Logo
Please select your language

Photo: Naša djeca
Photo: Naša djeca
Film & Tv

Najbolji regionalni filmovi godine koji su pomakli granice

Hrvoje Pukšec

19 prosinca, 2024

Željeli to ili ne, prosinac je mjesec pogleda u prethodnih jedanaest i svođenja računa, kovanja planova i… druženja. Ovo potonje u filmskom se smislu u Hrvatskoj smjestilo početkom ovog tjedna i jedan je čovjek i njegov film, te njihova pričao o nedvojbenom uspjehu, bio na usnama svih koji su dizali zdravicu ovoj godini na izmaku. Onaj u čije se ime nazdravljalo nije bio na HAVC-ovom filmskom partyju, ali i da jest – bio bi neodoljivo jednostavan, pomalo sramežljiv i tih. Njegovo je ime Nebojša Slijepčević, njegov je film Čovjek koji nije mogao šutjeti, a njihov je uspjeh nadnacionalan, baš naš: nebitno nalazimo li se u Beogradu, Podgorici, Sarajevu ili Zagrebu. Istodobno, i pored Čovjeka koji nije mogao šutjeti imali smo ove godine priliku pogledati čitav niz važnih, zanimljivih filmova. Filmova koji su pomakli granice u našoj 2024. nema puno, ali da ih ima – ima. Krećemo od najboljeg, a nadalje u abecednom ritmu.

Čovjek koji nije mogao šutjeti

Nebojša Slijepčević je od našeg zajedničkog blata kaosa, bijesa i sramote izvaljao spomenik humanizmu i to u vremenima kad je biti čovjek među ljudima teže no ikada. Čovjek koji nije mogao šutjeti je pomaknuo granice hrvatskog, ali i regionalnog filma. Zlatna palma u Cannesu, godišnja nagrada Europske filmske akademije i pored čitavog niza drugih nagrada najnovije priznanje – shortliste za Oscare, nagradu Američke filmske akademije govore dovoljno. Čovjek koji nije mogao šutjeti je velik mali film od samo trinaest minuta. To je film koji svjedočeći o pokojnom Tomi Buzdovu jasno prikazuje razliku između junačenja i junaštva, između ljudi i baraba, i konačno: između života i smrti. Film koji je svojem redatelju donio slavu, a nama ponos jer unatoč svim izgledima humanizam, vitalizam i optimizam još nisu zamrli u svima nama koji ovaj tekst čitamo i razumijemo.

Photo: Čovjek koji nije mogao šutjeti, Manifest Pictures

Naša djeca

Silvestar Kolbas, ugledni hrvatski filmski snimatelj, ali i beskompromisni dokumentarist snimio je još jedan dragulj, film Naša djeca. Neočekivani je miljenik publike (nagrade u Opatiji i Bjelovaru) uhvatio ne-dokumentarnu javnost posve nespremnom. Iako je premijeru imao na ZagrebDoxu, odlaskom u Pulu i osvajanjem Zlatnih arena za režiju i montažu, te kasnije prikazivanjem u Sarajevu, uzburkao je duhove nenaviklih. Kolbas je naime nemilosrdan prema sebi. Razotkriva se kao čovjek, suprug, otac i umjetnik bez zadrške. Tako je snimio Ratnog reportera, tako je snimio Sve o Evi i tako je snimio Našu djecu. Bojno polje zvano obitelj rendgenski je skenirao, razotkrio, razmontirao i ponovno sastavio. Puni krug, puna katarza, potpun uspjeh!

Photo: Naša djeca

Nedelja

Biografska filmska priča o Džeju Ramadanovskom, romskom pjevaču narodne glazbe, čovjeku koji je proročanski najavio dan svoje smrti, nedjelju, u srpskim je kinima pogledalo 350 tisuća gledatelja. Sjajan uspjeh, pokazatelj kako se radi žanrovski film, u ovom slučaju glazbeni biografski. Iako se u europskim kinematografijama uglavnom prvenstveno barata zamislima i ostvarenjima redatelja, ima ponekad i drugačijih pristupa, nerijetko u srpskoj kinematografiji. Redatelj Nemanja Ćeranić je nedvojbeno i dokazano (350 000 puta!) napravio odličan posao, ali ovo nije redateljski film. Ovo je producentski film u kojem glavni i odgovorni producent pokreće projekt, ima jasnu viziju što s njim želi postići (350 tisuća) i u tome uspijeva angažirajući najbolje moguće profesionalce. Tako se to radi u nekim kinematografijama, tako je to napravio producent Vladan Anđelković. Film ne mora uvijek biti umjetnost, dobra zabava je prečesto podcijenjena.

Photo: Nedelja

Proslava

Jedan od najduže iščekivanih dugometražnih igranih debitanata hrvatskog filma, Bruno Anković, posve je opravdao velika očekivanja. Čovjek bez kojeg bi reklamni landscape u Hrvatskoj (ali i šire!) bio puno otužniji i siromašniji je – čekao i čekao. Mnogi su mislili da je i odustao. Iako je u reklamama snimio nekoliko remek-djela (primjerice Ostajemo di smo) dugi igrani metar, povijesna tema i snažan istoimeni literaran predložak Damira Karakaša činili su se kao nepremostiva prepreka. Velika Zlatna arena na Pulskom filmskom festivalu rekla je drugačije! Ankovićeva Proslava uvela je u film ono što je Karakaševa Proslava već napravila u književnosti – dokinula je pojednostavljen pogled na fašizam. Ništa nije jednostavno, pa kako će onda biti pretprošli rat koji nam kolektivno nikako ne daje mira. Možda zato što razmišljamo kroz crno-bijele vizure, a Proslava nam je pošteno i pamtljivo dala bogatu paletu sivila.

Photo: Proslava

Za danas toliko

I konačno, Marko Đorđević i njegov film Za danas toliko. Nepretenciozan, simpatičan, neodoljivo zavodljiv film koji zvuči, izgleda, pa gotovo i da miriši kao da je došao s one strane Velike Bare. Ono što se najviše voli i što je nažalost gotovo nestalo u filmskoj Americi pojavilo se u Srbiji! Punokrvni indie film ne mora nastajati samo negdje na opjevanom Srednjem Zapadu, može i u Šumadiji, u Kragujevcu! Đorđević je redatelj mlađe generacije koji je nakon debitantskog festivalskog hita Moj jutarnji smeh (2019) ostao u nepreglednim prostranstvima običnih ljudi, i običnih života, i pri tom podsjetio koliko život može biti lijep, i koliko su nam nužni filmovi poput Za danas toliko. Ako je Anković snimio odličan debitantski film, onda je Đorđević snimio odličan sophomore film. A ti drugi često budu velik kamen spoticanja.

Photo: Za danas toliko

Pravila ronda kažu da se završi s onime čime se i krenulo u avanturu – nebitno bila ona filmska, glazbena ili književna. Vraćamo se Čovjeku koji nije mogao šutjeti. Vraćamo se granicama koje je pomaknuo. Onu s prestižnim nagradama smo ustanovili, onu o uspjelosti filma smo argumentirali i sada ostaje još samo jedna. Ne, nema veze s Oscarima, ima veze s ljubiteljima filma. Možda uz pomoć Slijepčevića konačno shvate da naši najbolji filmovi ne moraju biti ni dugi, ni igrani. A ti kratki i ti ne-igrani su svuda oko nas, čekaju da se malo potrudimo i kliknemo na pokoji link, i pogledamo ih posve besplatno, i legalno. I otkrijemo koliko su sjajni! I to u internetskom prostoru za kojeg granice jednostavno ne postoje.

VOGUE RECOMMENDS