Fotografkinja otkriva priču kultnih zagrebačkih nebodera
Tena Razumović Žmara
5 studenoga, 2024
Tena Razumović Žmara
5 studenoga, 2024
Jelenu Janković sam upoznala početkom ove godine i moram priznati da iz te naizgled sitne, krhke žene se krije jedna velika sila i stvaralačka snaga. No nakon što sam pogledala njezine radove na izložbi 8. kat Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu, spoznala sam još nešto. Osim što je fotografkinja, umjetnica, programska direktorica Sarajevo Photography Festivala, Jelena Janković je i – sjajan storyteller i poeta.
Jelena Janković živi u samom centru Zagreba. Pritom ne mislim na gradsku četvrt, već na geografski centar. Mjesto s kojeg se vidi čitav grad, a oni koji otud grad promatraju, nalaze se, ne na jednom od gradskih brežuljaka ili na vrhu planine, već uz rijeku Savu. I iz te pozicije, Jelena osam godina fotografira kultne nebodere, popularne zagrebačke Rakete, čineći ih glavnim likovima svoje priče. To je moj prvi zagrebački stan u koji sam se preselila s partnerom, i ovo je moj prvi zagrebački pogled. Upravo zbog tog pogleda na Rakete smo se i odlučili na ovaj stan. Oni su zapravo i moja prva tri zagrebačka prijatelja, jer tada nisam nikoga znala u Zagrebu. S njima sam pila kavu, s njima sam se osjećala dobro. Oni su činili moju svakodnevicu; oni su, za mene, bila tri živa objekta koja su slušala moje misli.
Jelenin projekt mnoge će podsjetiti na Auggieja Wrena, amaterskog fotografa kojeg je Harvey Keitel glumio u filmu Smoke. On je svakodnevno, tijekom četrnaest godina, bilježio isti ugao ulice ne bi li prikazao prolazak vremena. No za razliku od njega, Jelena čini mnogo više od dokumentiranja prolaznosti. Ona priča jednu sasvim novu priču, kreirajući nove svjetove i nove likove koji ih nastanjuju kroz svoje zapise koje je paralelno vodila, a koji se mogu vidjeti na ovoj izložbi. Doduše, ono oko čega bi se vjerojatno složili je Auggiejeva misao. “Ljudi kažu da moraš putovati da bi vidio svijet. No ponekad mislim da, ako samo ostaneš na jednom mjestu i držiš oči otvorene, vidjet ćeš sve što možeš podnijeti.” Tako je Jelena ovim činom kreirala jednu novu bogatu, uzbudljivu priču; sve ono što je mogla – podnijeti.
Jelena nije fotograf arhitekture, kaže mi kako nju čak plaši statičnost subjekta, tako da je fotografiranje nebodera stvarno dolazilo iz pozicije odnosa. Fotografirala ih je kako fotografira ljude. Tretirala ih je kao ljude, primjećivala je promjene na njima, baš kao što se ljudi mijenjaju, od izgleda, vanjštine, do ponašanja i osjećaja. To bilježenje vremena, odnosa i promjena trajalo je godinu, dvije i tada je shvatila da se njoj život, ipak – događa. Shvatila je ono što je Harvey Keitel u filmu tako precizno kazao. Krenula je bilježiti svoje misli, pisati pjesme, prozu, dnevničke zapise, promjene vremena. Idućih šest godina kreirala je kompoziciju života od tih fotografija i svojih zapisa.
Ovaj projekt je bio na neki način osobna meditacija, ništa od toga nisam planirala, niti očekivala. Ovaj projekt je jednostavno bio tu. Nisam ga planirala od početka do kraja, nisam ga čak niti planirala započeti ili završiti. On je samo postojao, skupa sa mnom.
Možda je na prvu dojam svega da je izložba u prvom planu, no važno je da nakon izložbe ostaje knjiga, bez koje cijeli koncept ne bi funkcionirao. Dijelovi projekta su u funkcionalnom međuodnosu: fotografije – izložba, tekst – knjiga…
Zanimljiva je i uloga arhitekta Raketa, Vjenceslava Richtera, u projektu 8. kat. Postavljen u Richterovom domu, prikazuje projekt nebodera i završetak izložbe inspiriran je upravo s njime. Posljednja soba izložbe je jedan iznenađujući eksperiment koji postoji van fotografije i teksta, a koji uvodi boju koja se odnosi na sve te viđene kadrove, pročitane riječi i doživljaj emocije. Osjećaj izoliranosti i odsutnosti koji fotografije i tekstovi predočuju, čak i u prostoru prepunom ljudi, odražava Richterovu ideju o otuđenosti u urbanim sredinama, gdje fizička blizina ne znači nužno i društvenu, da ne kažem emotivnu povezanost.
Sve ovo je zapravo zapis jednog ritma, jednog odnosa. Kao da smo plesali. Nije tragično, nije dramatično, nije lijepo. Osam godina je trajao ovaj moj ples s neboderima. Otplesala sam ga. Živjela sam tu promjenu, promatrala sam ju mirujući. Sada idem dalje. – zaključila je priču Jelena.
Izložba 8. kat je otvorena za javnost u prekrasnom, jedinstvenom prostoru Zbirke Richter, na Vrhovcu 38, u Zagrebu i može se pogledati do 20. studenog.