Logo
Please select your language

Society

Campom protiv ovozemaljske dosade

Luna Lu o ikonografiji YU campa, kiču, šundu, cenzuri i slobodi izražavanja, i zašto je „guilty pleasure” ključan za formiranje vlastitog ukusa i estetike.

Luna Lu

November 8, 2024

Priča o “fenomenu Lepe Brene” mnogo je šira od niza popularnih pjesama; na neki način ona je čak i metafizička jer predstavlja sagu o Jugoslaviji, njezinoj bogatoj pop kulturi, društvenom sustavu s prefiksom socijalistički i 22 milijuna stanovnika spremnih slaviti camp “ikonografiju”.

Danas se vjerojatno čini vrlo čudnim čuti da je SFRJ imala zakonski reguliranu zaštitu svojih građana od “šunda”. Drugim riječima, postojao je porez na trash. Ovaj kontroverzni zakon pridonio je, bilo namjerno ili slučajno, stvaranju prilike za tadašnje autore da balansiraju na rubu kiča i umjetnosti – stvarajući jedinstveni “YU camp”.

Definirati camp gotovo je nemoguća misija bez upuštanja u dosadnu raspravu, a camp je sve samo ne dosadan. On je protuteža filozofiranju, način na koji primamo određeni sadržaj, a ne sadržaj sam po sebi. Uzbudljiva, šokantna, prenaglašena, blještava, bučna, autoironična ekstravaganca koja se konzumira s dozom intimnog zgražanja. Pomičući granice vlastite percepcije, camp postaje način doživljavanja svijeta. Trenuci “guilty pleasurea” važni su za oblikovanje vlastitog ukusa i estetike. Ljudi koji se svjesno lišavaju bilo kakve “radosti kiča” često su zamorni i monotoni – strogi sugovornici. Saturnovi šegrti težili su uvesti diktaturu svojeg poimanja “dobrog ukusa” kao jedanaestu Mojsijevu zapovijed.

Negdje između želje za cenzurom i regulacijom nastao je jedinstveni “YU camp”.

Godine 1971. na Kongresu kulturne akcije u Kragujevcu pokrenuta je inicijativa za uvođenje tzv. “Zakona o šundu“. Savez komunista odmah je okupio kulturne radnike, od Ive Andrića do Milene Dravić, kako bi se konzultirali oko ideje da se zakonima o porezu na promet izdvoji i oslobodi od nameta sadržaj “posebne društvene i kulturne vrijednosti”. S druge strane, proizvodi kojima bi komisija uskratila kulturnu vrijednost postali bi “šund”, što je značilo da bi im cijena u maloprodaji bila i do 50 posto viša. Na taj su se način prikupljeni republikanski i savezni porezi zatim usmjeravali u proračune za kulturu, umjetnost i obrazovanje. Kulturni radnici bili su zadovoljni novom situacijom.

U teoriji je zvučala gotovo savršeno.

Ovaj je zakon prvotno ciljao “petparačku” literaturu – popularne ljubavne vikend-romane, krimi-štivo i roto-stripove koji su početkom sedamdesetih suvereno vladali kioscima.

Mi, “djeca komunizma”, odrastali smo na strip junacima, nesvjesni da plaćamo više.

Bio je to luksuz koji nam je gradio svijest. Apetit za pravdom i želja da dobro pobijedi postali su smisao za koji se isplati boriti. “Politikin zabavnik”, “Stripoteka”, “Alan Ford” bili su inicijacija u “camp” poimanje svijeta. Pravi izazov za (zlo)upotrebu ovog Zakona od kraja sedamdesetih bila je sve moćnija glazbena industrija – SFRJ diskografija.

Urednička cenzura u diskografskim kućama koja je posljedično utjecala na medijsku cenzuru postala je na neki uvrnut način poligon gdje su se miješali pojmovi poput “art”, “kič” i “šund”.

Da stvar bude još sočnija – to je era pojave “novog vala” ili “novog talasa”. Cenzori su bili, blago rečeno, zbunjeni. Što učiniti s punkom? Kako njega oporezovati? Subverzija koju je nosio sa sobom činila je cenzore potpuno sluđenima. U panici su stavljali pečat “šund” na ploče od “Prljavog kazališta” preko “Lačnog Franza” do “VIS Idoli”. Čak i camp ikonama neoromantizma “U škripcu”, i to ne zbog nekakvog provokativnog teksta pjesme već zbog erotičnosti omota ploče “O je”.

I tako su se poeta Delča, crnohumorni Predin i Mica Trofrtaljka našli u istom sosu, baš kao i “Pankrti” i “Bijelo dugme”.

Pokušaj da se uzbudljiva jugoslavenska glazbena scena sakrije iz vidokruga socijalističke omladine slavno je propao i oslobodio camp iz boce. Taj duh više se nikada nije mogao vratiti u flašu. Osobe, zvukovi, slike, vizuali i fore koji su tada nastajali razvijali su se i inspirirali generacije, stvarajući veličanstvenu povijest popularne kulture – jedinstvenog umjetničkog izraza koji zaslužuje mjesto u Muzeju suvremene umjetnosti.

Možda se nastanak campa u svijetu povezuje s mračnim underground klubovima, ali rijetko gdje je postao dijelom mainstreama kao tada na prostoru Balkanskog poluotoka – danas poznatog kao regija, a nekada se zvao Jugoslavija. Htjeli to neki ili ne, taj duh i dalje je dio našeg kolektivnog sjećanja i pokretač mnogih divnih pojava na sceni današnjice.

BONUS

YU CAMP ORIJETIRI x 10:

  1. Arhitektura. U cijeloj bivšoj Jugoslaviji bijele zgrade sa crvenim krovovima bile su namijenjene radnicima jer je “pravo na stan bilo kao dobar dan” – “toliko lijepe” da su ih zvali “Lepe Brene”.
  2. TV pokretne slike. Remek-djelo “Beograd noću”, u kojem su Kosta Bunuševac i Oliver Mandić postavili globalnu domaću zadaću modernog TV izričaja, redatelja Stanka Crnobrnje.
  3. Grafički dizajn. Originalna obrada albuma Bijelog Dugmeta “Bitanga i princeza”, na kojoj vidimo zlatnu sandalu na nozi sa mrežastim čarapama u predjelu muških prepona, proglašena je kao vulgarni šund, a kako bi se izbjegla cenzura, zamijenjena je. Malo kolekcionara ima originalan dizajn.
  4. Osobnost. Opus Bebi Dol od trenutka kada se pojavila u Azzedine Alaïa na svom singlu “Rudi”, gdje nam je napisala da miriše na “Aromatični eliksir” i čita Durrellov “Aleksandrijski kvartet”.
  5. Glazbeni hit. Kontroverzna himna “Maljčiki” toliko je subverzivna da ju je “zakon o šundu” u biti zaštitio od “bunkera” i povlačenja iz etera, što je u prosvjednoj bilješci zahtijevalo veleposlanstvo tadašnjeg SSSR-a.
  6. Lik iz filma. “Marijana”, poznata i pod nadimkom “koka”, koju je majstorski oživjela Mira Furlan u kultnom filmu “Štefica Cvek u raljama života” Rajka Grlića. “Kokini” savjeti o prehrani i muškarcima sa svim “kremšnitima” majstorska su “camp” minijatura luksuzne YU kinematografije.
  7. Modni detalj. Disko kugla, a ispod nje Slađana Milošević u punom sjaju svoje disko faze. U naše živote zanosna je ušetala  krajem sedamdesetih kao seks-bomba, protiv čega će se boriti tijekom života. Spot za pesmu „Sexy dama” jednostavno se mora naći na ovom spisku.
  8. Ruž. “Najcamp” ruž za usne svih ruževa na tržištu Jugoslavije bio je “Samantha 17” proizvođača “Markins” iz Osijeka. Helena Rubinstein ga je također obožavala. Danas ga je gotovo nemoguće rekonstruirati, unatoč svim nijansama na tržištu, jer je onaj sedef kojim je obilovao neponovljiv. Mit kaže da je napravljen od čestica ohridskih bisera.
  9. Kosa. “Lokica”, nazvana po istoimenoj plesnoj skupini koju je vodio Lokica Stefanović. Svatko je barem jednom u životu isprobao jedinstvenu “lonac” frizuru, sa feniranjem iznutra. Prije nekoliko sezona, Prada je ovu frizuru vratila na velika vrata.
  10. Plesati. YU “camp” ne može se zamisliti bez plesa. Ljudi su plesali posvuda – na televiziji, na kućnim zabavama i u diskotekama. Ples je bio posvuda, kao da sutra ne postoji. A Marina Perazić zasigurno je bila najimitiranija junakinja plesnog podija. “Program njenog kompjutera” i danas “radi kao urica”– trenutna koreografija s kojom ćete zablistati čim se ukaže prilika za ples.

VOGUE RECOMMENDS