Prelazak Alessandra Michelea u Valentino, rimsku modnu kuću obavijenu glamurom i romantizmom, predstavlja svojevrsni povratak kući. Rebecca Mead se dogovorila sa njim za razgovor u trenutku u kojem on koristi svoju dragocjenu slobodu stvaranja kao nikada ranije.
Foto: Annie Leibovitz
Dok je Alessandro Michele odrastao u Rimu sedamdesetih godina, jedna od njegovih omiljenih aktivnosti bila je prekopavanje po majčinom ormaru i pipkanje šuškavog tafta, sjajnih šljokica i drugih ukrasa iz prošlih vremena. Micheleova majka radila je kao asistentica izvršnog direktora u filmskoj produkcijskoj tvrtki, što je zahtijevalo glamurozan izgled, a jedna haljina posebno je zaintrigirala maštu mladog Michelea. Napravljena je od crepe de chine materijala u stilu Valentina, bila je duga, s visokom kragnom i padala je na način koji je Michelea podsjećao na svijeću. Prednji dio haljine bio je potpuno crn, što je njegova majka smatrala nepogrešivo chic. Međutim, na stražnjem dijelu haljine bio je izvezen ogroman ružičasto-ljubičasti leptir – elegantna, ali subverzivna gesta koja je nagovještavala metamorfozu i prolaznu ljepotu. Micheleova majka objasnila je da je haljinu kupila za premijeru; njemu se, kako se kasnije prisjetio, činilo “kao da mi je govorila: ‘Nosila sam je u svijetu koji sada više ne postoji.'”
Četiri desetljeća nakon istraživanja majčinog ormara, Michele je otkrio još jedan modni dragulj: arhivu modne kuće Valentino, gdje je na proljeće 2024. godine imenovan za kreativnog direktora. Prvog dana u uredima Valentina, smještenim u kasnorenesansnoj palači na Piazza Mignanelli u Rimu, Michele je zaronio u izuzetnu arhivu odjeće, obuće i drugih predmeta, sve izrađene s nevjerojatnom lakoćom koja je skrivala gotovo arhitektonsku preciznost. U svojoj prethodnoj ulozi kreativnog direktora u modnoj kući Gucci, koju je obnašao gotovo osam godina, do kraja 2022. godine, Michele se etablirao kao vrhunski kustos, preoblikujući brend svojim eklektičnim ukusom za vintage i boho stil, oblačeći obožavatelje brenda u komade koji su izgledali kao da su pronađeni na engleskim crkvenim tržnicama ili preuzeti iz odbačenih garderoba talijanskog plemstva. Dobiti pristup Valentinovoj arhivi – a uz to i nevjerojatno vještim stručnjacima čije umijeće stoji iza kolekcija – pružilo je Micheleu neviđenu priliku: da nahrani vlastitu maštu rukovanjem, procjenom i preoblikovanjem materijalnog naslijeđa svog cijenjenog prethodnika.
Jednog kasnog subotnjeg popodneva u rujnu, nepunih šest mjeseci nakon svog prvog dana u arhivi, Michele se nalazio u Parizu, u uredima Valentina na Place Vendôme, gdje je dovršavao posljednje detalje za svoju prvu ready-to-wear reviju za ovu modnu kuću, koja je trebala biti prikazana sljedećeg poslijepodneva. Ostalo je još nekoliko odluka o asesoarima i obući, kao i posljednje prilagodbe dužina rubova ili linija dekoltea. Michele je sjedio na stolici na jednom kraju nekadašnje velike sale za prijeme, s visokim stropovima i pozlaćenim gipsanim ukrasima. Dugi stolovi bili su prepuni asesoara: turbana, naočala i torbi, uključujući selekciju clutch torbica koje su izgledale poput porculanskih ukrasa u obliku mačića. Članovi njegovog tima sjedili su pored njega, dok je njegov partner, Giovanni Attili, diskretno bio u pozadini. Na drugom kraju sobe, ispred ogromnog uokvirenog ogledala, nalazilo se još veće ogledalo. Kako bi svaki model dolazio prema njemu, Michele je mogao istovremeno vidjeti odjevnu kombinaciju sa prednje i stražnje strane, kako bi procijenio njezinu dosljednost i subverzivnost – dijalog, da tako kažemo, između visoke crne kragne i živopisno izvezenog leptira.
Atmosfera je bila mirna. “Ovdje je apsolutni kaos”, našalio se Michele kad sam mu se pridružila, zajedno s njegovim timom. “Možemo se malo opustiti jer je skoro gotovo.” Michele, koji je u studenom napunio 52 godine, bio je odjeven u plave traperice, Black Watch kariranu košulju i crveno-bijele Vans tenisice. Njegova kosa padala je preko ramena, poput Krista na Caravaggiovim slikama, pričvršćena samo labavim pletenicama s obje strane. Zglobovi su mu bili toliko opterećeni narukvicama – vezanim kamejama, svjetlucavim dijamantima i brojnim glomaznim egzotičnim narukvicama – da je zveckao svaki put kad bi napravio neki pokret. Manekenke su također bile ušminkane u skladu s Micheleovom osebujnom maksimalističkom estetikom. “Pokušaj hodati s rukama u džepovima”, rekao je jednoj manekenki koja je nosila suknju do listova, u boji oraha, bluzu s visokim ovratnikom i jaknu s krznenim detaljima, sve izrađeno od istog svilenog cloque materijala iz arhive Valentina. Na sebi je imala i naočale u stilu Johna Lennona, sa zlatnim šljokičastim ukrasima koji su visili s njih te teški zlatni lanac s blistavim priveskom koji je izgledao kao kombinacija trofeja repera i dragocjenog naslijeđa vojvotkinje u mirovini. “Je li ti teško stajati uspravno?” Michele je upitao drugu manekenku, koja se njihala u crno-zlatnim sandalama s potpeticama u kombinaciji s bijelim čipkastim čarapama, šljokičastim bodijem i nabranim negližeom od žoržeta s volanima – odjevna kombinacija koja bi bila idealna za naručivanje kavijara i ostriga u popodnevnim satima iz hotela Beverly Hills. “Bolje da nastaviš hodati”, rekao joj je Michele sažalno.
Drugi model pojavio se u kombinaciji koja je koketirala s konzervativnošću: sive hlače visokog struka, krojene po mjeri, uz glomaznu kremasto-bijelu jaknu na tufne. Jakna je bila pričvršćena satenskom mašnom u crvenoj nijansi, koju je Valentino Garavani, koji je 45 godina dizajnirao odjeću s vlastitim imenom prije nego što je otišao u mirovinu 2008. godine, učinio svojim zaštitnim znakom prije nekoliko desetljeća. Ovaj izgled upotpunjen je rukavicama izrađenim od delikatne crne mreže, s izvezenim bijelim tufnama. Međutim, strogi izgled narušen je pankerskim nakitom: veliki dijamantni nakit za nos, kao da je napravljen za carskog bika, kao i nakit u obliku polumjeseca s draguljima okačen na donjoj usni – S&M za lice. Nastao je žamor i nalet guglanja kada je netko primijetio da srcoliko lice i duga smeđa kosa manekenke podsjećaju na Isabelle Adjani. Djevojka je pocrvenjela zbog usporedbe, pa se nasmiješila toliko da je nakit s njezine usne pao.
Tijekom nekoliko sati tim je marljivo radio. “Jesi li umorna?”, upitao je Michele držeći tanjur tanko narezanih pršuta, ženu u žutom Valentino džemperu i trakom za mjerenje oko njezina vrata – šeficu krojačica, koje su na katu iznad naporno radile na prepravkama. Kvaliteta rada koju je Valentino Garavani zahtijevao, rekao mi je Michele, bila je pravo otkrivenje. Pokazao mi je dugu haljinu bez naramenica, od svilenog šifona u ceruleanskoj plavoj boji s točkastim uzorkom. Gornji dio haljine bio je horizontalno nabran, a na niskom struku imala je veliku količinu volana, dok je ispod toga padala uska plisirana suknja s još volana koji su sezali sve do koljena. “One su tako komplicirane”, rekao je Michele o različitim naborima. “To je kao origami. Nevjerojatno. Imao je vrlo specifičan način da bude inženjer.” Bio sam zbunjen zašto Michele koristi treće lice: Je li haljina bila vjernik reprodukcija nečega iz arhive ili nešto novo? Je li ovo Valentino Garavani ili Alessandro Michele?
“Stvari koje izgledaju staro i démodé su najbolje”, kaže Michele. “Također, za mjesec dana će biti supermoderne.”
“Ovo je on, sa mnom”, odgovorio je Michele. “Skoro pa je on. Pokušao sam napraviti nešto malo drugačije. Ponekad pokušavam replicirati isto, jer je toliko fascinantno. Ali mislim da smo obojica u istoj haljini.” Haljina je izgledala kao nešto što nisam vidjela desetljećima; mogla je poticati iz garderobe princeze Diane s početka 80-ih. “Sviđa mi se jer sada izgleda vrlo démodé, ali stvari koje izgledaju staro i démodé su najbolje”, rekao je Michele. “Također, za mjesec dana bit će supermoderne.”
Ta metamorfoza – od démodé do potpuno suvremenog – započela je sljedećeg poslijepodneva, kada je kolekcija prikazana, ne na chic lokaciji u centru Pariza, kao što je to bio običaj kuće Valentino, već na Périphérique, u prostoru za borilačke vještine koji je rekonstruiran za ovu priliku. Gosti i prijatelji Michelea, uključujući Eltona Johna, Harryja Stylesa i Hari Nef, ulazili su i hodali po podu od slomljenih ogledala i sjedili na foteljama i ležaljkama prekrivenim zaštitnim prekrivačima, kao u oronuloj vili koja čeka renoviranje, zaposjednuta duhovima koji poznaju eleganciju. Povorka modela koračala je vijugavim putem među promatračima, nudeći intiman prikaz bogatog brokata, lepršavog krzna, lelujavog šifona, delikatne čipke, šljokica i talasastih volana, sve to uz tužnu glazbu 17. stoljeća, pjesmu “Passacaglia della Vita”, koja govori o prolaznosti života. Kada se plava haljina pojavila, otprilike na dvije trećine puta kroz reviju, manekenka koja ju je nosila bila je neobično jednostavna, bez ikakvih asesoara – bez ukrasa na glavi, gotovo bez šminke – poput djeteta koje je upravo obuklo haljinu iz maminog ormara. Dok je hodala uspravno, dugi dio haljine padao je ravno; ogledajući se na fragmentiranom podu, složne, lepršave falte od šifona svjetlucale su i treperile, žive poput čiste plave vatre.
Gotovo dva mjeseca kasnije, srela sam Michelea u njegovoj kancelariji u Rimu. Ova prostorija, opremljena Micheleovim stolom iz 19. stoljeća i drvenim ležajem iz 18. stoljeća, sa žutim satenskim jastucima, bila je palimpsest ranijih vlasnika: od stropa sa 16-stoljetnim drvenim panelima do 19-stoljetnih fresaka, do lažnih boiserie tapeta koje je postavio Valentino Garavani 1980-ih, a sada su se naborale od starenja. “To je neka vrsta jezivog razgovora s prelijepim stropom”, rekao je Michele. “Volim taj kaos.” Bio je željan, kako je dodao, istražiti koje su to relikvije prošlih stoljeća bile prekrivene Valentinovim tapetama koje su sada postale vintage.
Michelea sam upoznala u Rimu u proljeće 2016. godine, nešto više od godinu dana nakon što je imenovan za kreativnog direktora Guccija. Tog jutra je izgledao gotovo nepromijenjeno, s istom bujnom bradom i zavidno gustim, tamnim pramenovima podijeljenim po sredini, iako je ovog puta kosu nosio u dvije čvrste pletenice. Jedina razlika koju sam primijetila bila je u nakitu koji je bogato ukrašavao njegove prste; umjesto srebrnog prstenja koje je nosio osam godina ranije, Michele je prešao na toplo sjajno antikvarno zlato. Nosio je džemper od kašmira u burgundy boji i široke hlače od debelog rebrastog smeđeg samta. Oko vrata mu je bio niz ogrlica: okovratnik od neoklasičnih kameja iz 18. stoljeća; niz divljih bisera nepravilnog oblika; i duga traka od tirkiznih keramičkih perli s visećim cvjetnim ukrasima koji datiraju iz kasnog ptolemejskog razdoblja. Priznao je da to nije komad za svakodnevno nošenje: lako bi se mogla nanijeti šteta koja je bila izbjegavana 2000 godina.
Micheleova karizma je izuzetna: otvoren je, šarmantan i radoznao. “Možete provesti sekundu s njim, a to je kao da ste proveli tri dana s nekim drugim”, rekao je njegov bliski prijatelj Elton John u jednom e-mailu. (John je također spomenuo još jednu Micheleovu zavodljivu osobinu, neprimjetnu na fotografijama: njegovu sklonost prema parfemu koji je prvi put proizveden prije skoro 200 godina u firentinskoj apoteci Santa Maria Novella). Tijekom godina na čelu Guccija, Michele je na crvenom tepihu izgledao potpuno prirodno uz Jareda Leta ili Harryja Stylesa. No prije nego što je došao na tu poziciju, Michele, koji je radio u kompaniji 13 godina, bio je nepoznat. Kao zamjenik Fride Giannini, svoje neposredne prethodnice na mjestu kreativnog direktora, ali i pod Tomom Fordom, koji je 1990-ih učinio da Gucci postane sinonim za senzualnost i elegantan stil iz 70-ih, Michele je stekao enciklopedijsko znanje o brendu. Na novoj poziciji dodao je tome svoj jedinstveni estetski izraz, koji je spajao fascinaciju renesansnim ornamentima, baroknom dramom, punkom 20. stoljeća i desetine drugih utjecaja.
“Uvijek se borim s granicama. Uvijek pokušavam biti kao voda koja prolazi kroz male pukotine kako bi srušila stvari unutar granica.”
U početku je njegova nova vizija Guccija dočekana s oprezom, no ubrzo su je s oduševljenjem prihvatili i kritičari i potrošači. Micheleova mahnita kreativnost, međutim, bila je povezana s čvrstom radnom etikom. “Velika tajna kod Alessandra je to što je zaista netko s kim je zabavno provoditi vrijeme – uvijek ima vremena za šalu – ali uvijek postoji i ozbiljnost“, rekla mi je Michela Tafuri, koja je radila s Micheleom veći dio posljednje dvije dekade. Ginevra Elkann, redateljica i Micheleova prijateljica i susjeda u Rimu, rekla mi je: “Izgleda vrlo živopisno, što on zaista jest. Ali postoji nešto prilično uredno što ne biste očekivali – nešto organizirano i precizno. Nije tako kaotičan.”
Micheleov rad i organizacija isplatili su se za Kering, matičnu kompaniju koja posjeduje Gucci; prihodi brenda porasli su tijekom njegovog mandata s nešto manje od četiri milijarde eura na oko 10 milijardi do trenutka kada su on i kompanija prekinuli suradnju, krajem 2022. godine. “Napustio sam kompaniju jer nešto više nije funkcioniralo”, rekao mi je Michele. Rast je bio na skali koja više nije bila ljudska. “To je nemoguće – to nije prirodno”, rekao je. “Najbolji rast je onaj koji je spor – moraš paziti na način na koji rasteš. To je kao tijelo. Potrebno mu je vrijeme.” Taj tempo postao je neodrživ za Michelea, osobno, pa čak i kreativno. “Riskirao sam da postanem zatvorenik tog mjesta – uvijek s istim ljudima u avionu, u hotelu. Bio sam pomalo unutar mjehura”, rekao mi je. Valentino je, s druge strane, bilježio prihode koji su otprilike bili desetina Guccijevih: u usporedbi s kojima je ovo prilično mala operacija.
Zbog jednogodišnjeg ugovora o zabrani konkurencije, Michele se posvetio drugim strastima: obnovio je stan u čuvenoj rimskoj palači, prepoznatljivoj po srednjovjekovnoj kuli, koji je sada ispunjen predmetima iz Micheleovih kolekcija, među kojima su renesansne slike i delftske pločice s glazurom. Pokrenuo je obnovu zamka na svom seoskom imanju u Laciju, sjeverno od Rima, gdje je otkupio dio zemlje kako bi je zaštitio od širenja industrijskog uzgoja svinja. Micheleov portfolio nekretnina još uvijek ne može parirati onom Valentinovom, koji se kretao između svoje vile u Rimu, zamka u okolini Pariza, stanova u New Yorku, Londonu, Capriju i Gstadu, kao i jahte. Međutim, Michele je kupio stan na cijelom katu palače iz 15. stoljeća u Veneciji, pokazujući mi na fotografiji na telefonu kako je okružen kanalima s obje strane. “Volim lijepa mjesta”, rekao je, nemoćno sliježući ramenima. “Ne zanimaju me automobili, niti išta slično – jedina stvar do koje mi je zaista stalo su povijesna mjesta. Volim mjesta gdje su ljudi umirali, gdje su ljudi živjeli.”
Kada je Pierpaolo Piccioli, koji je proveo 25 godina u Valentinu, napustio ulogu kreativnog direktora 2024. godine, Michele je bio očigledan izbor, rekao mi je Jacopo Venturini, izvršni direktor kompanije. “Znao sam da voli raditi na arhivi, a u Valentinu imamo veoma veliku arhivu”, rekao je Venturini. “Valentino nije prazna kutija. To nije brend u kojem možete raditi što god želite, jer imamo prošlost.”
Valentino Garavani i brend koji je on, zajedno sa svojim poslovnim partnerom i bivšim ljubavnikom Giancarlom Giammettijem, osnovao, bili su dio rimske povijesti. Počeo je 1960. godine s idejom da stvori kuću visoke mode koja bi bila ekvivalent pariškim, oblačeći princeze, prve dame i one koji su željeli izgledati poput njih. Kao tinejdžer koji je odrastao u Rimu, Michele je bio više pod utjecajem glazbe i inovativnih dizajnera poput Vivienne Westwood, nego visoke mode kakvu je stvarao Valentino. No, Valentino je sam po sebi bio velika ličnost u gradu. “Bio je poznat, kao papa”, rekao mi je Michele. “Ponekad je papa prolazio autom, a isto tako i Valentino. U Rimu imate tako laku povezanost s moći – u kontaktu ste s Rimskim carstvom i dugom ljudskom poviješću. Volim staviti Valentina i papu zajedno, jer Rim je o Bogu, ali također i o dekadenciji, ljepoti, bogatstvu i ljubavnim aferama.” Michele je Valentina, sada 92-godišnjaka, sreo samo usput, prije mnogo godina, iako mu je stariji dizajner poslao poruku kada je prvi put postavljen na novu poziciju. “Nisam zaista razgovarao s gospodinom Valentinom, ali dok sam boravio u njegovoj kući, bilo je gotovo kao da sam razgovarao s njim – možete mnogo toga saznati iz relikvija, dijelova njegovog života”, rekao je Michele. “Oni vam također mogu ispričati sasvim drugačiju priču. Mogu vam reći stvari koje možda on sam nikada ne bi izgovorio pred vama – o njegovoj delikatnoj duši i njegovoj ideji slobode.”
Iako su Valentinu klijenti često bili predstavnici establishmenta, sam Valentino bio je daleko od konvencionalnog ili konzervativnog, primijetio je Michele. “Mi ga smatramo vrlo klasičnim čovjekom, ali to je potpuno pogrešno”, rekao je. Kao i Yves Saint Laurent, Valentino je smatran standardom elegancije upravo zbog svoje inovacije. “Sa svim promjenama koje su unijeli u kulturu, postali su kultura”, rekao je Michele. “Zato ih doživljavamo kao klasične. Kada vidite damu u ciklama košulji i crnoj plišanoj suknji, kažete: ‘Ona je chic, izgleda tako klasično, tako Saint Laurent.’ Ili kada vidite damu u chic haljini s volanima, kažete: ‘Ona je tako Valentino.’ Ali oni su donijeli mnoge revolucije. Zaboravili smo. Valentino je živio svoj život kao gay muškarac 70-ih. Nitko to nije radio u svijetu mode. On je to radio bez kajanja.”
“Kada vidite damu u chic haljini s volanima, kažete: ‘Ona je tako Valentino.'”
U Parizu je Micheleova kolekcija i atmosferična scena u kojoj je bila prikazana dočekana s oduševljenjem i uzbuđenjem od strane kritičara i obožavatelja, koji su cijenili način na koji je Michele kombinirao svoj estetski pristup maksimalističke raskoši s Valentinovom ostavštinom sofisticirane izrade. Michele je uglavnom bio zadovoljan reakcijama, iako je, kada sam ga srela tamo dva dana nakon revije, scrollao kroz neke manje pohvalne komentare na društvenim mrežama, gdje su neki promatrači s značajnom količinom mržnje komentirali da je ponovno radio ono što je radio i u Gucciju. “To je vrlo zanimljivo u današnjem vremenu – ljudi su tako nasilni prema onima koji su slobodni raditi što žele”, primijetio je. Jedan komentator je oštro kritizirao Micheleove razigrane asesoare: “Ona samo žudi za torbicom u obliku mačeta!”, rekao je. Michele je sumnjao da su njegovi kritičari motivirani vlastitim osjećajem nemoći. “Što ste slobodniji, to ljudi više lude”, nastavio je. “Mislim da ljudi osjećaju da nisu slobodni. I ako vi upravljate svojom slobodom, oni misle: ‘Zašto ti radiš to što želiš, a ja ne mogu raditi isto to?’ To je zanimljivo.”
Tijekom svoje godine pauze, Michele je završio knjigu La Vita delle Forme (“Život formi”), koju je napisao s Emanueleom Cocciaom, profesorom filozofije. Michele je uvijek nudio kritički, teoretski pogled na svoj kreativni rad, djelomično pod utjecajem intelektualnog rada Attilia, njegovog partnera, profesora urbanizma. Tijekom vremena provedenog izvan posla, Michele je ponekad potajice prisustvovao Attilijevim predavanjima na Sveučilištu u Rimu. “U sljedećem životu želim učiti cijeli svoj život”, rekao mi je. Attili ga je ohrabrivao da odvoji vrijeme nakon što je napustio Gucci. “On je bio taj koji je rekao, ‘Možemo promijeniti naše živote. Ti možeš promijeniti svoj život. Ja sam u redu s tim.'”
U knjizi, čije je englesko izdanje u pripremi, Michele pruža uvid u ideje koje su proteklih godina bile temelj njegovih istraživanja na modnim pistama. To uključuje njegov tada inovativni pristup nebinarnim rodnim identitetima i njihovom izražavanju – gesta koja je tijekom godina postala gotovo opće mjesto. U svakoj od svojih kolekcija, piše, “pratio sam ideal ljepote i dvosmislenosti koji oživljava zaboravljene identitete u tijelima… Od početka… hibridizirao sam sve što sam sreo: kao način da uključim raznolikost u svaki pojedinačni oblik.”
Neizbježno, Michele mi je rekao da će njegov rad u Valentinu nastaviti istraživanja koja je započeo u Gucciju: njegova intelektualna i estetska senzibilnost ostaju konstantne, iako je materijalno naslijeđe na kojem sada radi drugačije. “Mislim na to da zadržim dušu, ali da brend učinim življim. Ali volim ovu prašinu oko brenda. Ta prašina je dragocjena.”
Kada je Michele počeo planirati svoju prvu haute couture kolekciju za Valentino, nije mogao prestati razmišljati o slici koju je kupio prije nekoliko godina, a koja visi iza stola u njegovoj blagovaonici u Rimu. Naslikao ju je François Quesnel, umjetnik koji je živio u Parizu krajem 16. stoljeća. Slika prikazuje ženu u tamnoj haljini, uskog struka i vrlo dubokog dekoltea, dok su joj lice i dekolte uokvireni delikatnom bijelom kragnom, a vrat ukrašen bisernom ogrlicom. “Bila je to bogata žena”, objasnio je Michele dok smo ručali pržene artičoke i Doverov oslić u Ristorante Nino, starinskom restoranu u blizini Valentinoove kancelarije. “Ljudi misle da crna haljina simbolizira samo žalost, ali ona je simbolizirala bogatstvo, jer je bila najraskošnija boja ikad. Ovo je neka vrsta lažne crne – tamna ljubičasta.” Michelea je privukla ne samo boja, već i simbolika same slike. Na zidu iza žene visi portret nje same iz mlađih dana, a pored nje stoji njena mlada kći – kako bi se istaknula njezina majčinska uloga. S njezina struka visi zlatni lanac s medaljonom na kojem je portret njezinog pokojnog muža. “Od njega je naslijedila veliko kraljevstvo”, rekao je Michele. “To je vrlo zanimljiv način da se kaže: ‘Ja sam moćna žena.'” Poslao je sliku tog portreta šefu couture studija. “Rekao sam: ‘Počnimo odavde. Možda ćemo otići daleko od ovoga, ali ovdje ćemo početi.'”
“Sloboda je tako delikatna stvar, znate. To znači… biti potpuno nag. To znači… biti potpuno ono što jeste.”
Michele je tijekom rada u Gucciju kreirao prekrasne unikatne haljine – poput ružičaste, duge svilene haljine od šifona s dubokim dekolteom, karnerima i aplikacijama zvijezda i mjeseca, koju je Florence Welch nosila na dodjeli Grammy nagrada 2016. godine. O toj haljini je rekla: “Osjećala sam se tako ugodno – i osjećala sam se kao ja. Alessandro je prepoznao što je lijepo i uzbudljivo u načinu na koji sam željela da se oblačim.”
Čak i prije svoje prve couture kolekcije u siječnju, Michele je pokazao svoju interpretaciju Valentinove virtuoznosti tako što je u studenom obuo Apple Martin, kćerku Gwyneth Paltrow i Chrisa Martina, za Le Bal des Débutantes u Parizu, stvarajući haljinu bez naramenica u boji neba s šest slojeva svilenog plisiranog šifona. (Paltrow i Chris Martin također su nosili Valentino.) Ipak, siječanjska couture revija bila je Micheleova prva prilika da ponudi cijelu kolekciju unikatnih, ručno izrađenih haljina, kreiranih ne za umjetnike izvođače ili njihovu djecu, već za ormare imućnih dama – koje su suvremeni ekvivalent žene s portreta iznad njegovog stola.
Bilo je potrebno promijeniti način razmišljanja kako pri dizajniranju ne bi razmišljao o tome kako replicirati dizajn, što bi instinktivno radio za ready-to-wear kolekcije, objasnio je Michele. Tehnička vještina Valentinovih krojača izaziva njegovu maštu na gotovo metafizički način. Haute couture, rekao je, “jest haljina koja ne odgovara stvarnom životu.” Nastavio je: “Možete u haljinu ukorporirati što god želite, bez ograničenja. Možda je to teško, jer volim imati granice. Uvijek se borim s granicama. Uvijek pokušavam biti kao voda, koja prolazi i kroz najmanje prostore kako bi srušila granice. Ovdje nema nikoga protiv mene.” Dodao je: “Sloboda je tako delikatna stvar, znate. To znači… biti potpuno nag. To znači… biti potpuno ono što jesi.” Postojala je još jedna značajna razlika u procesu: Kod ready-to-wear kolekcija, Micheleov tim mu predstavlja model potpuno odjeven, kao na probama u Parizu. No za couture, objasnio je, model stoji pred njim gotovo nag, dok krojači grade haljinu na njezinu tijelu – okružujući golo tijelo u atmosferi koju je Michele opisao kao sakralnu.
“Couture je sjeme iz kojeg je sve počelo – arheološki obred koji održavamo živim”, rekao mi je. “Kada vidim krojače kako okružuju tu djevojku i haljinu sa mnom, održavajući taj obred, osjećam kao da postoji duh, vrlo jak i moćan duh, koji morate očuvati. Kao nešto religiozno. “Krojači”, rekao je, 2znaju kako upravljati stvarima, poput časnih sestara, poput vestalki” – svećenica starog Rima koje su čuvale sveti plamen u hramu boginje Veste, čije ruševine stoje na Forumu, nedaleko od Valentinove palače.
Ova usporedba podsjetila je Michelea, još jednom, na prolaznost života i kratkoću individualnog postojanja u usporedbi sa tisućama godina povijesti. Na prozaičnioj razini, podsjetilo ga je na prolaznu prirodu mode. Govoreći o kulturi koja je postala njegovo nasljeđe u Valentinu, rekao je: “Žele zadržati i očuvati plamen zauvijek, i ja ću biti jedan od onih koji pokušavaju upravljati tim plamenom. Ali ja sam samo jedan od mnogih. Plamen je ono što se mora održavati živim.”
Photo: Annie Liebovitz
Styling: Tabitha Simmons
Hair: Shiori Takahashi
Makeup, Yadim
Manicurist, Silvia Magliocco
Tailor, Viola Sangiorgio
