Mirjana Drljević napisala je hit roman koji sada dolazi u kazalište. Razgovarali smo s njom

Mirjanu Drljević, kreativnu direktoricu i dramaturginju, dosad smo uglavnom prepoznavali po njezinom radu u marketinškoj industriji, no prije nekoliko godina okrenula je domaću književnu scenu naglavce svojim debitantskim romanom. Naime, u okviru prvog književnog natječaja izdavačke kuće Booka, roman “Nitko nije zaboravljen i ničega se ne sjećamo” izabran je za najbolji, originalni i neobjavljeni roman među 575 rukopisa. Vrlo brzo, praktički preko noći, našao se u najužem izboru za NIN-ovu nagradu te u konkurenciji za nagradu Meša Selimović. Brz, inteligentan, slojevit i vješto vođen od početka do kraja, njezin roman predstavlja veliko književno otkriće i značajan doprinos suvremenoj srpskoj prozi. Ovih dana, u kazalištu Atelje 212, možete pogledati njegovu dramatizaciju u režiji uvijek drugačije Bojane Lazić i uživati u svim slojevima i značenjima koje ovo književno djelo donosi na scenu Mira Trailović. Susreo sam se s njom upravo uoči generalne probe kako bih provjerio koliko pisci strepe od redateljskog čitanja i smeta li joj što je intelektualna, a bogme i sve surovija čitateljska publika, svrstava u različite ladice.

Nakon velikog uspjeha tvog debitantskog romana, uslijedila je i predstava u Ateljeu 212. Kakav je bio osjećaj kada si pročitala dramatizaciju i sada kada vidiš svoje likove na sceni? Je li sve onako kako si zamišljala?

Nikada nisam pomislila da bi roman mogao biti dramatiziran, pa uopće ništa u vezi s tim nisam zamišljala. To je ljepota proze – sve je onako kako je pisac zamislio, a onda – kada je knjiga u rukama čitatelja – sve je onako kako čitatelj zamišlja. Likovi na sceni su definirani i konkretizirani, i nestaje taj prostor nedorečenosti koji nam ostavlja mogućnost da zamišljamo.

Photo: Boško Đorđević

Koliko se slažeš s čitanjem Bojane Lazić, redateljice predstave? Jeste li na istoj valnoj duljini ili bi voljela da možeš sama režirati neke dijelove predstave, s obzirom na to da si i sama dramaturginja?

Nisam imala potrebu slagati se s Bojanom, zanimalo me je što će mi njezino čitanje otkriti o romanu. Bojana čita roman s dubokim i temeljitim razumijevanjem i bavi se planom koji je meni intimno najvažniji. Neću ga ovdje otkrivati. Ja nisam redateljica i čvrsto vjerujem da svatko treba raditi svoj posao – dakle, Bojana treba režirati. Izuzetno je maštovita i ima precizna, ali neočekivana rješenja – jako se radujem predstavi. Nisam željela sudjelovati ni u dramatizaciji jer jednostavno ne bih znala kako je napraviti. Da sam željela napisati dramu, ne bih pisala roman. U tom smislu, nisam imala potrebu ni da bilo što sugeriram Slobodanu Obradoviću kojemu je pripala ta nezahvalna zadaća koju je izvrsno obavio. Da zaključim – sve vezano uz predstavu je tuđi posao i bilo mi je veliko zadovoljstvo i olakšanje jednostavno pustiti roman, tj. prepustiti ga Bojani, Slobi i cijelom autorskom timu. Ta ideja da se veliki tim ljudi bavi nečim što sam ja napisala, da ujutro ustaju i dolaze na posao kako bi radili na mom tekstu, uvijek mi je izazivala nelagodu.

Tvoj roman, označen kao novobeogradski noir, zapravo govori o odrastanju u blokovima. Koliko ti smeta kada te kao spisateljicu etiketiraju na bilo koji način ili svrstavaju u ladice koje možda nisu tvoje? Misliš li da je moguće pisati, a da ne završiš u nekakvim kategorijama?

Ne znam u koju sam kategoriju završila, niti me to posebno zanima. Trenutno mi se čini da moj sljedeći roman neće imati mnogo sličnosti s prethodnim i vidjet ćemo što će biti ako ne stane u ladicu krimića/trilera. Kad pretražuješ Amazon ili Everand, imaš knjige koje su svrstane po žanrovima, a onda imaš i kategoriju koja se zove jednostavno literature ili literature & fiction. Tamo žive nesvrstani pisci. Takva kategorizacija može biti i potvrda kvalitete, ali tamo završavaju pisci koji ne mogu stati u ladicu – oni su ladica.

Photo: Boško Đorđević

Recimo, Kazua Išigura ne možeš staviti u znanstvenu fantastiku ili Olgu Tokarčuk u krimić, iako koketiraju s tim žanrovima. Ne uspoređujem se s njima, samo navodim što je sve moguće. Pekić je imao i trilere i SF romane, ali kada se kaže “pekićevski”, misli se na nešto sasvim drugo.

Kada i ako budem imala veći opus, možemo se vratiti na ovo pitanje. Mislim da ću uvijek naginjati događajnosti u pisanju; ne volim čitati prozu bez jakog zapleta, pa onda, logično, ne znam ni pisati takvu prozu. To je, eto, ladica u koju spremno ulazim.

Moram dodati da sam prošla puno bolje nego što sam očekivala i da sanjam – vjerovala sam da će me žanrovska podloga odmah eliminirati iz razmatranja za književne nagrade. Bila sam silno iznenađena namjerom mog izdavača da roman pošalje NIN-ovoj komisiji.

Pobijedila si na prvom natječaju za debitantski roman izdavačke kuće Booka i zaista si privukla veliku pozornost publike, bila si u užem izboru za gotovo sve relevantne nagrade. Koliko ti je to opterećenje ili pak olakšanje za tvoje buduće projekte?

Srećom, sva ta pozornost i uži izbori za mene su ostali krajnje fiktivni, nedoživljeni. Znam da je značajan broj ljudi pročitao moj roman, ali čitanje je intiman čin; ljudi čitaju u svoja četiri zida, a pisac je pošteđen tog saznanja. To je jedna od značajnih razlika između pisanja proze i scenarija ili drama – gledanje filma, serije, predstave je zajednički čin. Čitanje nije. Zato je sve što se dogodilo s romanom nekako prošlo mimo mene i ne opterećuje me. Možda me ni ne raduje dovoljno, ali sve ima svoju cijenu.

Ono što je velika prednost jest to što mogu poslati rukopis svom izdavaču i biti sigurna da će ga pročitati.

U tvom romanu središnji lik je majka. Koliko u sličnoj ulozi osjećaš odgovornost da moraš prekinuti neke obrasce u vlastitom životu kako bi budućnost bila drugačija?

Mislim da svatko, bio roditelj ili ne, ima obavezu živjeti što autentičnije i boriti se za svoju istinu te stvarati vlastite obrasce. To je nešto što dugujemo sebi. Istovremeno, to je jedini način da svom djetetu dam snagu i slobodu da učini isto.

Photo: Jana Anđić

Zanimljiva mi je bila jedna rečenica koju si kazala u jednom intervjuu, a zvuči kao savršen moto: “Netko se ne sjeća, netko se sjeća, a nema ništa protiv, netko se sjeća i ne može vjerovati.” Što misliš, koliko zaista možemo vjerovati sjećanjima i jesu li i ona plod čiste fantazije koju svatko gradi kako mu odgovara?

Odgovorit ću jeftinom metaforom kojoj je sklona moja inspektorica Lepa. Stvaranje, razgrađivanje i ponovno stvaranje sjećanja zamišljam kao beskonačnu partiju tetrisa. Dolje je sve lijepo složeno i organizirano, a onda odozgo niotkuda počnu padati oblici koji se nikako ne uklapaju. Da bi se igra nastavila, sve ono što je bilo lijepo složeno mora se prepakirati i prekombinirati tako da se ti novi geometrijski oblici nekako smjeste. Hoću reći – otkrivajući iznova i sebe i svijet, stvaramo nove slike o jednom i drugom te u skladu s tim pravimo selekciju, odlučujemo čega se sjećamo i kako. Ne svjesno i ne namjerno, već boreći se da očuvamo koherentnu priču vlastitog života i kontinuitet svog identiteta. Da sve lijepo složimo kao u tetrisu.

Priznala si da najbolje radiš kad imaš rok i da si vikend spisateljica. Je li se nešto promijenilo u tvom spisateljskom ritmu? Kako izgleda tvoj dan kada pišeš?

Najbolje pišem ujutro dok još nema nikakvih sadržaja koji bi me ometali, dok još nisam potpuno budna. Mnogi pisci daju taj savjet – pišite u zoru. Mislim da je to zato jer se veliki cenzor ili unutarnji kritičar kasnije budi, pa se u polubudnom stanju lakše uđe u tekst. Zato je vikend najzgodniji jer nemam disciplinu da se budim u zoru kako bih prije posla pisala par sati. Večeri i poslijepodneva su u redu za revizije i razmišljanja.

Ali to je samo zapisivanje. Pisanje – razmišljanje o tekstu, rješavanje dilema, razmatranje mogućnosti – događa se stalno. Meni posebno pomažu duge šetnje na koje krenem s jednim ili dva pitanja i vrlo brzo, kad sjednem da zapišem što imam, pojave se odgovori. To su najljepši dani, kada vodim tekst u šetnju.

Koliko moda utječe na tvoj život i misliš li da odijelo čini čovjeka?

Što sam starija, to je više doživljavam kao teror. O komercijalizaciji ljudske potrebe za dopadanjem i pripadanjem ne bih ni započinjala… Osobito me živcira kada pod stavkom sirovinski sastav pročitam “poliester”, ali ne bilo kakav, već “reciklirani”. Jer valjda svi trebamo znojiti se u poliesteru vjerujući da spašavamo planet. Hoću reći – da je modnoj industriji zaista stalo do smanjenja količine tekstilnog otpada, tržište odjeće izgledalo bi potpuno drukčije. Čovjek čini odijelo, ili bi barem tako trebalo biti. To što biramo, kako ga kombiniramo, kako se u njemu osjećamo i jesmo li u prvom planu mi ili naši odjevni komadi – to je prostor mode koji me eventualno zanima.

Koja je prva rečenica tvog novog romana?

Roman je još sa mnom u šetnji, ali početak bi glasio otprilike ovako: “Dobro jutro, mila. Do sada sam, valjda, umrla. Tko zna što će se dogoditi kad odmaknem u pisanju.”

I za kraj, što si mogla učiniti drugačije do sada, a nisi uspjela?

Sve sam mogla drugačije. Ipak, mnogo toga bih ponovila. Najvažnije – mogla sam pisati, provesti život pišući. To je nešto za čime iskreno žalim – za vremenom koje sam provela baveći se nevažnim stvarima.

Photo: Jana Anđić