Pogledali smo hit film Anora, kojemu predviđaju sve najveće nagrade

Budući da osvajačica ovogodišnjeg Cannesa za koji dan dolazi u regionalna kina, slijedi upozorenje temeljeno na osobnom iskustvu: pazite da se ne upiškite od smijeha, izgrizete nokte od stresa, ili uništite maskaru suzama. Kombinirajući najkaotičnije elemente Successiona s atmosferom nalik onoj epizodi Sopranosa kada Paulie i Chris traže izgubljenog Rusa po šumi, Anora Seana Bakera još je jedan u nizu tzv. “anxiety-inducing” uradaka – poput filma Uncut Gems ili serija The Bear i Industry – koji u zadnje vrijeme dominiraju ekranima i javnim diskursom. Iako često prikazuju svjetove ultrabogatih ili mikrosvemire urbanih podzemlja, Anora ih spaja u neobičnu i empatičnu priču o odnosu 23-godišnje striptizete i sina ruskog milijardera.

Ono po čemu se film na prvu ističe jest činjenica da je radnja smještena u svijet plaćenih seksualnih usluga, koji – ako vjerujete seksualnim radnicama uključenima u produkciju ili onima od kojih je na specijalnim njujorškim projekcijama zaradio ovacije – film dosta vjerno oslikava. Za razliku od velike većine (često i dobrih) filmova koji neizbježno upadaju u jedan od dva klišeja, Baker seksualni rad ne prikazuje niti kao nezamislivi užas s kojim se naslovna junakinja mora svakodnevno boriti, niti kao ikakav emancipirani čin prožet rodnom i klasnom solidarnošću—seks je jednostavno Anorin posao.

Photo: Anora, ©MMXX. NEON Rated

Kao što ona ne osuđuje sama sebe, ne osuđuje ju niti film, ali kada priroda posla Anoru torpedira u svijet svojih klijenata, bolno je očito koliko mu ne pripada. Iako smo svjesni toga da je ona jednako vrijedna, ako ne i vrjednija, od vrlo imućnih ljudi kojima je okružena, priča i nas i nju konstantno podsjeća na neosporivu činjenicu svijeta u kojemu živimo: neki su životi jednostavno bitniji od drugih. Anora, kao autsajder s profesijom koja ju čini napola osobom a napola proizvodom, u tom je svijetu jednostavno potrošna.

U strahu da ga ne oslikavam preozbiljno, osjećam dužnost istaknuti da je film izrazito smiješan, sa scenama poput pravoslavnog svećenika koji usred krštenja bježi na zadatak, ili sporedne obiteljske drame između dvojice armenskih tjelohranitelja. Sjedeći u prepunoj dvorani malog oksfordskog kina, glasne i univerzalne reakcije publike (čija se demografija kretala od maturanata s Etona do umirovljenih vodoinstalatera) potvrdile su ono što mi je ionako bilo na umu – nemoguće je ne navijati za gotovo svaki od likova.

Photo: Anora, ©MMXX. NEON Rated

Čar filma leži upravo u tome što je – kako govori sam Jean Renoir u svojim Pravilima igre (kao svojevrsnom preteči ovog žanra tjeskobnih klasnih tragikomedija) – “najstrašnija stvar na svijetu to što svi imaju svoje razloge.” Kao gledatelji, neizbježno suosjećamo sa svačijom situacijom jer razumijemo da postoje pravila koja određuju njihovo mjesto u igri, kao što shvaćamo i da postoje pravila koja definiraju našu vlastitu ulogu u svijetu oko sebe, bili Etonovci ili vodoinstalateri.

Anorina je greška – koju joj mnogi kroz film ističu – to što se pravilima suprotstavila, no svejedno postoji nešto beskrajno šarmantno u njenom prkosu moćnima, kao i u naivnoj nadi da bi jedna bruklinska prostitutka zaista mogla biti supruga ruskog milijardera. Iako se film iz očitih razloga referira na priču o Pepeljuzi, čini mi se da bismo Anoru ipak prije mogli usporediti s Pinokijom, sa svom okrutnom ironijom djevojke koja se usudila sanjati da bi mogla postati stvarna osoba u svijetu koji ju takvom nikada neće vidjeti.