Grand Prix Bitefa: Jasna Jasna Žmak o snazi predstave this is my truth, tell me yours

Grand Prix Mira Trailović 58. Bitefa osvojila je hrvatska autorica, dramaturginja, feministica Jasna Žmak za predstavu this is my truth, tell me yours, a koja i dalje igra u zagrebačkom KunstTeatru. Ovakve vijesti s punim pravom odjeknu na umjetničkoj, dramskoj sceni i medijima, i ova nije ništa manje glasna bila. Jasna Jasna Žmak je autorica koju prvenstveno pratim i poznajem po njezinom literarnom, dramskom radu. Njezina knjiga One stvari odlazi i vraća se na police moje biblioteke jer ju rado posuđujem. Ne čekam da me netko pita, sama ju nudim dalje, u nadi da će netko drugi nakon čitanja kupiti ju i isto tako ju nuditi za čitanje dalje. Kao da moram sudjelovati u misiji knjige, širenju poruke koju prenose ti eseji o ženskoj seksualnosti.

Tako da je činjenica da se autorica iznova uhvatila pisanja, no isto tako i igranja svojeg teksta na pozornici, meni samo bila dokaz da se poruka rušenja patrijarhata uspješno širi dalje, nadograđuje i razvija. Od malih nas nogu uče da moramo šutjeti o onim stvarima, kako pred sobom tako i pred drugima. – Prva rečenica opisa knjige toliko je univerzalna i specifična da je se često ne mogu otarasiti. Jasna ovim novim tekstom, predstavom definitivno ne šuti, niti pred sobom, niti pred drugima. Ova predstava je moj intimni obračun s umjetničkim poljem i stvarima koje mi smetaju u tom polju. – Započinje Jasna priču o predstavi, i nastavlja. – Počela je kao predstava o tinitusu, zvonjavi u ušima, koju sam dobila tijekom jedne predstave koju je igrao Marko Mandić. Nakon što sam pogledala snimku te predstave, zgrozila sam se zbog onoga što se dešavalo na sceni i otvorio mi se jedan cijeli novi univerzum i ta predstava je postala mnogo više; Ja sam se počela baviti patrijarhatom, umjetnošću i puno većim spektrom tema. Naime, on je simbol velikog umjetnika i ja sam s ovom svojom predstavom htjela pozvati sve nas da zajedno razmislimo je li u redu umjetnicima opraštati baš sve što rade.

Photo: Jelena Janković

Razgovarajući o odgovornosti umjetnosti u društvu i prema njemu, Jasna jasno vidi da društvo ne može funkcionirati po PS-u, ne živimo u savršenom svijetu i jednostavno je nemoguće stalno biti – uviđavan. No važno je pričati o tome. – Ako ti napraviš nešto što ja mislim da je problematično onda ću se ja baviti s time što mislim da je problematično. Jasnine riječi ponukale su me da pomislim kako je to jako sklizak teren, nema rješenja: cenzura nije u redu, a da netko, neko tijelo proglašava nešto podobnim ili ne, isto nije u redu. Zeznuta je ta pozicija umjetnosti u društvu. – Mislim da je to jedan od razloga zašto je umjetnost izgubila poziciju relevantnosti u društvu. S obzirom na to da provodim užasno puno vremena u umjetničkom kontekstu; bilo na probama, na razgovorima, dok gledam na stvari, dok pišem, dok se družim, logično je bilo da želim progovoriti o nekim stvarima koje me u tom kontekstu muče… Prije me jako frustrirala ta marginaliziranost umjetnosti, a onda sam shvatila da je meni umjetnost bitna, makar ju doživjelo dvadeset ljudi. Ali ipak mi je jako drago zbog nagrade jer se nadam da to znači da će više ljudi pogledati moju predstavu.

Photo: Jelena Janković

Jasnu doživljavam prvenstveno kao spisateljicu, dramaturginju, nisam ju očekivala na sceni. No imajući u vidu da je ona napisala tekst o sebi, o onome što ona proživljava i misli, bilo je logično da ga ona i igra. Ona nije prva dramaturginja koja je sama sebe stavila na scenu, dramaturginje Maja Pelević i Olga Dimitrijević su to već napravile. – One su mi bile neka vrsta tihe podrške, da je to prirodno, logično, da se to može. Zanimalo me je li Jasna ikada razmišljala ili imala u vidu neku glumicu koja bi igrala umjesto nje. – Ne, nisam uopće o tome razmišljala. Ovo je bilo toliko prirodno, cijela predstava je organski izašla iz mene da ništa drugo nije dolazilo u obzir. Doduše, nisam niti odmah znala da ću definitivno napraviti predstavu. Kada sam ju završila sam krenula tražiti financiranje predstave, retrogradno. Tada sam bila u Sloveniji, na razvoju programa, i nisam bila sigurna hoću li ga moći realizirati. Prvih par dana sam se malo mučila s njome, razmišljala sam da će sve propasti. Razmišljala sam da će ju vidjeti tridesetak ljudi na prezentaciji i odlučila sam da ja to mogu; možda ću se osramotiti, ali preživjet ću. I onda sam četvrti dan dobila ideju za prvu scenu i počela sam graditi predstavu ispočetka i do kraja programa je predstava završena i to je ova koju sada igram.

No da se vratimo na odnos pisanja i igranja; koliko je teško biti na sceni ili iza ekrana, ispred tipkovnice, koliko je izazovno imati više tih umjetničkih profesionalnih perspektiva ne znam mogu li uopće zamisliti, a njoj nekako to ide samo od sebe, posve prirodno. – Ja sam navikla mnogo govoriti, nemam strah od scenskog nastupa; vodim tribine, radionice, predajem na fakultetu. Ponekad mi bude izazovnije, kada na primjer, imam dulju pauzu između igranja. Ali materijal je sada siguran i što god se dogodi mogu to ukorporirati u predstavu. Srasla sam s njom. Gdje je u toj priči anksioznost? – Anksioznost je bila na početku priče i zato što ja nisam izvođačica prije sam uzbuđena, a zatim staložena. Super je ta promjena koja govori o procesu moga rada na predstavi i mojeg obračunavanja s tom temom. Važno mi je da se ohrabrim napraviti, izvesti tu predstavu, da stanem na poziciju na sceni, da se obračunam s patrijarhatom, s umjetnicima, s Markom.

Ja sam pomislila da cijeli proces Jasni dođe kao terapija, no odmah mi je ukazala na to da je terapija prethodila tomu i zapravo omogućila to. I mjesto za temu seksualnosti se našlo u svemu tome. – Seksualnost je tema kojom sam se puno bavila, o kojoj puno razmišljam, tako da je bilo logično da i ona nađe svoje mjesto u predstavi. Terapija je bila neki “pozadinski” dio posla koji mi je dao hrabrost da to sve isfuram, a sve ostalo što je unutra su neki dijelovi mene koje sam doživjela, o kojima razmišljam. Predstava je nastala jako spontano, sve te stvari su bile negdje u meni i kad sam ušla u prostor, samo su se posložile.

Osoba koja piše i izvodi, koja je toliko spojena s tekstom i pozornicom, koja se prožima s njima, sigurno ima visoka očekivanja od kazališta ili ih je barem nekada imala u životu. Kod Jasne se i to mijenjalo. – Kada sam bila mlađa sve mi je bilo fascinantno; umjetnost, umjetnička polja, umjetnici, sve je bilo – wow. Kada sam upisala Akademiju bila sam jako nesigurna i tu mi je mnogo kolega Goran Ferčec pomogao jer me uvjeravao i uvjerio da tu pripadam. Ja sam bila uvjerena u suprotno. Imala sam tu neku ideju da je umjetnost neko sveto mjesto, a sada želim da svi počnu napokon gledati na umjetnost kao – posao. Ta romantizacija umjetnosti i umjetnika se mora ukinuti, mora se pričati o i boriti za bolje uvjete rada, plaća, freelancera i sl.

Photo: Jelena Janković

Umjetnost je institucija, kao politika, društveni konstrukt koji smo svi zajedno napravili. – Zaključuje Jasna. – Moramo ju početi doživljavati i kao posao, a isto tako je meni osobno jedna linija života koja je mnogo više od jedne knjige ili jedne predstave, projekta. Ja sam sa svojim knjigama i predstavom dala jedan mali doprinos promjeni, a to mi mnogo znači.

Photo: Jelena Janković

Photo: Jelena Janković