Susreli smo se s brazilskom zvijezdom Oktobarskog salona i otkrili kako spasiti ljubav

Ovogodišnji Oktobarski salon na mnogo je načina privukao pažnju javnosti, a zasigurno dijelom zahvaljujući eklektičnoj selekciji radova. Među brojnim draguljima, neočekivano su se našli i radovi vizualnog umjetnika Randolpha Lamoniera (1988), koji je diplomirao na Escola de Belas Artes, UFMG, u Brazilu. Njegov rad obuhvaća različite oblike izražavanja i medije, među kojima se posebno ističu tekstil, crtež, fotografija, video i instalacija. U njegovoj praksi, pisane riječi i slike uvijek su u dijalogu, raspravljajući o mikro i makro politici, urbanosti, sentimentalizmu, kronikama, časopisima te ispreplitanju sjećanja i fikcije.

Izlagao je u SAD-u i drugim krajevima svijeta, uključujući Denver Art Museum, Denver, CO; Museu de Arte Moderna de São Paulo, São Paulo, Brazil; Museu de Arte do Rio, Rio de Janeiro, Brazil; Mana Contemporary, Chicago, IL; United Nations Plaza, New York, NY; Fundación Pablo Atchugarry, Miami, FL; Museum of Israeli Cinema, Tel Aviv, Izrael; i Hangar, Barcelona u Španjolskoj. Imao je i samostalnu izložbu pod nazivom *My Kind of Dirty* u galeriji Fort Gansevoort, New York, 2021. godine, dok su njegovi radovi dio stalne kolekcije: MASP; Muzej umjetnosti, Denver; Pinacoteca do Estado de São Paulo i Prêmio Diário Contemporâneo de Fotografia. Godine 2020. dobio je prestižnu nagradu PIPA u Brazilu, gdje trenutno radi i živi.

Ovih se dana, zahvaljujući galeriji Hestia, zatekao u Beogradu, gdje ga nakon art rezidencije očekuje otvaranje izložbe Ljubav na bojnom polju, koja donosi radove iz njegovih ranijih faza posvećenih Erosu i Tanatosu. Našli smo se neposredno prije samog otvaranja, i očekujući prve goste, prebacili naše telefone na airplane mode kako bismo lakše došli do zaključka kako spasiti ljubav u vremenu u kojem živimo.

Naslov vaše izložbe koja se trenutno otvara u Galeriji Hestia, Ljubav na bojnom polju, prilično je moćan. Stoga me zanima, koliko su emocije danas nestabilne i krhke, odnosno ponaša li se svijet oko nas stalno kao da je u nekoj vrsti bitke? Što je bila Vaša početna inspiracija za ove radove?

Vjerujem da smo oduvijek bili uključeni u simboličke, političke, a često i fizičke borbe, jer su pregovori temeljni aspekt naših odnosa s drugima. U ovom slučaju koristim „bojno polje“ kao metaforu za sam život, gdje se svaka interakcija može činiti kao sukob za razumijevanje i povezanost. Za ovu izložbu u galeriji Hestia, u suradnji s kustosima Nevom Lukić i Anjom Obradović, odabrao sam predstaviti tri serije fotografija koje sam stvorio u Brazilu između 2013. i 2014. godine, zajedno s novim radom koji sam razvio tijekom svog boravka u Beogradu. S Making Out on the Battlefield koristim vragolastu stranu svog umjetničkog izraza. Iako je humor utkan u radove, i dalje se bavim temama koje su ključne za moj rad. Tradicionalno, na umjetnost sam gledao kao na sredstvo političkog angažmana i sredstvo za kritičko promišljanje suvremenih paradigmi, često prenoseći izravne poruke svojoj publici. Međutim, na ovoj izložbi istražujem novi pristup koji obuhvaća igru, slobodno vrijeme i zadovoljstvo kao moćne strategije za povezivanje s drugima – i sa samim sobom – u vremenu koje od svih nas zahtijeva previše.

Photo: Galerija Hestia

Strastveno ste opsjednuti overloadom informacijama u vremenu u kojem živimo. Imajući to na umu, kada je riječ o gomilanju sadržaja, kako mislite da publika danas doživljava suvremenu umjetnost? Je li dijeljenje umjetnosti na društvenim mrežama u suštini oblik konzumacije umjetnosti?

Preplavljenost informacijama u našem vremenu zaista me fascinira, posebno jer utječe na mene na osobnoj razini. Budući da sam neko vrijeme živio s GAD-om (Generalized Anxiety Disorder), shvatio sam da više ne mogu neselektivno konzumirati nemilosrdni tijek informacija, grube slike, lažne vijesti ili se uključivati u virtualne interakcije s više ljudi nego što mogu podnijeti. Kao rezultat toga, značajno sam ograničio pristup društvenim mrežama, koristeći ih prvenstveno kao alat za predstavljanje svog rada i povezivanje s drugim umjetnicima i umjetničkim institucijama koje me inspiriraju. U tom kontekstu, društvene mreže vidim kao vrijednu platformu za njegovanje veza, izazivanje interesa među mlađom publikom i pružanje zabave. Iako održavam zdrav skepticizam prema ovim novim oblicima komunikacije, nastojim izbjeći da postanem konzervativan prema tehnologiji.

Sudjelujete i kao umjetnik na ovogodišnjem Oktobarskom salonu, u okviru programa Estetika susreta. Primijetio sam da su vaši radovi privukli značajnu pažnju i da se često dijele na Instagramu. Smeta li vam ikada takva banalizacija umjetnosti ili mislite da je to zapravo neki oblik “estetskog susreta”?

Poprilično sam uzbuđena svojim sudjelovanjem na ovogodišnjem Oktobarskom salonu, zahvaljujući pozivu Matthieua Leliévrea i Maje Kolarić. Biti dio programa Estetika susreta je nevjerojatna prilika za kontakt s širom publikom. Što se tiče pažnje koju moj rad dobiva na Instagramu, to je mač s dvije oštrice. S jedne strane, platforma može previše pojednostaviti umjetnost, svodeći složene ideje na puke vizualne prikaze. Ovo može biti frustrirajuće, posebno kada ste u svoje radove unijeli toliko misli i emocija. Međutim, s druge strane, to pojednostavljenje se također može promatrati kao oblik estetskog susreta. Ono poziva nove gledatelje u razgovor, rušeći barijere i čineći umjetnost pristupačnijom onima koji možda neće zakoračiti u galeriju. Volim o tome razmišljati kao o svojevrsnoj kapiji: iako možda neće obuhvatiti punu dubinu mog rada, može izazvati radoznalost i navesti ljude da traže značajniji angažman, bilo da je to kroz dublje istraživanje tema kojima se bavim ili posjećivanje izložbi poput Oktobarskog salona. Dakle, iako imam svoje rezerve u pogledu prevelikog pojednostavljivanja, također priznajem da ono može poslužiti kao katalizator za povezivanje i otkriće u današnjem svijetu koji se brzo razvija.

60. Oktobarski salon- Estetike susreta- Salon Muzeja grada Beograda, Koncepcija: Matthieu Lelièvre i Maja Kolarić

Vaši radovi često sadrže tekstil kojim se kreativno poigravate. Jedno od Vaših djela je naslovljen My grandmother taught me the needle as a metaphor for forgiveness. Koliko su igla i konac bitni u vašem kreativnom procesu?

Za mene, igla i konac nadilaze svoju puku funkciju alata; oni su moćni simboli koji povezuju prošlost i sadašnjost, intimno i kolektivno. U mom kreativnom procesu, svaki šav koji napravim postaje bogat narativ, koji odražava ne samo tehniku već i emocije i priče koje opisuju mene i kulturu oko mene. Igla svojim oštrim vrhom predstavlja hrabrost da se udubi u duboke, često bolne emocije. To je poziv da istražimo sjećanja i iskustva koja oblikuju naše identitete. S druge strane, nit je ono što zaista povezuje ove priče, povezujući različite trenutke života, iskustva i ljude. U svom radu bavim se temama koje se bave izazovnim kolektivnim iskustvima, kao što su siromaštvo i društvena nejednakost, kao i više osobnim pitanjima kao što su homofobija s kojom sam se suočio i moja intimna sjećanja na traumu, ljubav i identitet. Svaki komad je dijalog s publikom, pozivajući je da razmisli o vlastitoj priči i razmotri kako zajednički možemo izgraditi bolju stvarnost. U svom radu istražujem i preplitanje osobnog i političkog, koristeći šivenje kao oblik izražavanja koji nadilazi jezične barijere. Svaki sloj tkanine predstavlja ne samo moja vlastita iskustva nego i glasove drugih koji se bore protiv ugnjetavanja i nevidljivosti. Šivenje postaje metafora za život: prostor u kojem se iskustva prepliću, čineći kohezivnu cjelinu punu nijansi. Dakle, igla i konac su neophodni ne samo za estetiku mojih radova nego i za samu njihovu suštinu.

Baš kao što kažete većina vaših radova se oslanja na vaša osobna iskustva. Mislite li da je intimnost danas skoro prestala postojati? Što za vas znači intimnost?

Apsolutno, osobna iskustva su okosnica moje umjetnosti, a pitanje intimnosti danas je prava zagonetka. Sa društvenim mrežama, a i ovom stalnom kulturom izloženosti, čini se da su se granice između javnog i privatnog zamaglile u vrtlogu lajkova i objava. Zapitate se: da li autentična intimnost izumire? Za mene je intimnost taj sveti prostor gdje možemo pokazati svoje ranjivosti, tamo gdje možete otkriti svoje uspone i padove bez maski ili potrebe za vanjskim odobravanjem. No, upravo s lakoćom otkrivanja naših života na mrežama, ti trenuci se često pretvaraju u površinski spektakl, poput reality showa bez scenarija. Naravno, to ne znači da je intimnost potpuno nestala; to samo znači da se njena definicija i način na koji je doživljavamo mijenjaju — i to ne uvijek na bolje. Veoma me zanima kako možemo povratiti tu dubinu u svijetu koji je toliko zasićen informacijama. U svojoj umjetnosti, cilj mi je stvoriti prostor u kojem se može istraživati i slaviti intimnost, potičući razmišljanje o tome što zaista znači biti blizak s nekim u doba kada su veze udaljene samo jedan klik, ali su zapravo toliko daleko.

60. Oktobarski salon- Estetike susreta- Salon Muzeja grada Beograda, Koncepcija: Matthieu Lelièvre i Maja Kolarić

Došli ste u Beograd kao gostujući umjetnik na rezidenciji, pa me zanima – kakvi su vaši dojmovi o gradu? Kako ga doživljavate? Kuda se krećete? Kakvu inspiraciju nosite sa sobom?

Veoma sam zahvalan što sam u Beogradu, zahvaljujući Oktobarskom salonu i Hestia galeriji koji su me ugostili tijekom ove umjetničke rezidencije. Grad je zaista očaravajući, s fascinantnim spojem povijesti, impresivne arhitekture i živopisne kulture koja prožima svaki kutak. No ono što je stvarno napravilo razliku za mene su ljudi koje sam ovdje sreo. Imao sam priliku komunicirati s kreativnim i strastvenim dušama, stvarajući prijateljstva koja su obogatila moje iskustvo. Razgovori su bili duboki i inspirativni, a taj osjećaj zajedništva je nešto što izuzetno cijenim. Inspiracija koju nosim sa sobom je kombinacija dinamičnog duha grada, živahne umjetnosti s kojom sam se susreo i veza koje sam uspostavio. Ova rezidencija nije samo proširila moju umjetničku perspektivu, već je i ojačala važnost suradnje i dijaloga u kreativnom procesu. Beograd je sigurno ostavio trajni dojam na mene i nadam se da ću imati priliku biti ovdje još koji put.

60. Oktobarski salon- Estetike susreta- Salon Muzeja grada Beograda, Koncepcija: Matthieu Lelièvre i Maja Kolarić

I za kraj, recite mi, kako danas možemo spasiti ljubav?

Da budem potpuno iskrena, to je pitanje od milijun dolara (smijeh). Kao netko tko se ne smatra romantičnom osobom i tko ne shvaća do kraja sve nijanse ljubavi, vidim je manje kao bajku, a više kao bojno polje. Imam dojam da bismo “spasili” ljubav, moramo ukloniti taj idealizam koji nam često zamagljuje sliku. Zaboravite klišee o ljubavi — neuredna je, sirova je i zahtijeva ranjivost. Moramo prihvatiti neugodnu istinu: ljubav može biti bolna, a ponekad i frustrirajuća. U scenariju u kojem društvene mreže diktiraju toliko naših interakcija, možda bismo trebali dati prioritet autentičnosti nad savršenstvom. Dakle, ako želimo sačuvati ljubav, usudimo se biti stvarni, biti nesavršeni i duboko se baviti jedni drugima. Radi se o stvaranju prostora u kojem zaista možemo biti sami. Na kraju krajeva, ljubav nije statično stanje koje treba sačuvati; to je dinamično putovanje koje zahtijeva trud i kreativnost. A malo nepoštovanja nikad ne škodi – ono čini stvari zanimljivima!

Photo: Emma Szabó, 60. Oktobarski salon, Estetike susreta, Salon Muzeja grada Beograda