Što me o životu naučio David Lynch?

Wild at Heart bio je prvi film Davida Lyncha koji sam pogledala. Nekako sam zaobišla Twin Peaks. Pogledala sam ga sa zakašnjenjem od bar pet godina, a igrao je u jednom od kina koji više u Zagrebu ne postoje. Ne znam kako se desilo da igra u tom malom kinu u centru grada, no plakat je bio toliko hipnotizirajuće privlačan da sam, kao kada se odlučim čitati knjigu zbog dizajna korice, zureći u njega zbrajala izvanškolske obaveze i kalkulirala kada sam slobodna navečer kako bih ga mogla pogledati. Odvukla sam i najbolju prijateljicu sa sobom. “Ona će cijeniti tu estetiku, taj zmijski uzorak kožnog sakoa koji je tako nonšalantno nosio Nicolas Cage i denver blue boju Cadillaca koji je virio iza njega”, pomislila sam. U to doba smo gledale, čitale i slušale sve što je emitiralo snažne uzorke, jarke boje i imalo zbunjujuće i iznenađujuće priče. Mislim da smo koji dan prije odlaska u kino pogledale True Romance i prema vizualnom dojmu plakata očekivala sam nekakav takav film. Intenzivan, pun nasilja, ljubavi, strasti, svakako povišenih emocija.

Kako sam se prevarila. Ova crna komedija i romantičan krimić posve me je usisao u svijet Davida Lyncha. Naravno da sam odmah htjela i pročitati knjigu prema kojoj je film snimljen, no nikada nisam (Wild at Heart: The Story of Sailor and Lula, autora Barryja Gifforda). Malo mi je žao sada, mislim da bih tada bolje razumjela zašto je Lynch nakon čitanja odlučio film napisati i režirati, umjesto da ga samo producira, kako je originalno dogovoreno. Taj njegov poriv da se u potpunosti unese u stvari bio je fascinantan, i jako inspirativan, kada bolje razmislim.

Fast forward nekih dvadesetak i kusur godina kasnije, nakon pogledanog svakog kadra koji je snimio, odbrojavala sam dane do tog, 22. svibnja 2017. godine, jer tada dolazi prva epizoda Twin Peaks: Return. Ništa me nije moglo omesti, nije bilo te obaveze, izlaska, ičega što bi me spriječilo da svaki ponedjeljak, do kraja ljeta hipnotizirano provodim večer ispred ekrana. Vratio se Twin Peaks! David Lynch me svojim pristupom kreiranju tih nadrealnih svjetova definitivno naučio prvenstveno strpljenju i mirnoći. Koliko puta sam se ulovila da nisam razumjela što gledam, ali bilo je prekrasno u svoj svojoj bizarnosti! Isprva frustracija, nekako je vrlo brzo prerasla u osjećaj mirnoće, sigurnosti i povjerenja, vjere u nešto veće i značajnije od… Pa od života. Koliko god to pretjerano ili patetično zvučalo. On je stvarao nove svjetove, njegove kreacije su nosile oba značenje te riječi; ono svjetovno, no i ono više, božanstveno. Vjerovala sam mu da ću shvatiti, da će me naučiti novim istinama. I to je stvarno tako bilo. Epizoda bi završila, ja bih ostala s upitnikom iznad glave, ali bih se vraćala i pregledavala scene, pokušavala dokučiti te riječi uprženog titla na ekranu, no bez žurbe i nervoze, već temeljito čitajući ih, maltene slovkajući, polako, s razumijevanjem, kao dijete koje tek počinje učiti u školi. Učila sam – razumijevati.

David Lynch je u svako svoje djelo upleo i dio sebe, svoje svijesti i svoje meditacije. Uz meditaciju isprva svi povezujemo smirenje i prodiranje u samog sebe. Lynch, kao pasionirani praktikant meditacije i yoge, pokazao je da i u najžešćim vriskovima, distorziranim zvukovima, uznemirujućim slikama i izobličenim bićima možemo prepoznati tu apstraktnu ravnotežu. Ako se samo malo primirimo, pričekamo i – zaronimo. U svojoj knjizi Catching the Big Fish je slikovito opisao kako postići tu razinu svijesti, ovo je citat kojemu se svako toliko vraćam (priznajem, neko vrijeme mi je bio i screensaver laptopa).

“Ideas are like fish. If you want to catch little fish, you can stay in the shallow water. But if you want to catch the big fish, you’ve got to go deeper. Down deep, the fish are more powerful and more pure. They’re huge and abstract. And they’re beautiful. Everything, anything that is a thing, comes up from the deepest level. Modern physics calls that level the Unified Field. The more your consciousness – your awareness – is expanded, the deeper you go toward this source, and the bigger fish you can catch.”

Nisam još ulovila svoju veliku ribu. Ne znam hoću li ikada. No znam da, upravo zbog njegovih riječi i njegovih filmova i serija, imam sada mnogo više strpljenja i razumijevanja, pogotovo za nepoznato. Pokazao mi je da se taj metaforički zaron u duboke vode i lov velike ribe povezuje sa samom sviješću. I hvala mu na tome.