Upute za uporabu Lepe Brene

Bilo bi lijepo kad bismo mogli astralno ući u šamanski proces slušanja glazbe. Bez tumača, prevodilaca, društvenih equalizera i drugih objašnjivača. Nažalost, u ljubavi (prema glazbi) svi smo grešni, i bez odgovarajućeg ideološko-emotivnog tutorstva nemoguće je doći do kvalitetnog uvida. I sam želim da na kraju tog procesa budem kul, da moja Spotify-upgrade-to-premium playlista naglasi imaginarne vrline i otmjene kapricioznosti.

I zato smo opet tu, da izvučemo mudrost tradicije, pomiješamo je s uvidima iz kolektivnog nesvjesnog, i začinimo s malo kafanske geopolitike kako bismo dobili autentičan ključ koji nas vodi u samu srž fenomena Lepe Brene. Nadam se da će vam ovaj recept pomoći da osnažite svoje duhovne receptore.

Zaista, moramo početi od početka. Veliki Siniša Pavić, vrač našeg suvremenog ludiranja, precizno je 1982. trasirao način na koji trebamo razmišljati o Lepoj Breni. U kultnoj sceni filma „Tesna koža”, na isteku 63. minute, Srećko Šojić, koji je ogrezao u svaki mogući grijeh, doziva konobara i zapovijeda da se njegove potrebe za karasevdahom i poslovnim marketingom sažmu u naplativu stavku koja glasi: Brena za četiri osobe. O Bože, koliko je boomerskih suza smijalica proliveno zbog ovog prožimanja kritike dekadentnog samoupravnog socijalizma, lascivne objektivizacije ženskog tijela i jednog remek-djela narodnog humora. Osobno sam čuo barem pet socioloških analiza koje objašnjavaju višeslojnost ove društvene kritike. Tu se komodificirala glazba, tu su se osokolili divlji koji su otjerali pitome, pa nismo razumjeli Šojića kao lika…

Umjesto da tavorimo u takvim valovima malodušnosti i jalove fenomenologije, bilo bi bolje da naša sposobnost zaključivanja bude malo kreativnija. To je točno da Pavić Brenu pretvara u robu široke potrošnje koja se može tarifirati po osobi, ali što ako te četiri osobe nisu četiri jahača korumpirane apokalipse za kafanskim stolom, kako nam mizanscena prvoloptaški sugerira? Može li biti da su četiri osobe zapravo četiri arhetipa ličnosti kojima Brena služi kao terapija?

Ne, dragi prijatelji, postoji nešto autentično, jurodivo i genijalno u stvaralaštvu Siniše Pavića što mi otvara treće oko koje mi „vidi” da se radi upravo o takvoj homeopatiji. Brena se kao medicinsko sredstvo može koristiti tako što četiri različita arhetipa apsorbiraju ono što im je potrebno, ali ti likovi već postoje u nama, što znači da svaki od nas može metabolizirati Brenu kao četvorovalentno cjepivo.

Prva linija obrane je vrckava, pjenušava i putena Brena, koja poput šumeće tablete magnezija budi mladenačku energiju svih koji je slušaju. Prvi put smo je upoznali kroz razigrani uvod pjesme „Mile voli disko” s istoimenog albuma, njenog debija. Taj živahni rad harmonike bio je nauljeni tobogan s kojeg smo se strmoglavili u Brenin svijet, koji hrabro i veselo razmatra što znači biti seljak u gradu, mlad među starima, živ među umornima. Nigdje kao kod Brene nije toliko jasno kakva se dijalektika razbuktava na liniji malo selo – disko klub. Umjesto tužaljki i kuknjave, Brena nam nudi prostor borbe u kojem na kraju svi pobjeđuju, ili barem ne gube. Poetska slika u kojoj harmonika svira disko, dakle situacija u kojoj su se seljaci malo pokondirili, a građani malo raspojasali, najbolje opisuje naše društvo u posljednjih pedeset godina. Doktorat na ovu sociološku temu Brena je obranila 1987. godine, kada nas je počastila audio-vizualnom ekstravagancijom zvanom „Hajde da se volimo”. Znali smo i prije toga da estrada treba prožimati glazbenu, modnu i filmsku industriju, ali tek s ovim megaprojektom narodna glazba je otkrila čari razvijenog kapitalizma. U gustoj mreži subliminalnih slika, product placementa i drugih kinematografskih trikova, izdvaja se pjesma „Učenici”, u kojoj jasno vidimo nepodnošljivu lakoću Brenine sociologije. Maestralno, Brena i Marina Tucaković stvaraju pjesmu u kojoj se prepliću humoristični dijelovi koji na šaljiv način prikazuju školske muke, s mračnijim, proročanskim dijelovima koji svjedoče o kraju ere dobrih učenika. Lavovski dio Breninog portfolija čine ovakve pjesme u kojima humor čini temelje djela.

Relativno brzo, iz ove omladinske terapije Brena klizi u drugu klasu, malo opojnijih pojačivača seksualne energije. U tim pjesmama Brena, poput tablete za potenciju na biljnoj bazi, na duhovit način istražuje erogene zone koje narodu dugo nisu bile tako eksplicitno spominjane. Kamen temeljac, u tom smislu, postavila je Marina Tucaković, koja je s Brenom stvorila neke od klasika srpske frivolnosti. Počnimo s „Janošem”, neobičnom pjesmom koja širi ljubav prema našim sjevernim susjedima. Brena poziva Janoša na malo prisniji angažman, stalno podižući ulog u igri, sve dok na kraju taj erotski čardaš ne postane mali remek-djelu srpske frivolistike koji zapovijeda: „udri žicu G, zagolicaj mi sve”. Na istom albumu, temperatura se dodatno podiže u nepravedno zapostavljenoj „Ljubi me Šabane”. Dok kod „Janoša” erotika uglavnom pulsira u stilskim figurama, kod „Šabana” općenje postaje mnogo tjelesnije, a Brena stalno potiče Šabana da da svoj maksimum. Ona izaziva sve wannabe alfa mužjake dok stenje „udri me, udri, udri do zore”, ali Marina vješto ugrađuje taj mali feministički osigurač koji jasno „ocrtava” tko je glavni u toj kombinaciji riječima: „nek se javi, ako ima bolji, al’ ovu noć zagrli me ti”. Nešto drugačija dinamika partnerskog odnosa prisutna je u „Sitnije Cile sitnije”, gdje Brena izravno zapovijeda što želi. No vrhunac ovog izraza je pjesma „Mače moje”, u kojoj svi briljiraju. Kornelije Kovač se pretvara u Giorgija Morodera, a Marina pruža svoj maksimum poigravajući se vrlo skliskim aluzijama koje otkrivaju više od Breninih vrućih hlačica.

Iako smo puni energije i mladosti, nije baš sve u životu povezano sa seksom. Brena to jako dobro zna, a u trećoj „farmaceutskoj fioci” nalazi se lijek za snižavanje pritiska u obliku hipotekarnih pjesama koje nam pomažu da sačuvamo, ili možda pronađemo, novu ljubav prema bivšim zavičajima, sadašnjim republikama, nekadašnjim utopijama ili čak nadnacionalnim konceptima. Počnimo s onim što ima najjači učinak, a to je „Jugoslovenka”. Prvo kao pjesma, ali i više od toga – Brena je posljednji nervni impuls tog zaboravljenog sistema. Žive slike stotina trobojnica koje se vijore, Brena iz helikoptera koji blagoslivlja panonsko klasje i jadranske kupače, i dalje su najživlja slika tog terora koji polako izumire. Za mnoge su prvi taktovi ove pjesme poziv na nostalgični pogled prema prošloj mladosti, prema jednoj prohujaloj državi.

U pjesmi „Sanjam” Brena i Marina prikazuju nemoguću ljubavnu vezu, no ja čujem ljubavno pismo imaginarnoj geografiji polja, mora, brda i ašik planina. Najveća apoteoza ovog odnosa prema svemu što može biti dom je himna „Ja nemam drugi dom”, nastala usred dezintegracije svega u što je Brena vjerovala. U trenutku kad se pomiču tektonske ploče, Brena postavlja pitanje: „Tko će ruku da ti da, kad vremena dođu zla?” Iako se odmah nudi odgovor u sljedećoj strofi – ljubav je jedini pravi izlaz – čini mi se da Brena ovom pjesmom uspijeva uhvatiti zeitgeist raspolućenog Jugoslavena koji i dalje traži odgovor na ovo pitanje.

Da stvar ne ostane samo u nostalgiji, tu je pjesma „Luda za tobom”. Hit je postala već sredinom devedesetih, a ubrzo je imala i svoju bugarsku verziju. Dvadeset godina kasnije, ova verzija ponovo je postala zvučna kulisa serije „Južni vetar”, postajući neformalni soundtrack nadnacionalne postojbine Južnih Slavena. Brena i dalje zna kako povezati ljude, od Plovdiva do Neuma.

Na kraju dolazimo do posljednje ladice, gdje je tableta nitroglicerina. Svaki od nas ima barem jednu Breninu pjesmu koja služi kao lijek za dušu, kao terapija. Ovo je moj izbor, zato u ladici stoji zlatna ampula na kojoj je ureljefirana riječ „Robinja” – bliskoistočna delikatesa koji garantira Breninu šaljivost, smirenost ili bol u ušima za sve. Pjesma pokazuje da je Brena jedna od nas, emotivnih luđaka koji su spremni idu glavom kroz carigradski mramorni zid kada je u pitanju ostvarenje svojih želja. Tamo gdje je Mustafa nesigurno zakoračio, Robinja je već trčala.

Za one koji ne vole dominantni bizantski diskurs, postoje mnoge druge pjesme koje izlaze iz okvira zabave, provociranja i smijeha, i direktno pogađaju srce. Liječite se uz spasonosne lijekove poput „Poželi sreću drugima”, „Ti si moj greh”, „Beli biseru” ili „Evo zima će”.

No, neću kriti da postoje i jači lijekovi. Postoje glazbeni fentanili koji vas brže razbiju, ali samo Brena ima takav raspon djelovanja za običnog čovjeka koji razumije genijalnost sintagme „slatki greh”. Zato ćemo uvijek biti za kafanskim stolom gdje se konzumira Brena za četiri osobe, jer to smo mi. Uzimajte ovu terapiju i ne preskačite nijednu od četiri Brene, jer se izmiješane najlakše piju.