Filmovi koji su me naučili sve što znam o ženama

Filmovi su nekad bili polupoznato, neki bi rekli i misteriozno područje. Na zadnjim stranicama novina samo naslov na hrvatskom, trajanje, ime redatelja, žanr i jedno, možda dva glumačka prezimena. Pa ti znaj što ćeš i kako ćeš. Ipak, bile su to formativne godine koje su, gledajući iz perspektive naslova ovog teksta, malo toga dobroga ponudile.

Gledajući iz pozicije sredovječnog muškarca, možda je i čudno što je potpisnik sretno zaljubljen i voljen (naravno, jednom već razveden) otac koji najbolje što može brine za svoju tinejdžericu, jedinicu. Dakle, nešto sam u ovih posljednjih trideset godina ipak naučio, no ne znam koliko su za to zaslužni filmovi.

Pristavši na pisanje ovakvog teksta, nisam znao u što se upuštam. Najlakše bi bilo upogoniti tražilice, odabrati par naslova i zavodljivo poentirati s nekoliko šeretskih i pametnih rečenica. Ali to bi bilo varanje, lakši put – dosadan način. To ne veseli. Baš kao što ne veseli ni činjenica da sam se danima borio s popisom filmova za koje mogu suvereno reći: to su ti.

Odrastati u prošlom stoljeću značilo je odrastati u svijetu koji je današnjim muškarcima mogao ponuditi vrlo malo u pogledu odnosa prema ženama. One su bile plijen, mi smo bili lovci. Ili spasitelji njih, jadnih, u nevolji. Takvih smo se filmova nagledali za nekoliko života – pogotovo u domaćoj kinematografiji. Ljubav je u pravilu bila iznimka i svodila se na požudu i strast, a sve je to redovno izgledalo kao incident nakon kojeg će možda biti uhićenja, ali sasvim sigurno renovacija spavaćih soba, vrata i štokova.

Ingeniozni Rajko Grlić u filmu U raljama života (nastalom prema romanu Dubravke Ugrešić) pokazao je klasičnog balkanskog frajera. Naravno, posegnuo je za nekolicinom njih: jednim autističnim koji se samo penje na planine, jednim koji se prvo mora nahraniti da bi funkcionirao, te jednim koji se mora napojiti da bi dobio inspiraciju. A ona, naša Štefica, tako žudi i žudi za ljubavlju, za požudom, za strašću.

Na internacionalnom planu zadatak nije ništa lakši. Opet osvajači i spasitelji, ponegdje s tračkom egzibicionizma, svakako samoljublja. I onda mi je sinulo – što sam kroz filmove ipak uspio naučiti o ženama!

Krivo sam u početku gledao i razmišljao – na umu sam imao svoju potrebu za poistovjećivanjem s glavnim likovima, a zapravo sam se trebao prisjetiti svih onih nevjerojatnih žena koje sam gledao na velikom platnu. Trebao sam se sjetiti Julianne Moore u Kraju ljubavne priče (The End of the Affair, Neil Jordan, 1999.) i njene apsolutne žrtve za onog kojeg voli. Trebao sam se prisjetiti Minnie Driver i svih sranja koja je njen lik morao progutati u Dobrom Willu Huntingu (Good Will Hunting, Gus Van Sant, 1997.).

Kad smo već kod sranja – što reći o Patriciji Arquette u Pravoj romansi (True Romance, Tony Scott, 1993.)!? Strašno što su mužjaci napravili njenom liku… A ti mužjaci su u pravilu neki pogubljeni, smeteni likovi koji pojma nemaju ni o čemu. Galerija takvih može se pronaći u Lijepim djevojkama (Beautiful Girls, Ted Demme, 1996.), gdje oni uopće ne razumiju s kakvim su divnim ženama okruženi.

Ni u europskom arthouse miljeu situacija nije bolja. Antologijske Tri boje Krzysztofa Kieślowskog donose priče o trima ženama koje su redom: pokradene, frustrirane i iznevjerene.

Filmske devedesete naučile su me ne kako osvojiti ili spasiti žene, već kako ih vidjeti i prepoznati. Slušati i čuti. Prihvatiti njih, ali i sebe. I ne, to nije priča s otvorenim krajem bez jakog sidra. No easy way out!

Film koji ponajbolje govori o nesigurnim muškarcima u potrazi za svojim savršenim ženskim parom dolazi iz 1996. i zove se Svingeri (Swingers, Doug Liman). Glavni glumac i scenarist Jon Favreau fenomenalno je ocrtao minsko polje zvano muško-ženski odnosi na rubu novog milenija. Dopustiti si prepoznati trenutak, slomiti inhibicije i strahove i biti najbolji u onome što jesi – svoj. Te isto očekivati (ali i prihvatiti!) od one s jednakim kromosomima u venama.