Pogledali smo A Complete Unknown, je li film dostojna posveta Bobu Dylanu?

Ako još uvijek ne znate da Timothée Chalamet glumi Boba Dylana u novom filmu Jamesa Mangolda pod nazivom A Complete Unknown, vjerojatno živite ispod kamena i također ne znate da su očekivanja vrlo podijeljena. Neki kritičari na Rotten Tomatoesu rekli su da nisu sigurni hoće li se mlađe generacije moći poistovjetiti s ovom pričom, ali i da im je to najdraži film koji su pogledali 2024. godine. Drugi su komentirali: “Superfanovima se vjerojatno neće svidjeti. Osjeti se da je film napravljen s puno ljubavi, ali i sa sviješću da veliki vizionari ponekad mogu biti seronje”, kao i da je pola filma nalik na “vrlo uspješne karaoke”.

Biografska drama o jednom od najvećih, još uvijek živućih, glazbenika druge polovice 20. stoljeća, koja je na dodjeli nagrada Zlatni globus ostala praznih ruku unatoč nominacijama u tri kategorije, možda ipak nije uspjela ispuniti očekivanja onih koji su se nadali da će Dylan dobiti dostojan omaž. Ipak, još uvijek čekamo Oscare, koji su ove godine, čini se, nepredvidiviji nego ikada prije.

A Complete Unknown

Nakon jučerašnjeg dolaska u kino nisam imala nikakva očekivanja, možda zato što nisam velika obožavateljica Boba Dylana, ali nije ni da ne znam gotovo svaku njegovu pjesmu (moj otac bio je jedan od njegovih najvećih fanova, pa su Dylanovi hitovi poput Like A Rolling Stone, The Times They Are A-Changin’ i Mr. Tambourine Man često odzvanjali našim obiteljskim domom). Dva sata i dvadeset minuta filma činila su se upravo kao toliko vremena. Film mi je držao pažnju dok sam pokušavala pratiti sve likove iz formativnih godina ovog legendarnog glazbenika i njegove burne dvadesete, ali nije mi uspio pružiti osjećaj dublje povezanosti ni s jednim od likova, a posebno ne s Dylanom.

Dylan se u Chalametovoj interpretaciji pojavljuje kao tipična, pomalo romantizirana slika sebičnog i arogantnog glazbenog genija, koji je povremeno nepodnošljivo iritantan. U prekrasnim kulisama i atmosferi New Yorka ranih 60-ih, jedino što biste mogli poželjeti od Boba Dylana u ovakvoj interpretaciji jest njegov volumen i možda dugi crni kožni kaput, koji je zaista ikoničan. Sve ostalo djeluje blijedo, površno, a na trenutke patetično i nepotrebno dramatično. Hajdemo na trenutak prijeći na bolje aspekte ovog ostvarenja. Za početak – glazba: fenomenalna! Timothée Chalamet, koji se ovdje “pretvorio” u Dylana, zvuči prilično uvjerljivo, toliko da biste mogli pomisliti kako ste se vratili u same početke 60-ih. Njegov glas, njegovi pokreti, čak i onaj tipični Dylanovski osmijeh – sve to oslikava posvećenost s kojom je Chalamet pristupio ulozi Boba Dylana. Inzistirao je na tome da sve pjesme izvodi uživo i da nauči svirati gitaru kako bi što vjernije utjelovio lik. Nakon uspjeha filma o Johnnyju Cashu Walk the Line, koji je osvojio Oscara, redatelj je bio uvjeren da će ekipa i glumci u njegovom novom filmu moći izvoditi pjesme uživo. Sve pjesme Boba Dylana pjevao je uživo Chalamet, kao i Edward Norton za Petea Seegera, Monica Barbaro za Joan Baez i Boyd Holbrook za Johnnyja Casha.

A Complete Unknown. Photo by Macall Polay, Courtesy of Searchlight Pictures

Također mi se sviđa što film nastoji izbjeći da bude klasično biografsko djelo. To što nam prikazuje samo jedan dio njegova života, možda manje poznate početke široj publici, daje mu određenu svježinu. Film također ne zaboravlja važnu političku dimenziju Dylanove glazbe, tako da su tu veliki trenuci aktivizma, borbe za ljudska prava i antiratni stavovi. Pjesme poput The Times They Are A-Changin’ i Blowin’ in the Wind podsjetile su me koliko su takve pjesme i dalje relevantan komentar na današnje društvo.

A Complete Unknown, Photo by James Devaney/GC Images)

Iako film pretpostavlja da već znamo sve o Dylanovoj osobnosti (i vjerojatno je u pravu, jer ako ne znate, jednostavno možete proguglati), situacije kroz koje prolazi nisu dublje razrađene, što mi je, barem osobno, otežalo povezivanje s radnjom filma. Iz kina sam izašla s osjećajem da se gotovo ništa nije dogodilo. Nisam imala ni potrebu razgovarati o filmu nakon što je završio. A to je možda i najveći problem. Film nam daje fragmentirani pogled na njegove burne početke, dok je još bio u prijelomnoj fazi, prije nego što je ušao u razdoblje elektronske revolucije. No, to “prije nego što” jednostavno nije dovoljno za publiku koja teži kompleksnijim likovima i većoj usmjerenosti na detalje. Umjesto toga, atmosfera je ono što uistinu nosi film – vrlo je dominantna i obuzima gledatelja, ali na kraju dana i potpuno predvidiva za ovakvu vrstu filma. Kulise, kadrovi, kamera, boje, prijelazi – sve je tu, sve je lijepo, ali sve je i sasvim obično.

Da zaključimo, je li me film oduševio? Definitivno nije. Mislim li da ga trebate pogledati? Da. Ipak, mislim da ćete najviše uživati ako niste veliki Dylanov fan niti filmski kritičar, već samo netko tko voli dobru glazbu i ima viška 2 sata i 20 minuta.