S Mirjanom Karanović o filmu Majka Mara, ženskim ulogama i radoznalosti

Beograd, jedan četvrtak u kazalištu prije odigravanja predstave. Mračna scena, Mirjana koja korača ispred objektiva i sijeda u praznu publiku kako bismo snimili video s njom. Video je nijem, Mirjana Karanović samo sjedi i to sjedenje je dovoljno da povičemo u sebi: „Ovo je gluma!” Možete nasumce izabrati bilo koju njenu ulogu od „Petrijinog venca”, preko „Male”, „Dobre žene”, pa do „Mrešćenja šarana” ili „Gospođe ministarke” i, dok je gledate, uzviknuti istu rečenicu, jer je uvijek točna. Ona je spremna braniti svoje stavove bez zadrške i oduprijeti se bilo kakvim društvenim ili socijalnim tvorevinama koje smatra ograničavajućim, i to radi bez bojazni, čime iznova i iznova izaziva divljenje. Ubrzo ustaje iz gledališta, prilazi pogledati video i nakon odobravanja glavom odlazi do glumice Ive Ilinčić s kojom snima razgovor o filmu „Majka Mara”, koji je Mirjanino drugo redateljsko djelo.

Iva Ilinčić: Nisam bila sigurna kako treba započeti ovaj razgovor, i onda mi je sinulo da je jedino logično da počnemo od najaktualnijih stvari. To je tvoj film „Majka Mara”. Tema tog filma je jako zanimljiva. Nisam ga još uvijek odgledala, ali me zbilja zanima kako si došla do teme. 

Mirjana Karanović: Meni se ta priča krenula vrzmati po glavi još 2006/7, a 2009. sam prvi put odlučila da ideju stavim na papir. Sastavila sam priču i onda se od toga razvio scenarij. Kad sam završila taj prvi film, razmišljala sam što ću dalje. Svidjelo mi se to, znaš. Uživala sam dok sam to radila. Osjetila sam neku novu moć u sebi. Moć da napravim nešto što nikada nisam zamišljala da mogu. Isto mi se dogodilo kada sam naučila voziti koturaljke. Imala sam pet banki, tako da mi je to bilo potpuno nešto novo. Mislila sam da to rade samo neki mlađi ljudi ili neki drugi ljudi. A ja sam evo uspjela. Ta ideja je za mene nekako… vau. Ja sam, čim sam završila „Dobru ženu”, krenula razmišljati o tome što dalje. Svašta mi je padalo na pamet. I onda sam radila neku predstavu, neki postmodernistički tekst u kojem nema dijaloga. Nema nekih scena, činova. Likovi su fluidni. Oni imaju imena, ali neki put ne znaš je li je ta žena ista ona iz prvog djela. A izgleda da bi mogla biti. Ali zapravo je autorica Tanja Šljivar opisivala nešto što je neka ženska suština koja važi za mnoge, naravno ne za sve. Ne možeš nikada u cijelosti nešto uhvatiti.

Iva: A što te tu posebno inspiriralo? 

Mirjana: Bila je tu jedna žena koja je izgubila sina. Tuga u njoj je bila toliko jaka i ta emocija kao da je odiže od zemlje. Ona kao da više nije bila ta žena koja je u kući, nego sasvim odvojena od tla, od stvarnosti. U tom komadu ona je u nekom javnom WC-u sasvim slučajno, tu sreće nekog momka i zapravo samo stoji u tom WC-u i ne znam da li uspije uopće oprati ruke, ali tako stoji potpuno odsutna i za to vrijeme se odigrava čitava priča između nje i tog mladića. Ja sam to iščitala kao da je on, taj nepoznati dečko, jedini s kojim ona može podijeliti nešto što nije ta smrt, iako je ona tu stalno, i mislim da postoji ogromna čežnja i žudnja i nešto neiživljeno. Neiživljeno možda i nije dobra riječ, nego nešto što je i dalje živo, a „trebalo bi umrijeti” zato što je sin umro, ali je tu… I onda sam krenula razmišljati o starenju, o gubicima, o tome kako zapravo i ne primjećuješ kako polako gubiš stvari usput s godinama, mnogi to ne primjećuju. Ja imam sreću da se bavim glumom koja me strašno motivira, jer uvijek postoji zahtjev da moram sačuvati tu vatru iznutra i pratiti sve što se događa. 

Iva: To nije baš uvijek lako učiniti kad si sputan društvenim očekivanjima, normama…

Mirjana: Da, i jasno mi je zašto ljudi kada stare napuštaju tu energiju mladosti – ne mislim na pijenje, drogiranje, ostajanje u klubu do kasno, nego energiju radoznalosti, neuništivosti, ideju da možeš osvojiti svijet i da postoji još toga što možeš probati prvi put. Kad si mlad, ne razmišljaš o tome da će se nešto loše dogoditi, uglavnom srljaš i to je fenomenalno, imaš nekoga tko će te tu malo pridržati, imaš prijatelje, imaš roditelje koji se brinu za tebe. Kako odrastaš, pa postaješ i sam roditelj, odjednom ne želiš da taj život bude neizvjestan. Želiš da bude stabilan, izvjestan, ideš na poznato, razmišljaš, predviđaš, to postaje mnogo bitnije i to je veliki gubitak. Tada sam krenula razmišljati o gubicima i što oni tebi čine. Sve te teme su u filmu, jednostavne životne. 

Iva: S obzirom na teme, jesi li se susrela s diskriminacijom dok si režirala prvi film? Kako si se osjećala kao osoba koja prelazi u redateljske vode kada na našim prostorima nije bilo puno redateljica?

Mirjana: U Bosni su bile zapažene Jasmila Žbanić i Aida Begić, ali vrlo brzo se kod nas počelo pojavljivati ​​sve više redateljica – na primjer Mina Đukić.

Iva: I, jesi li naišla na protivljenje? Ili podršku?

Mirjana: Uvijek je bilo podrške. Moj producent me odmah podržao, čak me i potaknuo da režiram. Ponekad morate vjerovati ljudima oko sebe koji vas poznaju i napraviti taj prvi korak kojeg se bojite. Znala sam da je taj scenarij moj, da ga ne mogu dati nikome. Bilo je vrlo uzbudljivo. Ovo nije hobi, to mi je posao, a sada je malo veći od toga i morao sam naučiti biti prisutniji. Prije nisam bila takva. Kad sam snimala svoj prvi film, Điđa Karanović me vodio i savjetovao kako da glumim. Sjedila sam i netko je viknuo: “Gdje je taj lonac?”, ja sam skočila i rekla: “Evo, evo”. Điđa me samo uhvatio za ruku i rekao: “Sjedi, to nije tvoj posao, ti si glumica, samo se moraš brinuti da odigraš ulogu što bolje možeš.” To sam upamtila i više se nakon toga zapravo nisam miješala u tuđe poslove. I onda mi je zanimljivo da se uz režiju o svemu pitam i sve moram znati. To mi je bilo fantastično. Najbolje od svega je što sam za taj prvi film znala sve, za drugi neke stvari nisam znala i nisam bila dovoljno sigurna i bila sam dosta nervozna zbog toga, ali kad smo završili snimanje, shvatila sam da sam naučila prihvatiti neke stvari s “pa sad, eto, to je to”.

Iva: Misliš li da se ushićenje i uzbuđenje zbog stvaranja nečega ili igranja nekih uloga malo mijenja s godinama? Ne mora nužno utjecati na kvalitetu, svakako. No, kad se zamislim za trideset godina, jedva čekam da malo odahnem i da se ne živciram oko svega što nije u mojoj moći i kontroli. Koja bi bila suštinska razlika između mene i tebe, ili sada mlađe tebe i tebe sada?

Mirjana: Bitna razlika je u tome što sam se nebrojeno puta uvjerila da se ponekad moraš prepustiti. Pokušavate učiniti stvari što boljim, ali ako ne uspiju, idete dalje. Za mene je najvažnija lekcija koju sam naučila da stvari ne ovise samo o meni, a prije sam mislila da sve ovisi o meni, da cijeli show ovisi o meni. Kad je netko nešto pogriješio u predstavi, toliko sam se trudila to pokriti da je to djelovalo kontraproduktivno na predstavu, ulogu, sve.

Iva: Da, želiš se nekako nadomjestiti, misliš da možeš sve, a ne možeš.

Mirjana: Ali dobro, to je bila ideja u koju sam vjerovala. I sjećam se da mi je Dejan Mijač govorio: „Moraš pustiti”, a ja sam mislila: „Ma, što on meni to govori” (smijeh), ali zapravo sad shvaćam da je bio u pravu i da ne možeš sve držati pod kontrolom, to nije rješenje.

Iva: Ja se, recimo, jako kratko bavim glumom, oko pet godina, s kazalištem sam krenula s 23 godine. Već postoje stvari protiv kojih se ne mogu boriti i stalno se pitam je li pravi uspjeh nastaviti dalje. Koji su tvoji mehanizmi da ne odustaneš kada možda imaš ozbiljnih problema s tim da nisi izabrana?

Mirjana: Imala sam ga krajem devedesetih kad je izgorjelo Jugoslavensko dramsko pozorište. Nisam baš ništa radila, ali onda sam našla neki tekst, pa sam zvala redatelja da napravi monodramu, negdje sam našla prostor. Mislim da danas stvari ne moraju ovisiti samo o drugim ljudima, već mogu ovisiti i o vama. Zato svima vama mlađima kažem: preuzmite inicijativu, idite, pokucajte na neka vrata, tražite što želite. Priđite nekome i recite: “Volio bih raditi s tobom.” Što bi moglo poći po zlu, ako vas netko odbije i kaže oprostite, ali za vas trenutno nema uloge u toj predstavi? Pa nije to najgore.

Iva: Savjetovala si me za Selmu, sjećaš se, poslala sam joj poruku misleći da će biti strašno, a ona mi je lijepo odgovorila i ponudila mi ulogu. Tek kasnije shvatite da preuzimanje inicijative i nije tako strašno.

Mirjana: Tako je, samo pitaš, probaš, važno je da si u pokretu. 

Iva: Tako je, važno da ne gubiš trening.

Mirjana: Tako je, samo tražiš, trudiš se, bitno je da si u pokretu, da si aktivan. Ponekad me pogode neki mračni trenuci, pa me spuste, a često sam svjesna da naša sudbina ovisi o drugima, na razne načine, na primjer u kojoj državi živiš, kakva je politika, ekonomija, ali zapravo većinu vremena mislim da ono što je najvažnije ovisi o tebi. Postoje stvari za koje bih voljela da se nisu dogodile ili da su se dogodile drugačije, ali ne mogu se vratiti u prošlost da to promijenim. Mogu jednostavno krenuti dalje i pustiti te greške, samo ih pustiti, pustiti ih, ne moraju mi ​​visjeti nad glavom. Nema potrebe da se osjećam loše zbog nekih loših odluka, jer sam donijela toliko dobrih odluka. Kako se približavate posljednjoj fazi života, zapravo shvaćate koliko je to vrijedno. Naravno, ne govorim sve ovo da bi sad kad si u dvadesetima počeo o svemu tako ozbiljno razmišljati, naprotiv, trebao bi biti potpuno slobodan.

Iva: Uvijek imaš super savjete, a u Beogradskom dramskom pozorištu si svima kao neka vrsta mentora, stalno gledaš i savjetuješ, a nama mladima to stvarno puno znači. Kada si prepoznala tu nastavničku sposobnost, s obzirom da si predavala i na fakultetu?

Mirjana: Iskreno ne znam, netko me zvao jer je to prepoznao u meni. Volim analizirati stvari, definirati ih, ali mislim da, kad su me zvali, nisu imali to na umu, više su se vodili činjenicom da sam poznata glumica, pa bih mogla biti profesorica, ali mislim da sam u tom procesu otkrila više kvaliteta koje su me kvalificirale za to zanimanje. Zapravo je cijeli taj period za mene bio vrlo značajan.

Iva: Prije koliko je godina to bilo?

Mirjana: Prije nekih dvadeset i pet godina. To je nekakav posao gdje stalno nekoga moraš definirati, moraš pronaći riječi da definiraš svoje misli, koje su vrlo često raspršene ili čak i nemaš misli, imaš neke dojmove ili imaš neke emocije. Profesor mora znati objasniti i to mi je bilo važno jer sam stalno morala verbalno izražavati sve što se tiče glume. Međutim, objašnjavanje je zapravo suprotno od glume i osjećao sam da to više ne mogu, da sam potrošila energiju na to i da to više ne želim raditi.

Iva: Često se sjetim kako je to bilo prije trideset godina. Danas se mnogi bave temom žena i feminizma i pišu nove tekstove u kojima su jake ženske uloge. Odigrala si dosta uloga i u kazalištu i na filmu, ali u vrijeme kad si počinjala bilo je jako malo ženskih uloga. Je li razlika velika u odnosu na danas?

Mirjana: Nikad nisam puno razmišljala o tome jer nikad nisam bila osoba koja sjedi i čeka da nešto dobije. Uvijek sam išla tamo gdje su me htjeli. Sjećam se da su u Jugoslavenskom dramskom pozorištu osamdesetih godina mnoge glumice, i mlađe i starije od mene, bile nezadovoljne što nisu dobivale uloge u predstavama. Ni ja nisam dobivala uloge, a u kazalištu gdje sam bila na stalnoj plaći igrala sam najmanje, ali sam igrala svugdje drugdje. U 80-ima je postojala ta drugačija tendencija s dobivanjem uloga i to mi se svidjelo. U to vrijeme radila sam s Ljubišom Ristićem, sa Suadom Kapić, u pivari u Skadarliji; u SKC-u je bilo kazalište – radiš bez plaće, ali se petljaš, radiš predstave koje ni ne razumiješ, ali važno je raditi i trudiš se i boriš se sa svime da to bude kako treba.

Iva: Možda si ostala na vrhu jer si se toliko trudila i preuzela sve u svoje ruke.

Mirjana: Nisam lako ušla na Akademiju i zato sam bila zahvalna na svemu, svakoj prilici i mogućnosti. Živjela sam s mamom i tatom do svoje 33. godine i ne samo da sam živjela s njima, nego su me i uzdržavali jer sve što sam zarađivala bio je jedva džeparac.

Iva: I to je tako bilo skoro deset godina nakon Petrije? Koliko si imala godina u Petriji?

Mirjana: Dvadeset i dvije.

Iva: Koliko si mlada bila zapravo, a kakva uloga!

Mirjana: Da, ali trebalo je proći dosta vremena prije nego što su počele dolaziti sljedeće uloge, au međuvremenu sam radila svašta. Ali bilo mi je izuzetno zanimljivo. Željela sam ići posvuda i raditi sve. Jedina stvar za koju sam oduvijek znala da se neću baviti bile su reklame. Nije da imam nešto protiv ljudi koji ih rade, jednostavno, ne mogu raditi reklame.

Iva: Današnje vrijeme je malo nezgodno zbog društvenih mreža. Često glumice postaju zaštitna lica za različite brendove, influencere itd. Ali, naravno, svatko ima slobodu birati što želi, a što ne. Kad smo već kod toga, što misliš gdje smo sa slobodom i pravima žena?

Mirjana: Danas je to kao da je lakše, ja mislim da je malo lakše, ali zapravo svi mi nosimo neko nasljeđe od svojih baka i prabaka, sve te ženske linije u nama su još uvijek žive. Ono što su vas učili i što se očekuje živi i dalje u društvu iu nama i treba još puno toga da se to prevaziđe, da se problemi oko ženskog pitanja prevaziđu. Pogotovo zato što postoji mnogo ljudi koji imaju neku moć i koji bez pardona koriste svoje glasove kako bi se zapravo suprotstavili ženama koje zauzimaju tradicionalno muške položaje. Kad to znaš, naravno da poklekneš i jako je teško nastaviti se boriti. Problem je i što danas nemamo pojma kako neke žene žive, u kakvim uvjetima i koliko je to zapravo daleko od naše stvarnosti, koliko im je teško, kakve borbe vode na dnevnoj bazi. Ima i dosta retrogradnih kretanja koja koče i zastrašuju, ali mislim da se ne trebamo previše osvrtati na to, već se boriti i raditi svoje.

Iva: Zanimljivo je na koliko se načina “Majka Mara” bori sa strogo definiranim ulogama žene, očekivanjima, “treba” i “ne treba”, pitanjem života i opstanka.

Mirjana: Uvijek je veliko pitanje, pitanje opstanka, kako dalje, kako zaboraviti, možemo li zaboraviti… Trebala sam raditi predstavu, pa je taj redatelj istraživao sjećanja. Zaključak je bio da emocionalne rane zacjeljuju kao i fizičke, a najveća snaga ljudskog duha je u zaboravu. Tako se preživljava. Nikada ne zaboraviš da je kraj, ali zaboraviš tu iskonsku bol, možeš gledati iz daljine i više te ne boli toliko. Vrijeme doista čini čuda, a to čini i tijelo. Baš kao i sposobnost tijela da zacjeljuje rane tako da ožiljci s vremenom postaju sve manje vidljivi, a možete ih čak i prekriti i nastaviti dalje, tako je i s emocionalnim ožiljcima. To mi je uvijek bilo važno, ići dalje. Bilo je perioda u životu kada nisam znala kako dalje, mislila sam da je kraj, da je gotovo, ali mislim da su mi neke prabake ostavile snage da se uspravim i napravim korak, sve one Petrije žene u našoj prošlosti. Dakle, sve što sam radila, radila sam instinktivno. Dugo ste bolesni i mislite da nikada nećete ustati iz kreveta, ali onda se ujutro probudite, ustanete, gladni ste, doručkujete i onda izađete van, sve nastavlja i idete iz dana u dan. Prije sam to činila instinktivno, ali sada znam da samo trebam pričekati da prođe i onda krenuti dalje. Naučila sam biti strpljiva sama sa sobom.

Iva: To je meni jako teško.

Mirjana: Znam, teško je kad si mlad. Ja sam ista, ja sam Vodenjak i odmah gledam naprijed, a kad dođem do cilja, već sam negdje drugdje. Kad sam završila “Majku Maru”, već sam imala sljedeći film u glavi i razmišljala tko će mi biti scenograf u sljedećem filmu. Treći još nisam ni započela, a već razmišljam što ću dalje.

Iva: Znači nema odmora nikada.

Mirjana: Ali to mi je neophodno – radoznalost neka.

Iva: Čini mi se da je to bitno za očuvanje duha: istraživati ​​i razmišljati unaprijed.

Mirjana: Postoji toliko mnogo načina postojanja. Postoji mnogo različitih načina. Baš sam pročitala u novinama da je Pamela Anderson snimila sjajan film – “The Last Showgirl”. Nekada je ta žena bila oličenje površnosti, a sada je ozbiljna figura.

Iva: Potpuno mi je fascinantno ovo što se sada s njom događa.

Mirjana: S godinama je svoj život počela prilagođavati jednoj novoj fazi i mislim da je to stvarno divno, to je ljepota života.

Iva: Stvarno divno. Sad kad je slušam, nakon dokumentarca i njene revitalizacije u Hollywoodu, u čudu sam što ima za reći, kako na crveni tepih izlazi bez šminke i što čujemo drugu stranu Pamele. Andersonina priča, budući da smo prije svi imali drugačije mišljenje o njoj. To je ipak prednost vremena u kojem živimo. Mislim da to prije dvadeset godina ne bi bilo moguće.

Mirjana: To uopće ne bi bilo moguće. Zamislite kako je to bilo strašno prije pedeset ili sto godina.

Iva: Zanimljiv mi je odnos prema ženama u glumi. Osjećaš li veliku razliku u odnosu na ono kako je bilo prije dvadeset ili trideset godina?

Mirjana: Da. Danas mlade glumice više nisu tako bespomoćne. Nisu baš zaštićene, ali nisu ni bespomoćne. Mladima se općenito svašta događa na početku karijere, pogotovo kad nisu posebno važni za neki projekt ili kad nisu nezamjenjivi. Kad su nezamjenjivi, onda se ulažu svi, ali do tog trenutka ima puno problema. Prvo, mladi ljudi nemaju glasa, čak i ako skreću pozornost na neke nepravde koje su im se dogodile, malo tko ih sluša i to je jako teško. Drugo, kod žena, kod glumica, situacija je puno osjetljivija, jer ima i eksploatacije na seksualnoj osnovi. Tužno je što mi se sve više čini da je to postalo opće mjesto u životnim pričama mnogih mladih glumica kod nas i u svijetu. Također je zastrašujuće što mislim da mnogi ljudi to smatraju pitanjem nekog prirodnog prava: nečim poput dijela inicijacije. Imam dojam da muškarci koji se sada u javnosti etiketiraju kao predatori, ili im se sudi, doista nemaju osjećaj da su učinili nešto loše. Mislim da je pred svima dug proces promjena i učenja u kojem žene moraju odigrati veliku ulogu. Prije svega, nemojte misliti da se to podrazumijeva, da je u redu da vas netko uhvati za zadnjicu samo zato što je kolega na setu. Žene ne smiju prihvatiti da je to normalno, da se takvo ponašanje normalizira, a muškarci moraju još puno raditi na sebi i mijenjati se.

Iva: Ali mislim da se svijest definitivno popravila, na razini da su ljudi svjesniji posljedica.

Mirjana: Znaš li što je puno važnije? Nije vam zadovoljstvo da ti počinitelji shvate svoja djela. Imala sam kolegu koji je svaki put kad bih ga srela u kazalištu komentirao: “Mickey, gdje si? Vau, vidi te…” Bilo mi je neugodno, ali je mislio da trebam shvatiti kao kompliment to što me neki muškarac doživljava kao fizički privlačnu osobu. Naravno, postoje prikladniji načini za davanje komplimenta. Danas se govori direktno, a svoju djecu morate drugačije pripremiti za život, za drugačiji odnos prema vanjskom svijetu, ali i u obitelji. Naši očevi nisu znali što će sa svojim kćerima, kako komunicirati, a sve su to prepuštali majkama. Puno je posla na svim razinama. Pokušavam reći ljudima, uključujući i tebe, da uvijek postoji budućnost i da to što su stvari sada nevažne u tvom životu, mom ili bilo čijem drugom, ne znači da se neće promijeniti. Duboko vjerujem da je sutra novi dan i da će biti bolje! Znam da sam ponekad nestrpljiva da dođe što prije, ali znam da uvijek dođe.

Iva: Optimistična završnica.

Mirjana: Ja sam optimist jer stvarno vjerujem u ljude. Ako Bog postoji, mogu vjerovati samo ako je u ljudskom obliku ili ako je to nešto što je dio te ljudske prirode, dio ljudskosti. A bolje sutra uvijek dođe.

Photo: Nemanja Maraš
Moda: Ana Ostojić