gesta nose težinu desetljeća tajni i neizgovorenih ambicija. Film u kojem se politika, moć i vjera isprepliću na najintrigantniji mogući način, a režija Edwarda Bergera (nisam razmišljala, možda sam ipak trebala imati veća očekivanja, ipak on potpisuje All Quiet on the Western Front) daje cijeloj priči dozu suzdržane elegancije i napetosti koja ne popušta do samog kraja.

Ali što me oborilo s nogu? Posvećenost detaljima. Sve u ovom filmu djeluje promišljeno: svaki kadar, svaki kadar u kadru, svaka suptilna promjena izraza lica. Kardinali griješe, gube se, proračunato kalkuliraju, ali i pokazuju slabosti, nesigurnosti i – što je najzanimljivije – postaju ljudi od krvi i mesa, umjesto nedodirljivih figura na vrhu crkvene hijerarhije. Kamera je besprijekorna, fluidna i neprimjetno uvlači u prostor pun neizgovorenog, ali gorućeg konflikta.

Conclave, Focus Features

A onda dolazi onaj kadar. Onaj kadar zbog kojeg znaš da je netko stvarno razmišljao o svakom detalju. Tijekom terorističkog napada, kardinal Lowrence (glumi ga Ralph Fiennes) pada na pod. I u tom trenutku, kao da gledam La Nona Ora Maurizija Cattelana, skulpturu u kojoj meteor udara papu Ivana Pavla II. Nema šanse da je to slučajnost. To je trenutak u kojem film nadilazi sam sebe, postaje nešto više, umjetnički komentar, vizualna referenca, savršeno tempirana simbolika. I da, možda sam pretjerano uzbuđena oko jednog kadra, ali ako ste vidjeli film, znate da je to jedan od onih trenutaka koji se ne zaboravljaju.

Naravno, film ne bi funkcionirao bez glumačke ekipe. Ralph Fiennes je očekivano briljantan; kardinal Lowrence u njegovoj izvedbi nosi teret istine i odgovornosti dok pokušava održati red u jednoj od najtajnovitijih institucija na svijetu. Stanley Tucci donosi savršenu dozu karizme i hladne proračunatosti, dok Isabella Rossellini svojom pojavom podsjeća zašto je uvijek bila sinonim za sofisticiranu snagu. Ostatak ansambla jednako je uvjerljiv, a atmosfera filma neprestano oscilira između suptilne prijetnje i nagovještaja nečega većeg, nečega što bi moglo promijeniti ne samo živote prisutnih, već i povijest samu.

I da, znam – film o konklavi ne zvuči kao nešto što će prikovati za ekran. Ali Conclave je dokaz da vrhunska režija, sjajni dijalozi i precizno vođena napetost mogu pretvoriti i naizgled suhoparnu temu u nešto neodoljivo. Ako postoji pravda, ovaj će film osvojiti Oscara za najbolji film, iako je nominiran u još sedam kategorija. Oscare za najbolji adaptirani scenarij i najboljeg glavnog glumca (Ralph Finnes), pretpostavljam – već kao da ima, a uz njih je nominiran još za najbolju sporednu glumicu (Isabella Rosellini), najbolju montažu, najbolji produkcijski dizajn, najbolju kostimografiju i najbolju originalnu glazbu. Ako ne, barem je osvojio moje potpuno, nepodijeljeno oduševljenje.

Conclave, Focus Features

I sada dolazim do onog dijela predviđanja i kalkuliranja koji će film osvojiti Oscara za najbolji film. Anora je do dodjele BAFTA nagrada vodila na raznoraznim listama i kladionicama. I onda su BAFTA nagrade učinile ono što je često upravo njima karakteristično. Na svoj karakteristično britanski nonšalantni način su skrenule smjer proricanja. BAFTA nagradu za najbolji film osvojio je upravo Conclave. Kolo sreće se okreće! Ako Conclave preuzme mjesto Anore u fokusu javnosti, to neće biti slučajno. Pitanje je samo može li priča o izboru novog pape, smještena u strogo čuvane zidove Vatikana, privući pažnju jednako snažno kao film koji istražuje suvremene društvene i klasne razlike kroz ljubavnu priču između sina ruskog oligarha i mlade striptizete?

S jedne strane, Anora je aktualna, surova i društveno angažirana, ali Conclave igra na drugu vrstu privlačnosti; onu univerzalnu, vječnu fascinaciju moći, tajnama i zakulisnim igrama institucije koja se rijetko razotkriva pred javnošću. Religija i politika uvijek su neiscrpne teme, a kada se spoje u triler s iznimno preciznom režijom Edwarda Bergera, rezultat je film koji ne samo da intrigira, već gotovo hipnotizira. Berger, koji je već osvojio Oscara za All Quiet on the Western Front (a sami film četiri zlatna kipića!) dokazao je da zna spojiti vizualnu raskoš i emocionalnu težinu, a ako je Akademija voljela njegov rad tada, velika je šansa da će ga prepoznati i sada.

Glumačka postava filma Conclave također mu daje značajnu prednost. Ralph Fiennes, Stanley Tucci i Isabella Rossellini nisu samo zvučna imena; oni su karakterni glumci koji i najmanjim gestama mogu donijeti slojeve značenja i napetosti. Akademija voli poznata imena u zahtjevnim ulogama, i iako je Anora sjajno odigrana, Conclave možda ima upravo taj “Oscar faktor”. Osim toga, teško je ignorirati vizualnu preciznost i pažnju prema detaljima. Kinematografija je besprijekorna, a određeni kadrovi ostavljaju dugotrajan dojam i s upravo s njima film nadilazi priču i postaje umjetničko djelo, ujedno i komentar, i estetika, i emotivan udarac.

Conclave, Focus Features

Ono što bi moglo prevagnuti u korist Conclave jest i njegova sposobnost da privuče širu publiku. Iako triler o izboru pape možda ne zvuči kao film koji će izazvati masovno zanimanje, ovdje se ipak radi o priči koja polako, ali sigurno, uvlači gledatelja i drži ga prikovanog do kraja. Politička i religijska intriga imaju univerzalni doseg, a filmovi koji otvaraju vrata inače zatvorenim svjetovima uvijek imaju posebnu privlačnost.

Hoće li sve ovo biti dovoljno da Conclave zasjeni Anoru? Prije BAFTA nagrada – teško bi bilo reći. A sada? Sada mislim da je u poziciji prednosti i da su BAFTA nagrade prepoznale ono zbog čega sam grčevito držala daljinski sjedeći na rubu kauča (a sjetimo se, krenula sam ga gledati bez ikakvih očekivanja!). A to je da je ovo onaj rijetki film koji nije samo sjajan u trenutku kada ga gledam, nego onaj koji ostaje urezan u kolektivnom sjećanju.