Upoznajte Milomira Kovačevića Strašnog, fotografa koji nas vodi na putovanje Sarajevom 80-ih

Kako bismo upoznali lik i djelo legendardnog bosanskohercegovačkog fotografa, Milomira Kovačevića Strašnog, naprosto je nužno razumjeti Sarajevo 80-ih. Koliko je to desetljeće i danas značajno za grad, ali i fotografa samog, istaknuo je podjednako legendarni sarajevski novinar Boro Kontić u popratnom tekstu izložbe Sarajevo 80-ih, koja je u sklopu sajma Sa(n)jam knjige u Istri postavljena u pulskoj galeriji Makina i može se pogledati do 25. prosinca, napisavši da su sarajevske 80-e započele mnogo ranije, 1969. godine kada se otvorio kulturno-sportski centar Skenderija. Tekst je zaključio znakovitim pitanjem: “Ukratko, osamdesete su u Sarajevu počele mnogo ranije nego što je ta decenija stigla, a po svemu sudeći – jer nisu zaboravljene – nikad neće ni završiti?”. Pulska izložba Milomira Kovačevića Strašnog putovanje je upravo u to desetljeće koje je u Sarajevu počelo prije nego što je “počelo” i nikada ne završava.

Milomir Kovačević Strašni, fotograf iz Sarajeva, poznat je po dokumentiranju svakodnevnog života i turbulentnih trenutaka u povijesti svoga grada. Njegove crno-bijele fotografije su emotivne i snažne, bilježe intimne priče i kolektivne traume ratom pogođenog Sarajeva devedesetih godina, a isto tako dokumentiraju i onu lijepu stranu Sarajeva, koncerte, izlaske, zabavu, posebno tijekom 80-ih godina. Ovaj pridjev legendarni zaradio je jer je njegov objektiv često usmjeren na ljude, njihove emocije i mjesta koja odišu poviješću i pričama čime je stvorio neizbrisiv vizualni zapis jednog vremena. Danas ga se cijeni kao jednog od najvažnijih kroničara Sarajeva i ljudi koji su u njemu živjeli i žive, a njegovi radovi izloženi su diljem svijeta, od Zagreba, preko Pariza do New Yorka.

Photo: Milomir Kovačević Strašni

Milomirovi radovi opkoljenog Sarajeva danas su povijesni dokumenti, ali i umjetnička djela. Promatrajući njegove fotografije, posebno fotografije opkoljenog Sarajeva, često sam se znala zapitati je li bio svjestan što je u tom trenutku bilježio? Je li znao da stvara nešto trajno i neizbrisivo? U fotofinišu postavljanja izložbe Sarajevo 80-ih u galeriji Makina, našao je vremena kako bi mi odgovorio na ovo i još nekoliko pitanja. „Trudio sam se razmišljati svojom glavom. I prije rata sam snimao Sarajevo, ovo je samo nastavak tog rada, samo su se uvjeti promijenili“, započeo je svoju priču Milomir. „Koliko god su se dešavale grozne stvari, trudili smo se živjeti, koliko-toliko normalnim životom. U suštini, ja sam snimao – život“, iskreno i neposredno govori Milomir. Tijekom rata Milomir je radio i na svojim umjetničkim projektima; snimao je ratnu arhitekturu, koncerte, kulturna događanja, izložbe, modu… Sve te akcije i projekti bili su otpor surovoj stvarnosti. Neke fotografije još nisu ugledale svjetlo dana (ali budu!), neke nije smio pokazati, a neke promatramo na izložbama, poput ove u Puli.

Photo: Milomir Kovačević Strašni

„Ja ne vidim i ne radim razliku između fotografa, kroničara, umjetnika, nisam s time opterećen. Niti se predstavljam kao umjetnik, fotograf… Svakome dajem za pravo da moj rad promatra i tumači na svoj način.“ S obzirom na sve to vrijeme koje je on “zabilježio”, iako se sam možda ne bi nazvao kroničarom, zanimalo me bi li promijenio poneki kadar iz svoje prošlosti ili bi ostavio sve onako kako jest? „Vjerojatno ne bih mijenjao ništa. Možda bih htio više raditi. Tada smo radili sve nekako po osjećaju, intuitivno za razliku od fotografa koji su dolazili izvana, koji su bili na zadatku, tj. imali definirane zadatke. Točno su unaprijed znali što snimaju. Ja sam imao sreću da sam mogao raditi što i kako želim.“

Iako bi se za Milomira moglo reći da ga je Sarajevo definiralo kao fotografa i umjetnika, on nije onaj koji će to sam isticati. Naravno da ga je sredina definirala, da su njegove fotografije svjedočanstvo prostora i vremena, no on najviše voli raditi mirno, polako, tiho. U istoj maniri u kojoj radi, samozatajno, podjednako se tako odnosi prema vlastitom eksponiranju na sceni. Jedine dvije slavne osobe s kojima se fotografirao su američka kritičarka i spisateljica Susan Sontag (naravno da ima, i vjerojatno zna na pamet, njezinu knjigu eseja On Photography) te šahovski velemajstor Gari Kasparov. Milomir je oduvijek bježao od spotlighta (čak je nenamjerno izbjegao susret s Annie Leibovitz u Sarajevu) u neki svoj svijet, u kojemu živi i radi kako sam želi, i u kojemu se druži s njemu važnim ljudima, bez (lažnog) sjaja. Zato me nekako ne čudi da je ovaj fotograf s dodatnim nazivom Strašni, zapravo sve suprotno od toga i da će prije spotlighta i eksponiranosti, primjerice, izabrati osamljeno lutanje i snimanje noćnog Pariza. I tako već trideset godina.

Nakon toliko fotografija, toliko prostora i vremena; zanimalo me je li ikada zažalio zbog nekog kadra, što ga je propustio snimiti ili čak suprotno, baš zato što ga je snimio. „Nema žaljenja. Stvari promaknu, trenuci prođu. Sve je to ok. Snimao sam sve i oko svog života. Bio sam fotograf svoje sudbine. Svojim fotografijama sam ispraćao i svoju obitelj. Sve sam to fotografirao.“ Ovaj intiman trenutak ipak donosi jednu crticu, da ne kažem opasku. „Jedino što nisam fotografirao su ratni ispraćaji majke i sestre. Majku više nisam vidio, sestru danas viđam. No tada su vremena bila takva, situacija je zahtijevala da ne budem više tu. Samo sam pobjegao. No takav je život. Ako snimiš, imaš fotografiju, nema žaljenja.“

Photo: Milomir Kovačević Strašni

Iza ovako bogate i dugotrajne karijere sigurno se kriju neke fotografije koje su mu omiljene ili koje zauzimaju neka posebna mjesta. Može li se jedna cijela karijera sažeti u jednoj fotografiji? Zapitala sam se. „Moja ratna sjena u Titovoj ulici ’92. Ta fotografija bilježi sve. Prostor u kojemu je bio naš fotoklub, u kojemu sam svojevremeno i živio. Tu sam svašta doživio, i dobro i loše… Zato mi je karakteristična upravo ta fotografirana moja sjena.“

Legendarni Milomir Kovačević Strašni izlaže u galeriji Makina u Puli svoje fotografije na izložbi Sarajevo 80-ih i ovo je odlična prilika upoznati i pogledati fotografije jednog od najzanimljivijih fotografa regije, a istovremeno toliko decentnog i suptilnog umjetnika koji je obilježio cijelo jedno doba koje, kako Boro Kontić kaže, niti neće završiti.