Oktobarski salon jedna je od najznačajnijih lokalnih smotri suvremene umjetnosti

Kada je 1960. godine Vijeće Moderne galerije, koja je kasnije postala Muzej suvremene umjetnosti u Beogradu, osnovalo Oktobarski salon, bilo je jasno da se događa nešto od iznimne važnosti. Primarni cilj bio je organiziranje godišnje izložbe reprezentativnih djela suvremene srpske likovne umjetnosti. Sa snažnom antifašističkom porukom, ideja je bila da se manifestacija otvara svakog 20. listopada u čast Dana oslobođenja Beograda. Danas, više od šest desetljeća kasnije, usprkos brojnim izazovima s kojima se suočava, Oktobarski salon ostaje jedan od najvažnijih izloga suvremene umjetnosti, prvenstveno u domaćem, ali i međunarodnom kontekstu. Nastavlja se baviti gorućim problemima današnjeg društva, razvijajući se kako bi zadovoljio njegove potrebe.

Tijekom svoje povijesti Oktobarski salon je mijenjao koncept i organizacijsku strukturu. Iako je za svoje prvo izdanje izgrađen privremeni Umjetnički paviljon u Masarikovoj ulici koji je djelovao do 1974. godine, od tada pa sve do ovogodišnjeg 60. izdanja Salon nije imao stalni izložbeni prostor. Zahvaljujući inicijativi dugogodišnjeg organizatora, Kulturnog centra Beograda, grad je 2004. godine odlučio manifestaciji dati međunarodni karakter, a 2014. Oktobarski salon postaje bijenalna.

U posljednja dva desetljeća etablirani kustosi predstavili su različite koncepte koji se bave društvenim, političkim, estetskim i drugim fenomenima utjelovljenima u praksama umjetnika i kolektiva aktivnih na međunarodnoj sceni. Tijekom tog razdoblja publika je imala priliku pratiti najnovije trendove u vizualnoj umjetnosti na raznim lokacijama u Beogradu, od galerija Kulturnog centra Beograda i Paviljona “Cvijeta Zuzorić” do Muzeja Jugoslavije, bivšeg Turskog kupatila, Kuće legata , Magacin u Kraljevića Marka, zgrada Muzeja grada Beograda u Resavskoj, Narodni muzej, fakulteti, biblioteke, saloni, legati, ali i nekonvencionalni izložbeni prostori poput garaža, fasada i panoa. Po tradiciji, predstojeći Oktobarski salon bit će predstavljen u galerijama Kulturnog centra Beograda, Galeriji Fakulteta likovnih umetnosti, bivšem klubu Akademije, Galeriji ULUS, Galeriji SULUJ, Salonu Muzeja grada Beograda, Muzeju afričke umjetnosti i javnih prostora.

Photo: Anne Imhof, Youth, 2022.

Kada se neki umjetnički događaj dogodi šezdeseti put, jasno je da sa sobom nosi desetljeća pitanja o umjetnosti, umjetnicima i njihovom mjestu u određenom trenutku i spletu okolnosti. Zato ovogodišnje izdanje, koje se održava od 20. listopada do 1. prosinca, u svom sloganu ima pitanje koje će potaknuti društvo, kako stručnu, tako i širu javnost na razmišljanje: “Što ostaje?”

“Šezdeseto izdanje priprema se i realizira u duhu i s idejom propitivanja mogućnosti suživota različitih kustoskih i umjetničkih pozicija, budući da je Povjerenstvo Salona na javnom pozivu odlučilo prihvatiti sva tri predložena koncepta. Ova odluka je motivirana potrebom da se nastavi započeti proces promišljanja funkcioniranja ove manifestacije”, kaže Zorana Đaković Minniti, članica Odbora Oktobarskog salona i programska direktorica Kulturnog centra Beograda. Dodaje: “Prijedloge su podnijeli Lorenzo Balbi, umjetnički direktor Muzeja moderne i suvremene umjetnosti u Bologni (*Trag*), Lina Džuverović, povjesničarka umjetnosti i profesorica na Chelsea College of Arts, Sveučilište u Londonu (“Hope is Discipline”) i Matthieu Lelièvre, kustos u Muzeju suvremene umjetnosti u Lyonu (“Aesthetics of Encounter”). U razvoju ovih koncepata pozvanim kustosicama pridružile su se kolegice Dobrila Denegri, Emilia Epstein, Ana Knežević i Maja Kolarić.

Ova naizgled kompromisna odluka da se prihvate sva tri kustoska koncepta ukazuje na suradnju i potrebu testiranja sposobnosti da je ostvarimo. Jedan od najvažnijih segmenata ovog procesa je podnaslov-pitanje s kojim će nas Salon suočiti: “Što je ostalo?”, te dodatno značenje koje nosi na engleskom “Što je ostalo?” (kao politička ljevica).”

Tri međunarodna kustoska tima predstavit će radove četrdesetak domaćih i inozemnih umjetnika, kao i niz popratnih programa u vidu radionica, tribina, uličnih akcija i performansa. Koncept Lorenza Balbija i Dobrile Denegri, “Trag”, nastoji istražiti opseg međunarodne izložbe u svjetlu radnih uvjeta umjetnika i prostora za umjetnost. Nada, kao središnja tema, fokus je koncepta “Nada je disciplina” Line Džuverović, Ane Knežević i Emilije Epstein, koji uključuje aktiviste i građanske inicijative iz različitih razdoblja i regija kako bi vidjeli kako umjetnost može funkcionirati kao vezivno tkivo u stvaranje mreža solidarnosti i podrške. “Estetika susreta”, koncept Matthieua Lelièvrea i Maje Kolarić, istraživat će širok raspon tema i aktivnosti kroz dijaloge između umjetnika, a rezultat su potencijalno novi prostori za promišljanje umjetnosti.

Slavimir Stojanović Futro, grafički dizajner i likovni umjetnik, ime je koje se posebno veže uz Listopadski salon 1994. godine, kada je dizajnirao logo i vizualni identitet tog izdanja. Trideset godina kasnije, inspiriran idejom predstavljanja urbane šume, Futro je kreirao novi vizualni identitet. “Koristio sam simbole koji su grafički vrlo jednostavni, a svaki od njih predstavlja jednu od tri kustoske izložbe: “Trag”, “Nada je disciplina” i “Estetika susreta”. Kad samo izgovorimo njihova imena, ova tri pojma zvuče kao tri knjige koje treba pročitati. Čista, apstraktna grafička metoda, na razini piktograma, gdje strelice određuju smjerove, izravno ilustrira naslove i povezuje tri priče. Poigrao sam se dalje s jednom paletom boja koja je na rubu ružnog, koja djeluje nekako neskladno i neprikladno, čak i bolno. Ali bez te boli ništa dobro ne može biti, jer umjetnost je oduvijek bila tu da postavlja najteža pitanja, pa se i ovaj pita: “Što je ostalo?””

Osim naglašenog eklekticizma u ponašanju, djelovanju i komunikaciji u javnom prostoru, urbana šuma poprište je posve novih oblika borbe. Zato se i ovogodišnji naslov-pitanje Listopadskog salona pojavljuje kao reakcija na sve snažniju globalnu desnicu i posljedice koje iz tog političkog konteksta proizlaze. Imajući to na umu, unatoč različitim senzibilitetima, kustoski koncepti uokvireni jedinstvenim naslovom “Što ostaje?” ponudit će beogradskoj publici platformu za kritičko promišljanje različitih izazova i problema našeg vremena – kako onih koji se tiču ​​svijeta umjetnosti, tako i društvenih, političkih i ekonomskih pitanja. U skladu s tim promišljanjima, Oktobarski salon zamišljen je prvenstveno kao prostor solidarnosti, razumijevanja i ujedinjenja, kako onih koji se aktivno bave umjetnošću, tako i publike koja shvaća važnost manifestacije poput Oktobarskog salona i vjerno pratio njegove transformacije tijekom godina.