Galerija Svjetlo je najveća mala galerija u Zagrebu

Za ime književnice Luize Bouharaoua čula sam prije nekoliko godina. Očekivano, kad jednom čujete njezino ime i prezime, teško da ćete ga zaboraviti. Bilo je to u kontekstu njezina rada s uvođenjem književnosti u zatvore. Dojmilo me se, jer to je jedna posebna vrsta optimizma kad imaš potrebu pomoći onima koji su naudili drugima. Vjerujem da se radi o dubokoj formi empatije zbog koje takvi pojedinci uvijek imaju ruku podrške za sve. Sigurna sam da je to i razlog zašto joj je pisanje toliko cjenjeno. Činjenica je da najljepše pisanje dolazi od najemotivnijih ljudi. Svijet oko njih ih prožima na toliko intenzivan način da jednostavno moraju te emocije staviti na papir.

Sada, Luiza ponosno stoji iza novog dodatka zagrebačkoj kulturnoj sceni, Galerije Svjetlo. Iako, kaže mi, inicijalno nije uopće planirala pokretati ni studio ni galeriju. No kako to bude u životu, nekad ono što nam je suđeno, pronađe nas. Što se tiče Luizine sudbine, pronalaženje ureda kako bi izbjegla ispreplitanje poslovnog i privatnog, pretvorilo ju je u vlasnicu galerije kad ga je ugledala na popisu prostora za najam. Pogled na ulični lokal u Krajiškoj 1a, 23 kvadrata s visokim visokim stropovima i velikim izlogom promijenio joj je život.

“Slika tog derutnog i godinama napuštenog prostora na adresi u mojoj glavi sudarila se s mojim davno otpisanim snom da jednog dana imam stol u prostoru s velikim izlogom koji gleda na ulicu i prekomjernom količinom engleskih romana u kojem likovi sjede na pojastučenim prozorskim klupicama i čitaju”, smije se. “I evo, danas imam umjetnički studio u kojem pišem, vodim čitalački klub i radionice pisanja, gdje drugi kolege vode radionice poezije, proze, animiranog filma za djecu, odnedavno smo pokrenuli i pilot ranog poticanja čitanja u Vrtiću u Krajiškoj gdje s mališanima u jaslicama čitamo prve slikovnice, dok ovo tipkam u izlogu je u tijeku izložba Vide Meić i Ivana Jozića… Moji se prijatelji šale da sam ugurala najveću moguću količinu umjetničkog sadržaja u najmanji mogući prostor. Ja sam jako ozbiljna kad kažem da sam upravo zato i toliko ispunjena svaki put kad otvorim ta vrata.”

I doista, Luizini prijatelji se ne šale, tamo ćete pronaći radionice kreativnog pisanja, proze i poezije, Školu animacije Lumi Filma kao i razne izložbe koje organizira u suradnji s kustosicama Leilom Topić i Nives Sertić. Ove premijerne godine tema izložbi bila im je, prigodno, svjetlo u svim simboličkim ili meta/fizičkim pojavnostima. Odabrali su 3 umjetnika/ice i jedan kolektiv, točnije slikara Domagoja Roginu i njegov ciklus ulja na platnu velikih formata “Tlo”, suradnju grafičarke Vide Meić i pisca Ivana Jozića “Šaptanje bankomatima i druge nježnosti”, biomimetičku instalaciju od oko 50-ak skulptura “Život pod velikim pritiskom” Manuele Pauk i seriju ilustracija “Ne odustati od svjetla” koje potpisuje Inicijativa za Slobodnu Palestinu i dizajnerica Ivona Cvitković, a koja prikazuje svakodnevni otpora genocidu i najtežim uvjetima života palestinskog naroda. 

Iako se prvoloptaški može reći “mala galerija mali značaj, velika galerija veliki značaj”, složila bih se s Luizom da to nije uvijek slučaj. Iako su nam veliki prostori u koje odlazimo po kulturu nužni, mali su također iznimno važni. “Ako nam je cilj da ljudi zaista žive umjetnost u svakodnevnom životu, a to je cilj cijelog mog desetljeća rada u kulturi, onda nam je potrebno raditi i u drugom smjeru, dovoditi umjetnost ljudima. Da bi se s njom zaista saživjeli umjetnost nam mora biti dostupna, kako financijski tako i prostorno. Mora nam doslovno i metaforički biti blizu, u upravo u toj blizini i u toj savladivosti leži prednost malih prostora u zajednici. Tri stranice dubinski pročitanog teksta na radionici, pet minuta pred pejsažem velikog formata usred užurbanosti života nije malo, zapravo je mnogo. Oko toliko toga se u ovom životu mučimo, velika je stvar da u prolazu sebi najednom možemo priuštiti nešto ljepotu do koje je lako doći.” Dodaje kako je Galeriji dala ime Svjetlo jer u ovom vremenu u kojem obilujemo svjetlosnim zagađenjem oskudjevamo s pravim svjetlom. “Onim koje nudi toplinu i smisao, koje je nužno za naš život i sav život na ovoj planeti.” Nasmijem se. Koliko samo svjetlosti može jedna osoba unijeti u živote drugih. Hvala ti Luiza. 

Fotografije: Luka Pešun

Luiza Bouharaoua/Ema Bednarz
Domagoj Rogina/
Ivan Jozić i Vida Meić/