Stvarna građevina koja je inspirirala seriju Squid Game izgleda nestvarno
Tina Kovačiček
15 siječnja, 2025
Tina Kovačiček
15 siječnja, 2025
Serija Squid Game je pomela svijet otkad se pojavila u TV eteru. Ako je niste pogledali, onda ste sigurno barem sudjelovali u razgovoru gdje se spominjala, a osim što je postala globalni fenomen i najgledanija serija na Netflixu ikad (privukla je više od 142 milijuna kućanstava u prvih 28 dana od premijere), aktivirala je interes za južnokorejskom kinematografijom (kojoj niti mi nismo odoljeli).
Prva sezona serije Squid Game objavljena je 2021. godine, kritika i publika su je snažno zagrlile, a nakon što je privukla međunarodnu pažnju kakvu svaki autor priželjkuje, osvojila je brojne nagrade, uključujući šest Emmy nagrada i jedan Zlatni globus. Uspjeh je bio potvrđen, a željno iščekivana druga sezona stigla je prosincu prošle godine, zbog čega je tema serije ponovno u fokusu. Kritike su ponovno dobre – svi su zadovoljni što druga sezona nije pokvarila prvu, dok je treća i posljednja, snimana odmah nakon druge te planira biti objavljena 2025. (bit će ovo dobra godina za fanove serije).
Ova južnokorejska distopijska drama, koju je napisao i režirao Hwang Dong-hyuk, postigla je nevjerojatan uspjeh zahvaljujući dobro postavljenoj premisi – dubokim društvenim komentarima i emocionalno intenzivnoj naraciji. Serija se fokusira na skupinu ljudi koji se suočavaju s ozbiljnim financijskim problemima i prihvaćaju poziv da sudjeluju u smrtonosnoj društvenoj igri za šansu osvajanja ogromne novčane nagrade. Dok se natječu u dječjim igrama s jezivim preokretima, suočavaju se s moralnim dilemama, borbom za preživljavanje i brutalnim prikazom društvenih nejednakosti.
Jedan od najzanimljivijih elemenata serije Squid Game je njezina upečatljiva i simbolična vizualna estetika (što je mene prvo privuklo ekranu), posebno arhitektonski dizajn prostora u kojima se odvijaju igre. Scenografija i umjetnički dizajn u seriji igraju ključnu ulogu u stvaranju uznemirujuće atmosfere koja podsjeća na nadrealnu, gotovo snovitu stvarnost, dok istovremeno služe kao metafora za dublje društvene poruke.
Arhitektonske strukture u seriji često nalikuju dječjim igralištima iz prošlosti, koristeći jednostavne oblike poput kvadrata, krugova i trokuta. Živopisne boje koje dominiraju, poput ružičaste, zelene i plave, evociraju nevine asocijacije na djetinjstvo, ali u kontekstu serije postaju sablasne zbog brutalne stvarnosti igara.
Zapiljiti se u seriju je lako, no još kada shvatite da na ovom svijetu postoji zgrada kojom je vizualni dio serije inspiriran, i koja se savršeno poklopila sa svom spomenutom simbolikom, e to je mind blowing. Arhitektonsko remek-djelo Ricarda Bofilla, Muralla Roja, sa svojim beskonačnim stubištima i živopisnim bojama, izravno je inspiriralo estetiku serije. Ova građevina, koja spaja kompleksnu geometriju i upečatljivu paletu boja, briše prostorne granice te stvara razigranu, ali i ograničavajuću atmosferu.
U seriji se taj utjecaj očituje kroz slične prostore gdje se likovi kreću kroz labirintsko stubište u pastelno zelenim, plavim i ružičastim nijansama, pojačavajući dramatičnu napetost i naglašavajući kontrast između dječjih igara i brutalnih uloga izazova. Ovo stubište čini okosnicu projekta, povezujući prostore na različitim razinama i vodeći do svih minimalističkih i špiljolikih prostora. Ovaj dizajn je pak direktno inspiriran radovima nizozemskog umjetnika M.C. Eschera, poznatog po svojim iluzionističkim grafikama beskonačnih stepenica i nemogućih arhitektonskih struktura. Labirint u kombinaciji s jarkim bojama očito podsjeća na ovu stvarnu građevinu, postmoderni kompleks La Muralla Roja, što u prijevodu znači Crveni zid, smješten u Manzaneri, Calpe, u Španjolskoj.
Projektirao ga je renomirani španjolski arhitekt Ricardo Bofill 1968. godine za tvrtku Palomar S.A., a gradnja je dovršena 1973. godine. Ovo arhitektonsko djelo smatra se jednim od najpoznatijih Bofillovih radova i redovito se svrstava među njegovih 10 najikoničnijih projekata. “S ovim projektom, RBTA (Ricardo Bofill Taller de Arquitectura) želio je srušiti postrenesansku podjelu između javnih i privatnih prostora reinterpretirajući mediteransku tradiciju kazbe. Labirint ove rekonstruirane kazbe temelji se na preciznom geometrijskom planu koji prati tipologiju grčkog križa s krakovima duljine 5 metara, koji se grupiraju na različite načine. Na mjestima gdje se krakovi križaju nalaze se servisni tornjevi, poput kuhinja i kupaonica”, poručuju iz ureda slavnog arhitekta.
Pri dizajniranju La Muralla Roje, Bofill je pronašao inspiraciju u tradicionalnoj arhitekturi sjevernoafričkih kazbi i arapsko-mediteranskom stilu. “On je ove elemente modernizirao u avangardnom stilu, istovremeno zadržavajući karakteristične detalje poput dvorišta, stepenica i mostova koji povezuju sve dijelove kompleksa”, stoji u opisu projekta arhitektonskog studija Ricardo Bofill Taller Arquitectura koji nastavlja s njegovom ostavštinom.
Kompleks nudi razne pogodnosti za stanare, uključujući dvije trgovine, saunu i restoran, smještene na prvom katu. Krovne terase opremljene su solarijima i bazenom, koji su isključivo dostupni rezidentima. La Muralla Roja sastoji se od ukupno pedeset stambenih jedinica, podijeljenih u tri različite veličine i stila. Studio apartmani imaju oko 60 četvornih metara, dvosobni apartmani 80 četvornih metara, dok trosobni apartmani dosežu oko 120 četvornih metara. Ovaj kompleks ne samo da impresionira svojim jedinstvenim dizajnom, već pruža funkcionalnost i udobnost za svoje stanare, kombinirajući suvremeni stil s tradicionalnim arhitektonskim elementima.
“Bofill je kroz ovaj dizajn spojio avangardnu estetiku s funkcionalnošću, stvarajući prostor koji briše granice između privatnog i javnog, te arhitektonsku cjelinu koja odražava bogatu kulturnu povijest mediteranskog prostora”, poručuju arhitekti o ovoj gotovo nestvarnoj građevini dok se mi nastavljamo diviti fotografijama koje su nam ustupili, i zamišljamo kako bi stvarno bilo živjeti između ovih crvenih zidova.
Photo: Courtesy of Ricardo Bofill Taller Arquitectura