Pismo godini koja prolazi: Eva Mahkovic

Najnemuštija sam krajem godine. To sam s vremenom već nekako prihvatila. Slažem i preslažem ladice u glavi i tijelu, sustignu me svi protekli mjeseci u kojima se iz godine u godinu sve više toga događa, toliko da mi je sve manje jasno kako taj rollercoaster stane u samo tristo šezdeset i pet dana. Kad dođe vrijeme za rekapitulaciju, ne znam ni što bih rekla, ni kome. Volim predviđati i planirati, ali to mi ide sve teže i čini mi se da sve češće, umjesto da gledam unaprijed, pokušavam zastati i osvrnuti se unatrag. Čudna je i vrlo zahtjevna ova 2024., i po tko zna koji put na izmaku godine nisam sigurna jesmo li sretniji ili pametniji. Zato sam zamolila četiri spisateljice i jednog pisca da podijele kako im se protekla godina čini. Lamija Begagić, Tanja Stupar Trifunović, Lidija Deduš, Ivan Tokin i Eva Mahkovic osvrnuli su se na godinu koja završava i napisali svoje dojmove o njoj. U nastavku slijedi pismo Eve Mahkovic.

 SENT FROM MY IPHONE

 Godine 2024. plakala sam dvadeset i sedam puta. Znam jer već treću godinu zaredom bilježim svoje suze u aplikaciji Notes. To znači da sam ponekad plakala više puta u jednom danu, a onda nekoliko dana, pa čak i mjeseci, uopće ne. / Do kraja godine, na dan kad ovo pišem, ostalo je još 43 dana. / Jučer sam na Venecijanskom bijenalu gledala kako trulo voće proizvodi struju i pali žarulje, a danas sam samo bila na poslu. Takvi su uglavnom dani. / Čini mi se da je ideja dvostrukog jastva dominantna ideja ove godine kojom se najradije bavim: istodobno postoje najmanje dva “ja” – jedno kod kuće i drugo svaki put kad izađem kroz ulazna vrata. Ove godine volim zatvarati vrata.

/ Još uvijek mi je najteže ljeti, kad vrijeme zaista ne pruža hrabrost da normalno živim. Moje tijelo je previše neposlušno. Možda je prikladnija riječ: neprilagođeno? Moje drugo “ja” ponovno se rađa na vrućini. / Nemam nikakvu ideju o čemu bi ovaj tekst trebao biti, osim da je skup nasumičnih trenutaka, nasumičnih emocija ove godine. Je li to loše? / Sramota. Suze, ali iznutra. Ljubomora, iako se pokušavam osloboditi tog osjećaja. Je li to sramota? / Naravno da postoje i dobre stvari, kao na primjer 14. rujna. Taj dan sam zabilježila u aplikaciji Notes kao dobar. I 21. lipnja. I 22. kolovoza, kad sam se neplanirano probudila usred noći i osjetila nešto potpuno neočekivano. / Koristim malo pridjeva jer pridjevi zamaraju, pretjeruju i rijetko su zaista potrebni.

/ Između kolovoza i listopada izgubila sam osjećaje. Na to sam čekala najmanje godinu dana, a kad se konačno dogodilo, svejedno sam osjećala gubitak. Je li to sramota ili samo šteta? / Kad na jesen dođe hladan zrak, svake godine me sve više peče koža na licu. Zato sam između svibnja i jeseni potrošila bogatstvo na skincare marke Drunk Elephant i zaljubila se. Naravno, ta riječ je pretjerana. Hoću li se ikad ponovno zaljubiti? Naravno, ta riječ je pretjerana. / Većina ljudi koje sam ove godine upoznala su klišeji. Ipak, s godinama postaje jako naporno iznova objašnjavati sebe novim ljudima. / Puno osjećaja još moram otključati i nemam iluziju da ću to uspjeti u sljedećih 43 dana. / Ove godine mi se nije dogodilo ništa važno, ali nekako sam pomirena s tim. Možda je to ipak važno. / Gotovo nijedna tvrdnja nije istinita baš svakog dana.

/ Kad sam se danas vratila kući s projekcije filma The Substance, na podu hodnika ispred vrata bio je ptičji izmet, a iznad njega prestrašeni golub koji nije htio kroz otvoren prozor. Sada ne znam: je li strah bolji od hladnoće? / Ovo je tekst nepovezanih dijelova, kao oči svete Lucije na pladnju, odvojene od njezina tijela, ali koje ipak gledaju. Ipak, danas, u svijetu realizma, logike i kronologije, svi smo zaboravili na Boscha. / Ono što sam rekla, rekla sam dobro ili barem iskreno. / Možda ipak previše apstraktno. / Ne znam osjećam li ikad više smisla u tome što sam čovjek nego kad iznad sebe čujem helikopter kako leti prema kliničkom centru i zamišljam u njemu hladnu kutiju sa srcem, jetrom, bubrezima i drugim organima koji će i dalje biti korisni sada kad je izmigoljiva kategorija duše već nestala.

/ Godina 2024. bila je i godina studenog supermjeseca iznad autoceste / crnih rupa / sivih kamenih Alpa / disko svjetala s druge strane Ljubljanice / godina najbolje sjene za oči, zelene Florence by Mills u nijansi vještice Elphabe Thropp iz filma Wicked. / Ovakvim i sličnim nepovezanim mislima bavila sam se 2024. godine i često bila prehlađena. / Ovaj tekst nastao je u aplikaciji Notes, kao i svi tekstovi koji su najviše moji.