Reality show koji će htjeti gledati čak i oni koji ne podnose reality TV

Nikada nisam voljela reality TV. Kako gledam sve što mi padne pod ruku, tako sam probala gledati više reality showova, do sada me se dojmio Queer Eye jer je imao izraženu dozu humanosti i na neki nekonvencionalan način je ekipa showa zapravo pomagala ljudima i otvarala im oči, mijenjala im je svjetonazore na bolje. Istovremeno me je show jako zabavljao. Ako niste gledali, pogledajte. No sve ostalo nekako nije bilo za mene. Reality TV i njegova posebna podvrsta natjecateljskog reality showa u meni je uvijek izazivala pomiješane osjećaje srama, neugode i onoga najgoreg susramlja. Što ti ljudi nisu svjesni u čemu zapravo sudjeluju? – Često, zapravo gotovo uvijek sam se pitala. I onda sam početkom godine naletjela na The Traitors. Iskreno, isprva nisam niti znala da se radi o reality showu, krenula sam gledati zbog Alana Cumminga, škotskog glumca kojeg volim gledati u kazalištu, seriji ili filmu još od filma Cabaret, Sama Mendesa, a sjetimo ga se samo u britanskom policijskom sitcomu The High Life iz devedesetih. Njegovu ulogu Elija Golda u seriji The Good Wife mislim da uopće ne treba spominjati; vjerujem da je s njom pobrao sve preostale simpatije preko bare. U Europi je već desetljećima bio dobro znano glumačko lice koje je garantiralo kvalitetu.

Uglavnom, Alan Cumming je bio moj razlog početka gledanja The Traitors i ubrzo sam se iznenadila kada sam spoznala što zapravo gledam, niti sam Alana Cumminga očekivala u ovakvom formatu. Iako, sada kada gledam unazad, zapravo je čudno da ga i prije nisu angažirali za ovako nešto. Uloga mu je sjela k’o od šale. Ukratko, da ne spojlam, radnja showa se odvija u jednom grandioznom škotskom dvorcu gdje natjecatelji moraju izvršavati razne dramatične i izazovne zadatke kako bi zaradili novac za nagradni fond. Neki natjecatelji su izdajice (The Traitors), a neki su odani natjecatelji (The Loyals). Domaćin, moderator i izazivač je Alan Cumming. Alanu Cummingu toliko dobro stoji ta uloga da su se mnogi u komentarima na društvenim mrežama pitali radi li se o njegovom dvorcu i njegovoj odjeći.

Popularnost serije je skočila za vrtoglavih 75% sa prve u drugu sezonu, što me uopće ne čudi, jer su na svoju stranu pridobili i gledatelje koji preziru format. Mene među njima. Serija je nakon prve sezone postala iznimno popularna u Britaniji i SAD-u. Mislim da se prvenstveno radi o kvaliteti i usmenoj predaji o njoj. Show je produciran na najvišoj mogućoj razini, nije mnogo oglašavan, no forumi, komentari na društvenim mrežama i toliki nizovi preporuka u zatvorenim grupama koje prate film i TV morali su učiniti svoje. Serija ima svoju vjernu sljedbu, popularna je, dok u našoj regiji do sada nisam naletjela na osvrt ili preporuku. Očigledno joj manjak publiciteta nije naškodio jer kvalitetan sadržaj uvijek nađe svoj put do publike. Također se svaka sezona može gledati nevezano jedna za drugu, što uvelike potiče gledanje.

Jednom kada krenete gledati, vidjet ćete, Alan Cumming očarava kao dramatičan i grandiozan lik, skoro pa da se radi o šekspirijanskom liku u nekoj tragediji u kojoj razmišlja o ubojstvu svoga oca. Gledajući ga stalno mi je na pameti bila tragedija Kralj Lear koja s ovom pričom nema nikakve veze, ali stil je neizbježan. Takav, savršeno dramatičan, Alan predsjedava prilično šarolikom ekipom natjecatelja: bivših suučesnika reality showova,  poznatih, slavnih i običnih osoba, veterana realityja s nekoliko članova koje stvarno nećete očekivati (bivši član Parlamenta Ujedinjenog Kraljevstva!) i vodi kroz jednako teatralnu reality priču.

Oni koji su gledali Survivor i The Big Brother prepoznali su određene elemente showova u The Traitors, s naglaskom da se ovdje radi o mnogo boljem showu. Pokušala sam gledati Survivor i The Big Brother (i strane i domaće inačice) i nikako nisam mogla. Tada sam osjećala teški krindž. Tada, dok još riječ nije bila u opticaju.  Tako da vjerujem komentatorima na opaskama i usporedbama. Ono što diferencira ovaj show od ostalih jest činjenica da je stalno prisutan element iznenađenja; bilo da se radi o izboru natjecatelja ili zadataka, a sve se odvija pod aurom dramatičnosti dostojne najboljeg šekspirijanskog kazališta. Ton serije je fascinantan i predstavlja odstupanje od onoga na što smo navikli. Postoji ozbiljnost u događanjima koja se iznenada preokrenu u nešto prilično lukavo i pomaknuto. Primjerice, ton i izgled Alana Cumminga. Njegov govor je jednako fantastičan i pun stila kao i njegova garderoba. Odjel kostimografije je u showu briljirao. Kada Cumming svako jutro dođe pozdraviti ekipu, natjecatelji instinktivno plješću njegovom najnovijem izgledu; ja ispred ekrana, očigledno, nesvjesno radim isto. Jer ti kostimi zaslužuju samo najglasniji pljesak.

Publika zna sve informacije unaprijed: tko je izdajnik, tko je odan, no ono s čime ovaj show briljira jest činjenica da gledateljima pruža, na jedan elegantan i fin način, da rade ono što bi najviše voljeli; a to je da prosuđuju i osuđuju ljude, i najbitnije – bez da je to očito. Show zadovoljava neke od najnižih ljudskih strasti, no s najviše dramske i estetske razine. Upravo zato je i odnio dvije Emmy nagrade; jednu za Najbolji natjecateljski reality show i Alan Cumming drugu kao Najbolji voditelj reality ili natjecateljskog reality programa. Vjerujem da mu je uz na primjer BAFTA-u, ova nagrada podjednako draga. Ipak je reality TV lansirao u neku novu, višu sferu.