Najiščekivaniji film mjeseca propustio je biti kritika društva opsjednutog izgledom

Kad je 2005. godine izašao roman Uglies, provođenje vremena u digitalnom svijetu svodilo mi se na pažljivo upisivanje nota za novi kul ringtone kako ne bih upisala 8e#d2 umjesto 8e#f2 i time učinila neprepoznatljivom melodiju Pon de Replay Rihanne, te intenzivna promišljanja o tome tko će biti počašćen pozicijom u mojih top osam najboljih prijatelja na MySpaceu. Tek par godina kasnije na Facebooku sramežljivo pokeam ljude koje sam netom upoznala i besramno pišem interne šale caps lockom na zidu najbližih prijatelja. 

Danas shvaćam da je nepostojanje digitalne alternativne stvarnosti, više-manje razlog zašto me ta hit knjiga nije previše privlačila kao tinejdžericu. Radnja o distopijskoj budućnosti u kojoj je društvo opsjednuto ljepotom i estetskim operacijama te gdje se ljudi dijele na ružne, to jest, prije operacija, i lijepe, to jest, nakon operacija, bila mi je predaleka. Ali je li mi palo na pamet da će se taj bestseller Scotta Westerfelda sigurno ekranizirati, jest. 

Knjiga nas vodi u budućnost gdje “lijep” nije samo pridjev, već kirurška destinacija. Tally Youngblood (glumi je Joey King), živahna tinejdžerica koja čezne za povezivanjem, živi u svijetu gdje se šesnaesti rođendan ne obilježava tortom i svijećama, već odlaskom pod nož. Svaki građanin prolazi obavezni postupak koji ih pretvara u njihovu “idealnu” verziju. To je ritual odrastanja, ceremonija jednako formalna kao i primjerice bar micva, ali prožeta uznemirujućom orwellovskom atmosferom.

Generacije tinejdžera, poput Tally, indoktrinirane su sljedećom pričom: kolaps društva i samog planeta uzrokovan je jazom između “lijepih” i “ružnih”. U ovom “novom i poboljšanom” svijetu, uniformirnost je zakon, a biljno čudo-gorivo riješilo je sve energetske probleme. Iz razloga kojeg neću otkriti u slučaju da niste još pročitali roman ili pogledali film, Tally kreće u potragu za prijateljem Perisom (Chase Stokes), koji je već prešao na “lijepu” stranu, istovremeno skidajući sjajnu fasadu ove navodne utopije, otkrivajući uznemirujuću istinu ispod površine.

Sada kad je roman ekraniziran i stigao na Netflix, gdje već par dana drži broj 1 na listi najgledanijih filmova, razinu uzbuđenja oko njegova dolaska zamijenila je jednaka količina razočarenja. 

U današnjem svijetu prepunom filtera, stalnog pritiska da se prilagodimo nerealnim standardima i gdje već vlada AI-generirana ljepota, radnja djeluje izlizano bez vidljivog pokušaja da se prilagodi vremenu. Uz to, pomalo je smiješno da Joey King i Chase Stokes ne bi bili proglašeni lijepima, te pomalo čudno što su uobičajeni beauty standardi odbačeni poput jučerašnjeg filtra. Zanemarimo i to da se ova adaptacija nekoć revolucionarnog romana Scotta Westerfelda uvelike oslanja na CGI, stvarajući svijet koji više podsjeća videoigricu nego na distopijsku budućnost, što je šteta, jer ‘Lijepi’, sa svojim umjetnim savršenstvom i praznim pogledima opisanim u knjizi, lako mogu biti izvučeni s Instagram profila influencera. 

Ono što najviše svrbi jest to što je film uspio promašiti prenijeti poruku knjige na razini Blake Lively na This Ends With Us press turneji.

Uglies pokušava uhvatiti buntovnički duh i čežnju za autentičnošću koja definira najbolje od fikcije za tinejdžere, no u tome ne uspijeva. Adaptacija maestralno posrće u površnu osrednjost. Iako se glumci trude izvući najbolje što mogu s onim što su dobili, film ostavlja gorak okus propuštene prilike.

Važna poruka knjige o unutarnjoj ljepoti u svijetu opsjednutom vanjskim izgledom, utopila se u predvidljivom zapletu, osrednjim vizualima i jednodimenzionalnim likovima. I to u zadnjoj etapi društva da poruka romana zaživi kao važna društvena kritika u SF obliku, a ne u formi dokumentarnog filma. Kakva šteta. Na sreću, Substance sa sjajnom Demi Moore ispunio je zadaću.