Genijalni filmovi 2024. za koje niste čuli
Tara Jović
18 prosinca, 2024
Kinogodina 2024. za mene je počela Savršenim danima, Wendersovim (zaista savršenim) ljubavnim pismom japanskom titanu Ozuu, u podzemnoj dvorani njujorške Angelike čije projekcije svakih nekoliko minuta prekida tutnjava podzemne. Idućih će dvanaest mjeseci, uz previše poslova, setova, festivala i međunarodnih selidbi, obilježiti i nekolicina filmova koje sam u tom (prekratkom) vremenu stigla pogledati. S vama zato dijelim listu onih koji su na jedan ili drugi način obilježili proteklu godinu, a koje regionalna publika – iz razloga o kojima bi se dalo raspravljati – nije imala dovoljno prilike gledati. (Srećom, 2025. možete započeti streamingom!)
Iako je festivalsku premijeru imao krajem prošle godine, Zvijer je u kinodistribuciju stigla tek 2024. pa se tako i uvukla na početak ove liste. Baziran na (skoro) istoimenoj noveli Henryja Jamesa – o čovjeku koji provodi desetljeća u strahu od nepoznate katastrofe da bi na kraju shvatio kako ona leži upravo u tome što je svoj život protratio čekajući ju – novi film Bertranda Bonnella tu premisu razvija u dvoipolsatni znanstveno-fantastični ep čija centralna romansa nadilazi granice prostora i vremena. S postavom koja uključuje redatelja Xaviera Dolana u ulozi umjetne inteligencije, njujoršku enfant terrible podcastericu Dashu Nekrasovu, kao i uvijek genijalnu Léu Seydoux, Zvijer nas vodi kroz pariški Belle Époque, suvremeni Los Angeles, sve do AI društva bliske budućnosti, sa završnim krikom koji će vas proganjati dugo nakon što film završi.
Britanska majstorica Andrea Arnold ove se godine vratila na velike ekrane s Pticom, pričom o odrastanju jedne djevojčice u naizgled okrutnoj sredini protkanoj siromaštvom. Ipak, čar filma leži upravo u tome što svoje sumorne slike, koje su već nebrojeno puta reciklirane u engleskim socijalnim dramama, prikazuje na način koji dosad niste vidjeli. Uz šarene spray tanove, tinejdžerske trudnoće, elemente magičnog realizma i Barryja Keoghana u najboljem izdanju dosad, Ptica i publici i svojoj junakinji otkriva posebnu ljepotu svijeta u kojemu je ljepotu ponekad teško naći.
Ako je za vjerovati Martinu Scorseseju i Paulu Schraderu, najoriginalniji filmski glas današnjice pripada Jane Schoenbrun, trans redateljici koja je kroz zadnjih nekoliko godina postala ikona američke indie scene. Nakon prvijenca inspiriranog mračnim kutcima YouTubea, ovogodišnji Vidio sam sjaj televizora prati dvoje prijatelja čiji se životi, čak i godinama nakon prestanka emitiranja, vrte oko misteriozne televizijske serije koju su gledali kao tinejdžeri. U svojoj žanrovskoj srži horor, ova je priča oda onima koji su u ekranima, pop-kulturi i Y2K internetskoj eri pronalazili, ali i – u čemu leži njegov pravi užas – izgubili dijelove sebe.
Ako ste uživali u Supstanci, ali i ako uopće niste, svakako vrijedi baciti oko i na Drugačijeg čovjeka, gdje Sebastian Stan tumači nesretnog i neuspješnog glumca koji se svog (ekstremno) deformiranog lica uspijeva riješiti u prvih dvadesetak minuta – samo kako bi shvatio da ono možda nikad nije bilo izvor njegovih nevolja. Uz svu svoju ironiju i nadrealni šarm, prava posebnost filma leži u Adamu Pearsonu, glumcu koji bez protetike tumači “čudovišno” zrcalo Stanovog lika, upravo zato što sam pati od traženog poremećaja. Jedinstveni uradak, koji na našim prostorima nije dobio gotovo nikakvu distribuciju, izaziva predrasude čak i najprogresivnijih gledatelja te nudi alternativnu viziju toga što čini ljepotana, a što zvijer.
Kad svane dan, najnoviji rad islandskog vizionara Rúnara Rúnarssona, nježan je i autentičan prikaz tugovanja, s jednom kvakom – fokus je na ljubavnici poginulog, prisiljenoj dan njegove smrti provesti s partnericom koju je on sutradan namjeravao ostaviti. U konačnici nadilazeći očekivane sukobe, film se bavi upravo onime što iznenada postaje nevažno te suočava nemjerljivu veličinu gubitka voljene osobe sa svom sitnom banalnošću na kojoj život bezobzirno nastavlja inzistirati.
“Horor za muškarce, komedija za žene”, riječi su kojima je redateljica Marielle Heller opisala svoju ekranizaciju hit-romana Rachel Yoder. Priča je jednostavna: nekoć uspješna umjetnica, isfrustrirana ulogom stay-at-home mame kompliciranom dvogodišnjaku, noću se počinje pretvarati u psa i harati susjedstvom. Iako ju u velikoj mjeri nosi karizmatična i iskrena izvedba Amy Adams, Noćna kuja (uz poštenu dozu smijeha) prodire u nemoguća očekivanja suvremenog majčinstva, nudeći lavež kao odgovor.