Jesu li tračevi razonoda za dokone i društvena anomalija ili najjednostavniji način kako da se povežemo? U vrijeme prije blagdana i praznika, kad najviše provjerenih i neprovjerenih glasina podijelimo za trpezama, o fenomenu tračanja, dobrim i lošim tračevima i zašto na njih nitko nije imun, piše Andrija Škare.
Andrija Škare16 prosinca, 2024
Na Interliberu sam se susreo s kolegom, poznatim hrvatskim piscem. Iz niza objektivnih okolnosti nisam mogao urediti njegov novi roman, ali preporučio sam mu svog dobrog poznanika, izvrsnog urednika. Spojio sam ih, roman je „ispeglan“, izašao je na vrijeme, odličan je, svi sretni. Sad mi pisac kaže da trebamo na pivo kako bismo proslavili i pita me hoćemo li samo nas dvojica, ili zovemo i urednika. „Ma idemo svi zajedno“, kažem. „Da, da, ‘ajmo sva trojica“, kaže on, „da malo tračamo.“
Mit je odavno razbijen. Onaj prvi, da je tračanje isključivo ženska radost. Tračaju itekako i muškarci, i to često, s guštom, slatko. Treba razbiti i onaj drugi, da tračaju samo ljudi koji ustvari nemaju o čemu drugome razgovarati i da je riječ o nižoj formi komunikacije. Istina, da, godinama sam i ja živio vodeći se onim citatom Eleanor Roosevelt da veliki umovi raspravljaju o idejama, prosječni o događajima, a mali o drugim ljudima, ali s vremenom sam naučio da i sentence velikih faca treba uzimati sa zrnom soli. Poznajem još uvijek neke ljude koji se vode tim načelom, u srži plemenitim, ali umjesto da ih smatram moralnima ili dosljednima, najčešće su mi tek – dosadni.
Valja reći da razlikujem nekoliko vrsta i razina tračeva. Oni se, baš kao i sve druge divote i strahote na ovome svijetu, mogu podijeliti po brojnim kriterijima, vertikalno i horizontalno, na proverbijalne kruške i jabuke, ali mislim da je najvažnija podjela ona osnovna, od koje kreće sve ostalo. Dobronamjerni i zlonamjerni. Dobronamjerni trač zapravo je informacija. Činjenica o nekoj osobi koju prenosite drugoj osobi. Vi ste u biti dobročinitelj, čak humanist! Jer vjerujete da ono što znate o svom šefu mora doznati i vaš uredski kolega. To je dobro za kolegu, s novim saznanjima moći će prilagoditi vlastito ponašanje. Recimo da ste od susjeda koji radi u autopraonici doznali kako nikad nije vidio prljaviju unutrašnjost automobila od one u vozilu vašeg šefa. To morate prenijeti kolegi. Jer bi ovaj inače šefu mogao za rođendan darovati krpicu za prašinu (ta što drugo darovati šefu za rođendan?), a to bi se moglo protumačiti kao provokacija.
Zlonamjerni trač može biti izmišljen, a u tom je slučaju čisto zlo. Baš, ono, za zatvor. No sve da je i istinit, ali mu je namjera nekoga ocrniti, poniziti, ismijati ili mu se narugati, ne valja. Takve tračeve ne volim i u njima odbijam sudjelovati.
Trač može biti i zabavan ili bezvezan. Zabavni su čista divota. U njima onaj koji ih prepričava može dati oduška svojim poetskim stremljenjima i vječnoj neostvarenoj želi da postane pisac, pa svaki put nadodati još pokoji veseo detalj. Dok je bezazleno, neka ih. Ako je zabavno. Bezvezni tračevi su bezvezni. Niti u njima ima sočnosti, niti proizvode kakvu emocionalnu reakciju. Služe tek toliko da se ispuni vrijeme, da onaj koji priča ima nešto za ispričati. Oni zbilja jesu najniža forma komunikacije.
Kad trač stvarno jest informacija, ne smatram ga tračem iako ga se tako može doživjeti. Jedna prijateljica imala je groznu situaciju na poslu. Često mi je pričala o zlostavljanju koje su njezini poslodavci provodili nad njom i ostalim zaposlenicima. Sve perfidne fore zamotane u „obiteljsku atmosferu“ tog malog, privatnog biznisa, smišljene tako da ih nitko nikad neće tužiti za mobbing. A i nema kome jer šefovi su ujedno i vlasnici. Jednom joj je, u jednom većem društvu, netko spočitnuo da zašto ogovara svoje šefove. Uozbiljila se i rekla da to nije ogovaranje, to su činjenice, suhi fakti. I da netko od prisutnih, ako pomisli tamo se zaposliti, bude spreman na to što ga čeka. Slažem se s njom. Ogovaranje joj nije samo došlo kao ispušni ventil za nakupljene frustracije, već je služilo i kao upozorenje za ono što jest i za ono što može biti, u toj tvrtki ili bilo gdje drugdje.
To je, otprilike, načelo kojeg se i sâm držim. Nikad ne tračam o stvarima koje nisam na svoje oči vidio, svojim ušima čuo. Ako jesam, to su činjenice. Ne prepričavam iz druge, treće, pete ili desete ruke, to nije fer. Nevolja je kod mene što volim promatrati pa vidim i čujem ono što neki možda ne bi htjeli da se vidi i čuje. Hoće li to postati trač, kratka priča, sličica iz romana ili se pak rasplinuti u beskonačnom eteru, ovisi o brojnim faktorima, pa i o trenutačnoj inspiraciji.
Uza sve ostalo, trač je i društveno ljepilo. Tračate o onima koji su vam ravni ili o onima koji su vam bliski. Tračate o vlastitoj grupi. U tom se traču povezujete i ojačavate vlastite međusobne veze. Zato se i ovaj moj kolega pisac s početka teksta tako lijepo nasmiješio i zasjale su mu oči kad je rekao da ćemo malo tračati. Nas ne zanimaju tračevi i priče o vatrogascima, stolnotenisačima amaterima, nogometašima i starletama, televizijskim voditeljicama pa čak ni o bivšim ministrima koji su preko noći postali zatvorenici. Nas zanima naš svijet, ljudi slični nama, ljudi koji rade isto što i mi, pisci, urednici, novinari, prevoditelji, ljudi koji vode bitke slične našima, ljudi koji bi, u nekom paralelnom svemiru, možda mogli biti mi sami. A kad bismo bili na tuđem mjestu, onda bismo konačno mogli čuti i tračeve koji uokolo kolaju – o nama.
