Malo-pomalo, prva stvar koju vidim kad otvorim oči je vijest o još jednom femicidu, još jednoj ženi koja će biti zapamćena samo kao statistika – 17. femicid ove godine u Srbiji. Ipak, Hrvatska je 2024. godine napravila značajan korak prema prepoznavanju femicida, uvrstivši teško ubojstvo žene u Kazneni zakon. Međutim, do sada ne postoji nijedan slučaj sudske presude za novo kazneno djelo – teško ubojstvo ženske osobe. Na našu žalost, ali na sreću sustava koji štiti nasilnike, broj žena koje su žrtve digitalnog nasilja nikada nećemo točno znati, ali zato znamo da je svaka treća žena u Srbiji doživjela nasilje u obitelji. Nova godina uvijek donosi trenutak za refleksiju. Dok se svijet sprema za slavlje, mi koje smo svjedočile borbi za pravdu iz prvog reda ostajemo suočene s pitanjem: gdje smo sada i što nam je ova godina donijela? A onda shvatiš da toj rečenici nema kraja, jer borbe u našem svijetu ne prestaju, već samo mijenjaju oblike.
Voljela bih da je moguće ovaj tekst započeti sretnim vijestima o borbi za ženska prava u regiji, da mogu pohvaliti institucije jer su konačno shvatile razmjere problema s kojima se svakodnevno suočavamo, ali protekla godina nije donijela prekretnicu – donijela mi je ogledalo. Ogledalo u kojem jasno vidim obrise problema čije se sagledavanje uporno ignorira. Za mene, 2024. godina bila je godina iscrpnog suočavanja sa sustavom koji i dalje ne prepoznaje žene kao ravnopravne građanke.
Nasilje u digitalnom prostoru
Trenutak kada smo Staša, Nikolina i ja prvi put shvatile razmjere onoga što smo otkrile bio je vrtlog osjećaja – bijesa jer se to događa, srama jer smo kao društvo dopustili da se razvije do ovih razmjera, ali i straha. Ne zbog nas, već zbog svih tih žena koje nisu ni znale što im se sprema. Svijet Telegram grupa kakav smo zatekle bio je šokantan u svojoj banalnosti. Muškarci – tisuće njih – razmjenjuju intimne fotografije žena, snimke bez pristanka, pa čak i sadržaj koji ulazi u najteže oblike eksploatacije. Sve to uz razmjenu šala, komentara i, najgore od svega, uz potpuno izostanak posljedica. Na kraju, ne postoji ni zakon koji to jasno prepoznaje kao nasilje. Kao društvo, ne samo da smo zakasnili u reguliranju digitalnog prostora – zakasnili smo u osiguravanju osnovnog osjećaja sigurnosti za žene. Doduše, nedavno smo bile svjedokinje ozbiljnog pomaka: prijedlog za izmjenu Kaznenog zakona koji bi omogućio pravnu zaštitu žena u digitalnoj sferi – mada, čak i ako dođe do prihvaćanja, to bi bio tek početak. Stigma koja prati žene žrtve ovakvog tipa nasilja svakim je danom sve jača u ovom sve radikalnijem patrijarhalnom društvu. Institucije i njihovi djelatnici često nisu osposobljeni za primjeren pristup žrtvama, predrasude i okrivljavanje žena duboko su ukorijenjeni, a sustavne edukativne inicijative o opasnostima digitalnog prostora gotovo da ne postoje.
Pravo na siguran abortus
Uz neprekidnu borbu na svim frontovima za ženska prava u Srbiji, kolegice iz Slovenije vode nevjerojatno iscrpljujuću bitku – bitku za koju sam mislila da je ostala u šesnaestom stoljeću, a to je pravo na siguran pobačaj. Kada sam saznala da više od 20 milijuna žena u Europi, u 2024. godini, unutar jedne od najrazvijenijih zajednica na svijetu, nema pristup sigurnom pobačaju, shvatila sam zašto je “Inštitut 8. marec” pokrenuo kampanju “My Voice, My Choice” – žene se i dalje moraju samostalno boriti za osnovna ljudska prava. Na tragu sličnih tema, moramo se osvrnuti i na inicijativu “Muževni budite”, koja je paradigmatski primjer kako ultrakonzervativne skupine koriste lažnu brigu za “obiteljske vrijednosti” kako bi promovirale mizoginiju i patrijarhalne norme. Te skupine kleče i plaču na trgovima jer nisu sposobne prihvatiti svijet u kojem žene imaju autonomiju i prava. Iako na prvi pogled djeluje kao borba za zaštitu obitelji, u suštini se radi o borbi za očuvanje privilegija koje te iste skupine smatraju neupitnima – privilegija koje se temelje na nejednakosti. “Tiha misa” Arijane Lekić-Fridrih smjelo odgovara, koristeći iste javne prostore za subverziju njihovih mizoginih poruka. Dok oni kleče i plaču zbog gubitka svojih nezasluženih privilegija, “Tiha misa” stoji ponosno, noseći crvenu boju kao simbol borbe protiv rodno uvjetovanog nasilja, šaljući jasnu poruku solidarnosti i otpora, dok istovremeno preobražava prostor mizoginog rituala u mjesto feminističkog otpora i osnaživanja.
Borba protiv mensturalnog siromaštva
Na našu sreću, ali na žalost onih koji i dalje ne vide žene kao sebi ravnopravne, aktivistkinje na ovim prostorima nastavile su se neumorno boriti. Feministička inicijativa Crvena Sarajevo nastavila je promovirati rodnu jednakost, provodeći istraživanja na temu uvođenja rodnog aspekta u zakonodavstvo i zelenu tranziciju, ističući potrebu za većom prisutnošću ženskih glasova u donošenju odluka, ali i o uvijek važnom pitanju reproduktivnog zdravlja, što predstavlja veliki pomak na tom području u Bosni i Hercegovini. Projekt “Roze zastavica”, koji vodi Jovana Mrdljav, fokusira se na borbu protiv menstrualnog siromaštva – još jedna tema koja je trebala ostati daleko u prošlosti gdje i pripada – uspjele su osigurati higijenske proizvode za djevojke na fakultetima u Srbiji, što je primjer koji će, nadam se, slijediti i ostali fakulteti u Srbiji i regiji.
Ako ovo čitate i niste sigurni kako se nositi s količinom negativnih vijesti, preporučujem da pročitate knjigu “Priručnik za preživljavanje”, koju je ove godine priredio hrvatski virtualni kutak za feminizam, politiku i queer kulturu, Instagram stranica “Grof Darkula”. Stranica se bavi osobnim pričama o borbi protiv patrijarhalnih normi, toksičnih odnosa i društvenih pritisaka – pričama koje su surove, ali i osnažujuće, a njihov je cilj motivirati vas da se oslobodite straha, prihvatite svoju seksualnost i tijelo te borite za svoja prava. Nešto što se pokazalo da nedostaje cijeloj regiji, a posebno u Hrvatskoj, uz sve veću pojavu grupa koje zagovaraju zabranu pobačaja.
Feminizam nije samo borba prošlih generacija
Nažalost, mislim da je na ovim prostorima još uvijek potrebno reći da feminizam nije borba prošlih generacija; to je borba koja se nastavlja i danas, sa svakim danom, svakim susretom, svakom ženom koja traži pravdu. Zato vjerujem da 2025. godina ne može biti loša za ovu borbu. Znam to jer sam ovdje – i kao što sam bila tu za mnoge žene koje su prošle kroz slične borbe, tako su tu i Staša Ivković, Nikolina Tomašević, Jelena Drndarević i mnoge druge žene koje se neustrašivo suočavaju s patrijarhalnim sustavima, svakodnevno ulažu sve što imaju, koje daju sebe u borbi za promjenu. Naša borba nije samo naša, ona je borba svih nas. Mi nismo same u ovom radu – ženske grupe diljem zemlje i regije svakodnevno pomažu djevojkama da prepoznaju svoju snagu.
Iako se i sama ponekad nađem pred pitanjima neizvjesne budućnosti ovakvog aktivističkog djelovanja – obećanje koje mogu dati u svoje ime, kao i u ime svih nas, jest da nećemo stati. Nitko nas neće obeshrabriti. Borba za sigurnost žena odgovornost je koju nosim svakog dana. Svaka žrtva kojoj nisam mogla pomoći onako kako bih željela, svaki trenutak kada me obuzme osjećaj da smo premali kako bismo promijenili sve, samo me gura naprijed. Znam da, kao “OsnaŽene” i kao dio ovog feminističkog pokreta, nismo samo glas koji govori – mi smo snaga koja se bori i koja, unatoč svemu, ne popušta. Ta borba je osobna, jer svaki put kad se suočavam sa ženom koja mi govori svoju priču, suočavam se sa svojim vlastitim strahovima i boli, kao da svaki put to ponovno proživljavam, samo što ovaj put imam mogućnost nešto promijeniti. Zato za mene ne postoji opcija stati. “OsnaŽene” su samo početak, a feministički aktivizam u regiji nije samo neprekinuta priča; to je svakodnevna borba, koja se vodi za svaku ženu, svakog dana.
