Lepa Brena Project: Simbol vremena i fenomen na glazbenoj sceni Balkana

Neću skrivati činjenicu da sam kao dijete obožavao Lepu Brenu. Rođen sam početkom osamdesetih i nije bilo druge pjevačice osim nje. Kasnije je njezino mjesto možda zauzela Madonna, ali Lepa Brena je i dalje moja prva ljubav, nedostižna kraljica, savršeno odjevena dama, božica, zvijezda koju se juri za autogram. I doista, do današnjeg dana, kada u društvu postoji kontroverza oko toga tko je naša najveća zvijezda, većina ljudi će na kraju reći da je to Lepa Brena. Ne znam kako je to moguće, ali bilo da ste rođeni u vrijeme kada je pomahnitala publika dočekivala njezino slijetanje helikopterom na stadion u Bugarskoj ili da ste se natjerali da budete prvi koji će ući na jedan od njezinih nekoliko koncerata u beogradskoj Areni, ljudi se barem u nečemu slažu – Lepa Brena je legenda i točka. I zaista je tako – teško je pronaći javnu osobu slične karijere na ovim prostorima, koja je u svakom trenutku uspjela zadržati istu razinu popularnosti i postati kategorija za sebe. Jednostavno, Lepa Brena je ikona, više od jedne pop-folk pjevačice, ona predstavlja simbol vremena i prostora, utjelovljenje jugoslavenskog pop-kulturnog identiteta i svojevrsni je fenomen koji je ostavio neizbrisiv trag na glazbenoj, medijskoj i društvenoj sceni Balkana.

U njezinoj bogatoj karijeri, ali i u životu, dogodile su se najuzbudljivije stvari, slične scenarijima iz holivudskih filmova, od velikih hitova do otmice djece, ali njezin utjecaj na društvo nikada nije prestao, naprotiv, kako su godine prolazile, postajao je sve veći. Tako je, osim vlastite diskografije, uspjela izgraditi carstvo na vlastitom imenu i prezimenu, proširujući svoja polja djelovanja – od proizvodnje lutaka svojim imidžom, snimanja igranih filmova u nastavcima, glazbene produkcije za lansiranje novih talenata, uvoza automobila, parfema, čarapa… Usred svih tih aktivnosti izvan njezinog core businessa, Lepoj Breni je stvarno nedostajala jedna kazališna predstava. I to se i dogodilo. Dakle, neposredno prije Nove 2019. godine U Teatru Bitef premijerno je prikazan glazbeno-plesni spektakl Lepa Brena Project, za koji su koncept i režiju osmislili Olga Dimitrijević i Vladimir Aleksić.

“Koliko se sjećam, bilo je prilično spontano. Razgovarali smo na zabavi i odlučili kako bismo to htjeli napraviti, i odmah smo otprilike znali konceptualni okvir u kojem ćemo raditi predstavu. Tada nisam razmišljala o tome da igram po stoti put. Iskreno, glavni fokus je bio na tome da se predstava završi pa koliko je vremena potrebno da traje, neka traje”, započinje sjećanje Olga Dimitrijević, ne sluteći da su sve genijalne stvari nastale na taj način, spontano, te da će ove godine predstava, za koju se gotovo uvijek traži ulaznica više, imati svoju stotu izvedbu.

“Lepa Brena Project” zamišljen je na temeljima karijere i karaktera ove bezvremenske pjevačice, temeljen na temama jugoslavenskog društva, popularne kulture i fenomena Lepe Brene kao simbola vremena.

U ovoj predstavi ona nije samo pop-zvijezda već i simbol društvenih promjena u regiji, a njezini hitovi koriste se kao sredstvo za prikazivanje emocionalne i kulturne povezanosti publike i vremena u kojem je postala poznata.

Projekt je zamišljen kao multimedijalni spektakl s elementima glazbenih, plesnih i dramskih scena, koji reinterpretiraju značaj Lepe Brene i njezine glazbe u širem društvenom kontekstu.

Predstava se sastoji od tekstova: “Brena Graditeljstva” Vedrane Klepice, “Brena Biznismenka” Maje Pelević, “Brena Pesme” Olge Dimitrijević, “Brena Jugoslovenka” Tanje Šljivar i “Brena seksualnosti” Slobodana Obradovića. Svi aspekti dotaknuti kroz tekstove, a spomenuti u naslovima, isprepleteni su poput mozaika koji se pretvara u Lepu Brenu s nekoliko glava, što ona zapravo jest – žena bezbrojnih lica. Vladimir Aleksić, jedan od autora koncepta i redatelj predstave, svoju ispovijest o nastanku predstave započinje priznanjem da ih sama biografija nije toliko zanimala – “Zanimao nas je fenomen karijere koja je nadišla granice Jugoslavije. Lepa Brena je više od popularne pjevačice, ona je fenomen. Njezina glazba još uvijek prenosi osjećaj zajedništva u ovom prostoru.”

Kako u katalogu predstave navodi dramaturg Dimitrije Kokanov, pet dramatičara pisalo je, s jedne strane, o fenomenu Lepe Brene, koja je jedan od simbola Jugoslavije, koja je, podjednako, veliki gay i drag queen, a ipak kroz svoje iskustvo Lepe Brene svi pričaju o svom iskustvu s njom, pa se tako Brena pretvara u simbol stare zemlje, našeg odrastanja, kao i otkrića seksualnosti, za cijelu ekipu predstave. Olga Dimitrijević nastavlja mi povjeravati svoje osobno iskustvo Lepe Brene kao fenomena lokalne camp kulture:

“Mislim da smo pokušali upisati ta značenja u predstavu; Brena nije samo simbol showbusinessa, ona je u isto vrijeme i više od toga: omiljena pjevačica i figura pop-kulture na kojoj se lome kontradikcije naše kasne jugoslavenske i postjugoslavenske povijesti. Slušanje Brene sa sobom donosi razne afektivne senzacije, upravo zbog složenosti njezina fenomena i širokog raspona značenja koja popularna kultura može stvoriti.

Teoretičari već dugo primjećuju kako jugoslavenska popularna glazba još uvijek često prenosi osjećaj zajedničkog iskustva u jugoslavenskom prostoru i kao takva stoji u suprotnosti s etnonacionalističkim raslojavanjem kulturnih polja u svim pojedinim zemljama. Zato uopće ne čudi što se ova predstava često izvodi u našoj dijaspori, što mi potvrđuje Vladimir Aleksić kazavši da je naša publika vani daleko jugonostalgičnija, a predstava u takvom kontekstu nepogrešivo “prelazi rampu”.

Lepa Brena je za nas, ali svakako i za mnoge druge – simbol; i stara zemlja, i naše odrastanje, i otkrivanje seksualnosti. Cilj ovog projekta bio je pokrenuti i mobilizirati različite jezike glume, plesa i glazbenog kazališta, stvarajući poligon za razvoj neobičnog kazališnog događaja, gdje se svi sudionici predstave pokušavaju potpuno goli skinuti u pokušaju da dođu u dodir sa svojim osjećajima, koji su ključni za razumijevanje naše kolektivne prošlosti.

Ako je vjerovati statistici, ovu predstavu je do sada pogledalo preko 70.000 ljudi, tako da je logično da Vladimir Aleksić, navodeći razloge uspjeha, kaže: “Vjerujem da je to tema kojom se bavimo; ispričati priču o posljednjih 40 godina, koliko traje Brenina karijera, na ovim prostorima kroz najveći showbusiness simbol Jugoslavije. Koliko god je ovo predstava o Breni, ona je i o nama samima, o našim snovima, razočaranjima, nadi, boli i ponosu.”

Kroz predstavu je svih ovih godina, prilično zrelo i snažno, poput dobro otpjevane pjesme za koju svi u publici znaju riječi, prošla idilična i savršeno usklađena glumačka postava, počevši od Jasne Đuričić, Aleksandre Janković, Jelene Ilić, Jovane Gavrilović, Anđele Jovanović, Jovane Belović, Vladimira Aleksića, pa sve do Ivana Markovića, pretvarajući svaku predstavu u najveću zabavu na Balkanu. Zato ovaj kazališni eksces nije samo proizvoljni eksperiment talentirane skupine umjetnika, već predstavlja i svojevrsni monumentalni zapis potrage za izgubljenim vremenom kojeg se svi drugačije sjećamo. Uostalom, u tome leži veličina karaktera i djela Fahrete Jahić.